Marketing
Zaboravila sam da voljela sam te...
Sporazumni razvod braka.
Tako se to zove kad podvučeš crtu ispod dvadeset i tri godine života. Nisam sigurna što je točno u meni budilo toliki nemir? ČInjenica da ću vidjeti njega nakon pola godine a znala sam da je gorčina na njegovom licu još veća nega prošli puta? Dalo se to pročitati u onih par sms poruka koje smo razmijenili. Ili to što ću nakon današnjeg dana moći reći: "Slobodna sam."
To je nešto što budi i nemir i sreću u isto vrijeme. Al čudno je osjećati sreću zbog nečeg poput razvoda, zar ne? Skoro kao da se moraš ispričavati ljudima oko sebe što jedva čekaš da to bude iza tebe i da budeš slobodna žena.
Platila sam kavu, ustala i laganim korakom krenula prema zgradi suda. Nikad sigurnija u sebe i nikad krhkija...u isto vrijeme. Namjerno sam došla desetak minuta ranije. Nisam htjela doći poslije njega i biti ona koja će se morati susreti s njim kad uđe u mračan i uzak hodnik suda. Htjela sam "imati prednost" barem psihološki ako je to moguće.
Stajala sam tako u hodniku i gledala u vrata iza kojih će se dogoditi ono što sam čekala godinu dana. Kraj jednog braka. Da mi je netko prije pet godina to pričao ne bi vjerovala. Mislila sam da će to biti priča "dok vas smrt ne rastavi" Premda nisam bila najsretnija osoba na svijetu, mislila sam da je to - to. Tako je - kako je. Ni jedan brak nije savršen. Pomirila sam se s tim da nije ni moj savršen i bila sam spremna tako živjeti. ŽIvot je rekao drukčije. Doveo me je pred neke odluke koje nisam očekivala.
I sada sam stajala tu. I čekala. Tajnica mi je donijela komad papira koji sam trebala ispuniti dok čekam...šturi podatci o meni i njemu, obrazovanje, djeca, adresa, bla bla bla.... ispunjavala sam svoj dio, onaj koji se ticao mene i namjerno nisam ispunila ništa od onog što se odnosila na mog, još uvijek, muža. Mogla sam. Znala sam o njemu sve, svaku sitnicu. Ali, odlučila sam da je bilo dosta toga da umjesto njega ispunjavam formulare i radim sitne usluge jer se njemu ne da ili jer nema živaca za to. Više to nisam morala raditi.
Dok sam pisala, krajičkom oka vidjela sam ga kako se približava u hodniku. Pozdravili smo se hladno, rezervirano. Dva stranca. Nisam željela dugo stajati kraj njega. NIti razgovarati. Samo sam mu dala papir i rekla mu da ispuni svoj dio i otišla opet pred vrata ureda sutkinje koja će ih razvesti.
Bilo je gotovo u deset minuta. Toliko treba da se razvede brak. Slušala sam sutkinju dok izgovara podatke tajnici i objašnjava nam ukratko cijelu proceduru. Nisam osjećala ništa. Totalan vakum. Rekla je da ćemo rješenje dobiti odmah i da pričekamo par minuta u hodniku dok se to ispečatira.
I taj trenutak u hodniku neću nikad zaboraviti. Trenutak kad me je pitao kako "ja to mislim riješiti sad podjelu imovine".....ja, ja i opet ja. Nakon svih ovih godina predbacivanja i prebacivanja krivice na mene za sve što se događalo opet sam JA ta od koje se očekuje da nešto riješavam. Rekla sam mu da ću se raspitati ali zašto ja? Nisam se htjela svađati tamo, nisam htjela povišene tonove. Neću tu opisivati ono o čemu smo razgovarali. Sve što mi je rekao u tih nekoliko minuta bio je dokaz da sam napravila pravu stvar što sam se razvela. On mene nikada nije shvatio, i ono malo ljubavi koju je možda nekad osjećao uspio je ubiti u samom sebi. On jednostavno ne voli nikog, pa ni samog sebe na žalost. I za mene je bolje da nisam s njim.
Izašao je minut prije mene iz zgrade sa rješenjem o razvodu. Ja sam probala duboko udahnuti, i gutajući knedlu izašla sam iz zgrade. Milijun emocija u meni. Od olakšanja što je sve gotovo, do tuge što je ovako moralo završiti, do straha od onog što me još čeka. Suzdržala sam suze i otišla na još jednu kavu.
To je to, Suzi...sad si razvedena žena.
Postala sam bolno svjesna toga kako je stres bio puno jači nego što sam mislila. Ja sam možda bila jaka. Izgledala sam jaka. Smijala sam se. Šalila sa prijateljicama. Ali sam osjetila kako mi se želudac stegao. I kao da mi se svaki mišić u tijelu stisnuo u nekom bolnom grču...dva dana me je to držalo. Kao da imam neku gripu, osjećala sam trzaje u mišićima, glavobolju...i premda sam mislila da ne razmišljam o razvodu, uhvatila sam samu sebe kako stalno iznova vrtim film onog što se dogodilo u onih pola sata na sudu.
Da, jako me je streslo. Više nego što sam željela samoj sebi priznati. Možda nisam trebala suzdržati suze. Možda sam se trebala isplakati, pročistiti tijelo od svih negativnih misli. Nisam plakala ali sam pukla na drugi način.
Tek jutros, dva dana nakon svega, pomalo dolazim k sebi. Umjesto kave pijem čaj od đumbira. Pokušavam disati polako i smireno i tijelo dovesti u balans. I razmišljati samo o lijepim stvarima. I o budućnosti. O nekim lijepim, novim susretima i nekim lijepim novim emocijama.
Jednom sam rekla da pišem blog jer je on moja "psihoterapija"...da bi pukla da neke svoje emocije ne stavim na papir. Ovaj tekst je to više nego i jedan prije. Već dva dana pokušavam u riječi pretočiti ono što se događalo ali ne mogu. Grč u želucu i osjećaj kao da se lomim nije mi dao....a sada kad sam napisala ono što mislim, o razvodu i o njemu više neću pisati. Prošla i svršena priča....idemo dalje...
Samo pravo....
Post je objavljen 04.10.2017. u 16:49 sati.