Marketing
Poput najslađeg meda...
Skoro je podne a ja još uvijek pijem svoju "prvu jutarnju kavicu"... Uživam u apsolutnoj tišini i miru. Pokušavam se odmoriti i sabrati misli nakon jučerašnjeg dana provedenog u Zagrebu. Dan pomalo naporan i fizički i psihički, na toliko različitih razina.
Nekako sam se navikla na to da svakih mjesec dana moram u Zagreb. To je postalo dio mog života. Ritam koji mi je nametnut i koji sam prihvatila, jer nemam izbora, čak i radujući se što je tako. Jer jedino na taj način mogu održati samu sebe. Ono što te ne sruši, to te ojača...tako kažu. A mene je život u proteklih nekoliko godina toliko puta probao srušiti...onda možete zamisliti koliko snage imam u sebi. Imam nekada osjećaj da nisam ni sama svjesna kako prolazim kroz sve ovo. Postanem svjesna tek kad mi netko drugi kaže: Divim ti se, stvarno si jaka.... Pogledam tu osobu i nije mi jasno, jer ovo što ja prolazim nije ništa naprema onom što prolaze neke druge žene ili muškarci. Ovo moje je dječija igra. Barem se meni tako čini.
Svaki put kad uđem na taj odjel za rijetke tumore na Jordanovcu, postanem bolno svjesna toga zašto sam tamo. I svaki put me dočeka pitanje sestara: "Gospođo, vidim da ste dobro. Uvijek nasmiješeni. Tako treba." A ja mislim da je to moj prkos. Ulazim nonšalantno u bolnicu, sa osmijehom na licu, kao da ulazim u neki shopping centar i trudim se ne pokazati da u sebi vrištim. Na licu onaj uvijek isti prkosan izraz lica. Lice žene koja se bori, i koja neće tako lako odustati. I kad uđem na odjel i pogledam ljude koji sjede u dnevnom boravku...u tom trenutku postanem svjesna gdje sam i zašto sam tamo. I opet mi prođe kroz glavu samo jedna misao: Suzi, ti to možeš. Ti to moraš...samo hrabro, to mora biti riješivo. I istina je da je meni puno lakše nego nekim drugim ljudima koje sam jučer tamo vidjela. Slušam priče o ciklusima kemoterapija, o mučninama, perikama.... operacijama. Imam i ja svoju priču, svoju kalvariju o kojoj bi knjigu mogla napisati. Operacija koju želim zaboraviti a koja mi je spasila život. A kad slušam ove priče, na neki način me i sram pričati, jer ja sam imala sreće, izbjegla sam teške terapije. I zašto da onda kukam zbog bezazlene injekcije koju moram primiti jednom mjesečno i to malo krvi što mi izvade svaki mjesec radi kontrole? Kao da nemam ni pravo reći da se bojim ili da sam bolesna...to nije ništa. To je mačji kašalj na prema pričama koje sam čula jučer.
A opet, ja dugo nisam vidjela više nasmiješenih lica i čula više smijeha i viceva nego jučer u tom dnevnom boravku. Dogodi mi se da dođem u trgovinu ili uđem u banku i vidim namrgođena lica prolaznika kojima je možda najveći problem u životu što moraju čekati deset minuta u redu na šalteru. Ljudi koji su vječito nezadovoljni sa svime i koji uvijek gunđaju. Grizu sami sebe i uništavaju svojom negativom ljude oko sebe. A tu... svako lice čak i ono najblijeđe lice izmučeno kemoterapijom zrači nekom pozitivom. U jednom trenutku smo bili toliko glasni, pričajući i razmijenjujući iskustva da je sestra došla da nas malo utiša jer: "meni je drago da ste vi svi tako dobro raspoloženi ali ovo je ipak bolnica" ... Čula sam komentar dvojice muškaraca koji su razgovarali i jedan je rekao drugome kad ga je pitao kako je: "Ah, nije dobro kad smo tu i ovdje se srećemo" ...morala sam se ubaciti u razgovor. Rekla sam im da je baš suprotno od toga: Dok smo tu i srećemo se - DOBRO JE. Obojica su se nasmijala i rekli su mi da sam u pravu. Čaša je ipak polupuna a ne poluprazna. I ja znam da me ta "polupuna čaša" drži na površini da ne potonem.
Drži me moja pozitiva i ljubav koju osjetim od ljudi koji znaju kako se osjećam i kojima je stalo do mene. I meni više ništa ne treba. Čekam injekciju i dobijem poruku: "Mama, jesi gotova? Kako si? Javi se kad budeš mogla" .... ne treba mi više od toga. Ili poruka moje drage Ive koja me većer prije pitala da li sam se smjestila u hostel, da li mi je hladno i da li sam jela. Kako mi može biti hladno kad mi je od takve poruke toplo oko srca?
Ljubav je ono što me drži na površini. Ljubav prema mojoj djeci i dragim prijateljima. Ljubav prema nekome tko mi je poput čuda ušao u život i nije tražio ništa od mene a pružio je toliko puno. Pružio mi je svoje srce na dlanu a nije ni svjestan koliko to puno znači. Ne pričam o tome puno jer nije potrebno pričati. Takvi posebni ljudi u mom životu znaju tko su i uvijek će se prepoznati u svakoj mojoj rečenici. Oni koje volim svim svojim srcem, možda nježno, možda romantično i strastveno.... ljubav je čudo. Ljubav je slatka poput najslađeg meda koji stavljaš u mirisni čaj.... Osjetiš ga, znaš da je tu, a nitko ga ne vidi....poput neke slatke male tajne.
Život ide dalje...ja ću opet za mjesec dana biti na istom mjestu, u onom dnevnom boravku i slušati priče ljudi i opet ću razmišljati o tome koliko sam zapravo sretna. I maštati o proljeću, o toplijim danima. O ljetu koje je sad još daleko, ali doći će i to. Toplo, vruče ljeto ... sunce, more, neke nove još nepoznate plaže ... ljubav i nada.... Život je lijep. Mora biti...
Post je objavljen 27.01.2017. u 11:01 sati.