Tišina koja govori

subota, 25.11.2017.

Suze radosnice....





Bila je ovo baš čudna godina za mene. Godina u kojoj se toliko toga promijenilo. U kojoj sam naučila da mogu i moram sama. U kojoj sam postala svjesna da u stvari radim sve što sam morala i do sada ali sad barem znam zašto je tako. I da se u biti nije puno toga promjenilo. Osim što je ona "prava" Suzy konačno dobila priliku prodisati i ne mora nikom osim sama sebi polagati računa.

Godina u kojoj je i moja kćer postala punoljetna i ja s ponosom sjedim kraj nje u autu dok se vozimo ulicama našeg grada a ona je za volanom. Ponosna na nju i svog sina što su tako hrabri i što su uspjeli u sebi pobjediti ono sve loše što im se događalo i sve negativne emocije. U suštini, imao 10 ili 20 godina, razvod roditelja je šok i nešto što ti promjeni život. Znam da im nije lako i znam da zbog mene pokušavaju ne reći uvijek što misle i kako se osjećaju. Ne moraju mi ni reči. Ja sam mama. Mama uvijek zna.

Nekad kad slušam neke priče drugih žena i njihovih sudbina dođe mi da samoj sebi lupim šamar. Mladi ljudi koji boluju od strašnih bolesti. Strašne priče i strašne sudbine. Žena koja dozna da muž siluje njenu jedanaestogodišnju kćer. O čemu ta žena razmišlja u ovom trenutku? Gdje izvlači snagu da pomogne svojoj djevojčici da se izvuče iz tog pakla? Kako će imad ikome vjerovati? Kakav će život imati djevojčica na pragu puberteta nakon ovakvog iskustva? Razmišljam o tome i osjećam se krivom kad plačem zbog naoko banalnih stvari. Jer svi moji problemi nisu ni blizu ovog. Život je zbilja čudan i nevjerojatno što sve moraš preživjeti i pred kakve izazove te život stavlja. Ali izvuči će se i ova djevojčica. Jer ima uz sebe majku koja ju voli više od života. I jednog dana ovog će se samo sjećati kao nekog ružnog sna. Ja joj od sveg srca to želim. A majci želim svu snagu i nek ne izgubi vjeru u ljude.

Ovo je i godina u kojoj sam konačno čula dobru vijest. Dok sam stajala na sred Cvjetnog trga u Zagrebu i čitala link koji mi je poslala poznanica suze su se slijevale niz lice. Ljudi su me možda čudno gledali, ali nije me bilo briga. Ono što sam mjesecima čekala i ono čemu sam se nadala konačno sam pročitala velikim slovima na svim portalima: SILENTE SE VRAĆA.

I u tom malom trenutku kao da se nešto u mom srcu vratilo na svoje mjesto. Onaj vakuum koji sam osjećala. Strašnu prazninu koju nisam mogla nadomjestiti ničim u proteklih godinu i po dana, u sekundi je ispunio osječaj neizmjerne sreće. To je to...ono nešto što mi je trebalo da dobijem novu snagu za dalje. Bili su ti kad mi je bilo najteže. Bili su moja pozitiva kad mi je tako trebala. Ovih godinu dana dok sam vodila borbu sama sa sobom, bolesti, brakom koji se raspao samo mi je jedna pomisao davala snagu: to što nikad nisam ni na tren povjerovala da bi osoba poput Tibija mogla i smjela odustati od svojih snova. I znala sam da je prijateljstvo i ljubav prema glazbi jača od svega. I znam da će uspjeti i da će biti razlog za osmijeh na mom licu i na mnogim licima još dugo. Jer jednostavno ne smije biti drukčije.

I ako ikad ovo budeš pročitao Tibore. Ona piva koju si mi dužan zbog pretrpljenog šoka kad si napisao onu objavu -ja častim prvom prilikom. Hvala ti što nisi odustao i hvala na novim pjesmama.

A ja sam obećala nešto mojoj dragoj Ivi...da ću napraviti tetovažu kad se Silente vrati...i što da sad radim? Kako da se izvučem iz toga sada? Ili da stvarno napravim tetovažu jer k vragu, zivot je jedan....?

Život je tako kompliciran. Barem je moj protekle tri godine. A opet - na neki čudan način sve je tako jednostavno...ljubav je glavni pokretač svega. Ili ona koja nestaje, ili neka nova koja se rađa bez razloga. Ili neke posebne ljubavi koje su konstanta. Zavoliš nekog kao da ti je familija. I voliš ga bez obzira što se događalo...i ne moraš ni vidjeti tog "nekog" i više od godinu dana ali tu je, u srcu i želiš mu samo najbolje....za takve ljubavi vrijedi živjeti i zbog takvih ljubavi se vrijedi boriti...

I sad konačno mogu napisati ono što mislim a izbjegavala sam ovih mjeseci iz poštovanja prema njihovoj odluci da se povuku...

SILENTE JE TU I OSTAT ĆE...

A ja ću i dalje voditi svoje borbe. Ići svaki mjesec u Zagreb, boriti se za svoje zdravlje, biti tu za svoju djecu i voljeti. Voljeti svoju djecu, Silente, ljude koji mi ulaze u život i obogaćuju ga,i voljeti najvažniju osobu u mom životu....
....Sebe....
- 13:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2017 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE