Tišina koja govori

srijeda, 04.10.2017.

Zaboravila sam da voljela sam te...

Sjedila sam na terasi lokalnog kafića i nervozno ispijala kavu. Pokušavala sam da se na mom licu ne vidi ono što osjećam.

Sporazumni razvod braka.

Tako se to zove kad podvučeš crtu ispod dvadeset i tri godine života. Nisam sigurna što je točno u meni budilo toliki nemir? ČInjenica da ću vidjeti njega nakon pola godine a znala sam da je gorčina na njegovom licu još veća nega prošli puta? Dalo se to pročitati u onih par sms poruka koje smo razmijenili. Ili to što ću nakon današnjeg dana moći reći: "Slobodna sam."

To je nešto što budi i nemir i sreću u isto vrijeme. Al čudno je osjećati sreću zbog nečeg poput razvoda, zar ne? Skoro kao da se moraš ispričavati ljudima oko sebe što jedva čekaš da to bude iza tebe i da budeš slobodna žena.

Platila sam kavu, ustala i laganim korakom krenula prema zgradi suda. Nikad sigurnija u sebe i nikad krhkija...u isto vrijeme. Namjerno sam došla desetak minuta ranije. Nisam htjela doći poslije njega i biti ona koja će se morati susreti s njim kad uđe u mračan i uzak hodnik suda. Htjela sam "imati prednost" barem psihološki ako je to moguće.

Stajala sam tako u hodniku i gledala u vrata iza kojih će se dogoditi ono što sam čekala godinu dana. Kraj jednog braka. Da mi je netko prije pet godina to pričao ne bi vjerovala. Mislila sam da će to biti priča "dok vas smrt ne rastavi" Premda nisam bila najsretnija osoba na svijetu, mislila sam da je to - to. Tako je - kako je. Ni jedan brak nije savršen. Pomirila sam se s tim da nije ni moj savršen i bila sam spremna tako živjeti. ŽIvot je rekao drukčije. Doveo me je pred neke odluke koje nisam očekivala.

I sada sam stajala tu. I čekala. Tajnica mi je donijela komad papira koji sam trebala ispuniti dok čekam...šturi podatci o meni i njemu, obrazovanje, djeca, adresa, bla bla bla.... ispunjavala sam svoj dio, onaj koji se ticao mene i namjerno nisam ispunila ništa od onog što se odnosila na mog, još uvijek, muža. Mogla sam. Znala sam o njemu sve, svaku sitnicu. Ali, odlučila sam da je bilo dosta toga da umjesto njega ispunjavam formulare i radim sitne usluge jer se njemu ne da ili jer nema živaca za to. Više to nisam morala raditi.

Dok sam pisala, krajičkom oka vidjela sam ga kako se približava u hodniku. Pozdravili smo se hladno, rezervirano. Dva stranca. Nisam željela dugo stajati kraj njega. NIti razgovarati. Samo sam mu dala papir i rekla mu da ispuni svoj dio i otišla opet pred vrata ureda sutkinje koja će ih razvesti.

Bilo je gotovo u deset minuta. Toliko treba da se razvede brak. Slušala sam sutkinju dok izgovara podatke tajnici i objašnjava nam ukratko cijelu proceduru. Nisam osjećala ništa. Totalan vakum. Rekla je da ćemo rješenje dobiti odmah i da pričekamo par minuta u hodniku dok se to ispečatira.

I taj trenutak u hodniku neću nikad zaboraviti. Trenutak kad me je pitao kako "ja to mislim riješiti sad podjelu imovine".....ja, ja i opet ja. Nakon svih ovih godina predbacivanja i prebacivanja krivice na mene za sve što se događalo opet sam JA ta od koje se očekuje da nešto riješavam. Rekla sam mu da ću se raspitati ali zašto ja? Nisam se htjela svađati tamo, nisam htjela povišene tonove. Neću tu opisivati ono o čemu smo razgovarali. Sve što mi je rekao u tih nekoliko minuta bio je dokaz da sam napravila pravu stvar što sam se razvela. On mene nikada nije shvatio, i ono malo ljubavi koju je možda nekad osjećao uspio je ubiti u samom sebi. On jednostavno ne voli nikog, pa ni samog sebe na žalost. I za mene je bolje da nisam s njim.

Izašao je minut prije mene iz zgrade sa rješenjem o razvodu. Ja sam probala duboko udahnuti, i gutajući knedlu izašla sam iz zgrade. Milijun emocija u meni. Od olakšanja što je sve gotovo, do tuge što je ovako moralo završiti, do straha od onog što me još čeka. Suzdržala sam suze i otišla na još jednu kavu.

To je to, Suzi...sad si razvedena žena.

Postala sam bolno svjesna toga kako je stres bio puno jači nego što sam mislila. Ja sam možda bila jaka. Izgledala sam jaka. Smijala sam se. Šalila sa prijateljicama. Ali sam osjetila kako mi se želudac stegao. I kao da mi se svaki mišić u tijelu stisnuo u nekom bolnom grču...dva dana me je to držalo. Kao da imam neku gripu, osjećala sam trzaje u mišićima, glavobolju...i premda sam mislila da ne razmišljam o razvodu, uhvatila sam samu sebe kako stalno iznova vrtim film onog što se dogodilo u onih pola sata na sudu.

Da, jako me je streslo. Više nego što sam željela samoj sebi priznati. Možda nisam trebala suzdržati suze. Možda sam se trebala isplakati, pročistiti tijelo od svih negativnih misli. Nisam plakala ali sam pukla na drugi način.

Tek jutros, dva dana nakon svega, pomalo dolazim k sebi. Umjesto kave pijem čaj od đumbira. Pokušavam disati polako i smireno i tijelo dovesti u balans. I razmišljati samo o lijepim stvarima. I o budućnosti. O nekim lijepim, novim susretima i nekim lijepim novim emocijama.

Jednom sam rekla da pišem blog jer je on moja "psihoterapija"...da bi pukla da neke svoje emocije ne stavim na papir. Ovaj tekst je to više nego i jedan prije. Već dva dana pokušavam u riječi pretočiti ono što se događalo ali ne mogu. Grč u želucu i osjećaj kao da se lomim nije mi dao....a sada kad sam napisala ono što mislim, o razvodu i o njemu više neću pisati. Prošla i svršena priča....idemo dalje...

Samo pravo....




- 16:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2017 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE