Tišina koja govori

subota, 09.07.2016.

Silente je tu i ostati će....




Kažu da je jutro pametnije od večeri. Da sve izgleda bolje kad se naspavaš i da treba pustiti da stvari sjednu na svoje mjesto....

Zašto sam se ja onda probudila sa istim grčem u želucu i zašto me jednako peku oči od suza?

Ništa nije lakše.
Neumoljivi zvuk budilice i ja koja se pokušavam razbuditi nakon samo nekoliko sati sna. I bolna pomisao koja mi je presjekla um u trenutku: ne, nisam sanjala...Teško je ostati sabran, kad ti se srce lomi na pola. Teško je ostati miran kad vidiš da se lomi netko tko ti je postao poput obitelji.

Nemam snage više kliknuti na naslovnice portala. Kao da me šamaraju isti članci, isti naslovi: Tibor Karamehmedović napušta bend! Silente prekida s radom! Fanovi u šoku....Tibor...

Kad sam prvi put čula za Silente i kad sam prvi put pogledala snimku razgovora sa Tiborom znala sam instinktivno da se radi o posebnom mladiću. Neka posebna snaga zračila je iz njegovog pogleda dok je u isto vrijeme nervozno kršio ruke i povremeno zamuckivao. U silnoj želji da kaže ono što misli, kao da se bojao da neće biti shvaćen, i da će ljudi banalizirati njegove riječi. Često bi se kasnije sjetila baš tog prvog intervjua koji sam pogledala.

Moj prvi susret sa Silenteom je vjerojatno nešto što neću nikada zaboraviti. Možda zato jer je bio prvi, a možda zato jer sam tada shvatila da je sve ono što sam mislila o njima stvarno istina. I onaj prvi pozdrav Tibora, klimanje glave kao znak prepoznavanja, i opet taj snažan ali pomalo uplašen pogled. Kao da me gleda sa trunkom sumnjičavosti ali i znatiželje.
"Znam te, ali reci mi ... jesi li stvarno iskrena osoba? Zašto misliš da smo mi toliko važni? Koji su ti motivi?" - Pitanja koja sam mogla pročitati u njegovom pogledu.

Prošlo je od tada malo više od godinu dana. Jako puno susreta sa tim dragim ljudima, i jako puno kratkih razgovora sa iznimnim mladićem u čijim očima u međuvremenu nema pitanja: "Mogu li ti vjerovati? "

Čudan je osjećaj zavoljeti nekoga kao da ti je obitelj, a znaš ga kratko vrijeme. Imam dvoje djece, od trena kad sam ih prvi put uzela u ruke, od onog prvog plača, zavoljela sam ih svim srcem. Priroda i majčinski instinkt učinili su od mene osobu koja u svakom trenu zna što njeno dijete misli i osjeća i koja se bori kao tigrica za svoje dijete. I to je normalno, tako treba biti. I to nikada nitko ne može promijeniti.

Nikada nisam mislila da će mi se dogoditi da sličnu emociju mogu osjetiti prema nekome s kim ne dijelim genetski kod. Netko tko bi mi trebao biti totalni stranac u životu. A opet, dogodilo mi se da mi se pod kožu uvuku oni i neizmjerno sam zahvalna bogu, svemiru ili jednostavno sudbini što se to dogodilo. Pojavili su se u pravom trenu, možda su zato postali toliko važni. Postali su moja svakodnevnica, poput zraka koji udišeš jer moraš da bi opstao.

U međuvremenu naučila sam prepoznati svaku emociju na Tiborovom licu. I onu sreću i optimizam koji kao da te liječi na prvi pogled, ali i ironiju, nezadovoljstvo i nervozu u nekim trenutcima. I dok svom djetetu mogu reći u takvim situacijama da će sve biti dobro, zagrliti ga i utješiti, ili se boriti svim silama da mu pomognem, kad se radi o Tiboru - mogu samo osjetiti silnu brigu, nemoćna da bilo što učinim. I to je grozan osjećaj. Možda on moju pomoć ne bi ni poželio. Ipak, nije on nikakvo dijete... i dovoljno je odlučan i pomalo drzak da bez ikakvog straha donese odluku koja se njemu čini najispravnija. Bez milosti, bez kompromisa.

I što bi mu čovjek mogao reći? Pa baš zbog te njegove odlučnosti i želje da živi život po svom smo ga toliko zavoljeli. I opet, kao da se radi o mom djetetu....premda mi je srce slomila neka odluka, rečenica ili način na koji želi živjeti svoj život, braniti ću do zadnjeg atoma snage njegovo pravo da to napravi i da svoje odluke donese sam, bez obzira na posljedice.

Nema prave ljubavi, dok netko ne broji žrtve...

Jučerašnji dan sam provela u nekom emotivnom vakumu, isključena iz svega što se događalo oko mene i razmišljajući samo o njima. Skoro poput fizičke boli, zaboljela me pomisao da nisu sretni. Da se nešto događa na što ne mogu utjecati jer ima stvari i emocija gdje jedan status na facebooku ili poruka u inboxu ne mogu promijeniti ništa. Pokušavam biti smirena jer nije sve tako sivo kao što se čini na prvi pogled. Čovjeku mogu na trenutak ubiti volju za bilo čime, ali ne mogu ubiti onu ljubav prema glazbi koju osjeća od kad zna za sebe. I ja znam da će sve biti dobro. I potpuno im vjerujem. Jer nisam ih upoznala i zavoljela slučajno. Ništa se ne događa bez razloga, pa ni ovo sada.

I premda bi se najradije teleportirala u Dubrovnik, pronašla Tibija i rekla mu:" Pa daj, čovječe, što nam to radiš? Srca su nam prepukla jučer! Volimo te, drži se...nemoj se predati"....znam da to ne mogu napraviti. Možda ni ne moram. Zna on dobro koliko ljudi mu želi samo dobro. I koliko ljudi bi dalo sve na svijetu da nisu pročitali onu fatalnu objavu na njiovom profilu. Ali isto tako zna da protiv sebe ne može. I da mora još jednom staviti sebe na prvo mjesto. Njegovi prijatelji to razumiju. Ljudi s kojima je dijelio dobro i zlo proteklih deset godina to razumiju...Sve ili ništa...nema kompromisa.

A ja imam još jednom najveće povjerenje u njega. I znam da se iza onih odlučnih očiju krije mladić koji neće odustati od svog sna. Od snova koje imaš od kad znaš za sebe se ne odustaje tako lako. Ne odustaje se nikako....to je jedino što nas drži na životu. Pomisao da ipak možemo napraviti ono što želimo, i da moramo živjeti život onako kako to želimo.

Ovaj tekst pišem, dok još uvijek pokušavam ne plakati, barem danas, sa osjećajem da će ipak sve na kraju biti dobro. Treba vremena i treba strpljenja...jer nije sve ko što se čini....ali bit će dobro. Mora bit'

Tibi, nisam sigurna da si ikad uzeo pet minuta vremena da pročitaš neki od mojih tekstova. Možda ti nije bilo bitno, a možda jednostavno nisi znao da postoje. Ne znam da li ćeš i ovo pročitati. Ako čitaš, nadam se da razumiješ.

"Ne mora biti bolje, ali će biti drugačije...a drugačije je uvijek bolje"

Znaš što mislim, dovoljno sam ti to puta rekla, kao da sam osjetila nekad da se lomiš u sebi....nemoj se nervirati, pusti nek stvari sjednu na svoje mjesto. Mi te čekamo, jer Silente nije samo vas šestoro, nego svi mi koji smo vas tako zavoljeli...i nećemo dati da tek tako nestanete.

Silente je tu i ostati će....volimo vas...do slijedećeg okupljanja u prvim redovima, SAMO PRAVO!



- 07:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE