Marketing
I riječi su dodir...
Mislila je da će biti teže.
Da će se osjećati kao da joj je izmaknuto tlo pod nogama i da neće znati kako funkcionirati. Da će joj sitnice komplicirati život. One banalne stvari koje nije prije sama radila, kao na primjer, promijeniti plinsku bocu, ili odvesti auto na servis. To su gluposti, svaka žena to zna. Ali kad živiš godinama kao nečija "bolja polovica" nekako se dogodi da hrpu stvari ne radiš. I onda dođeš u situaciju kad moraš sam funkcionirati i ne pada ti na pamet nekog pitati za pomoć.
Ona je mogla sama.
Davno je odlučila da će sebe staviti na prvo mjesto. Da se neće osvrtati više na to što drugi misle i da će raditi samo ono što ONA želi, bez obzira na druge. Zvuči sebično. I jest sebično. Sebično prema svima osim prema njoj samoj. Trebalo joj je to. Trebao joj je osjećaj da je dovoljna sama sebi. Zato je bila prkosno odlučila da će otići sama u Zagreb na onu punkciju. I da će spavati u hostelu, sama. Bez potrebe da se nekom opravdava i bez želje da joj netko drži predavanja. Jer, znala je...u ovoj situaciji ona je ispala negativac. Kad se počneš boriti za samu sebe i kad odlučiš da moraš neke stvari u svom životu konačno postaviti na pravo mjesto, obično postaneš u nečijim očima loša osoba koja misli samo na sebe i ne voli. A ona je baš zbog ljubavi donijela odluku. Zbog ljubavi prema svojoj djeci i zbog uspomene na 23 godine braka. Nije htjela osjećati gorčinu i bijes, pa je odlučila da je bolje na vrijeme povući se i ostaviti da stvari idu svojim tokom. Nije htjela da njena djeca gledaju kako im majka živi u lošem braku. Nije htjela da oni misle da je to normalno. Živjeti i biti nesretan. Nitko ne bi trebao biti nesretan u životu. Imamo taj jedan život, i nemamo vremena za gubljenje....
Mogla je sama, a opet, sasvim sama nije bila. Drage žene koje je upoznala zbog "ljubavi što se dogodi i promijeni ti kroj" nisu joj dopuštale ni u jednom trenutku da bude tužna. Premda kilometrima daleko, opsjedale su joj inbox pitanjima: "Jesi dobro? Što radiš? Kako si? Nemoj biti tužna, molim te...možeš ti to...." Žene koje su i same imale problema u svom životu i koje su možda noći provodile u suzama, ovaj put su dale sve da ona ne razmišlja o lošim stvarima, nasmijavale ju i govorile joj kako joj se dive i kako je snažna. Nikad im se neće moći dovoljno zahvaliti za to. Nema tih riječi kojima se može opisati koliko ti znači kad osoba koja nije dužna reći ništa da se osjećaš bolje, kaže upravo ono što ti pomogne.... Ona se nadala da znaju koliko su joj pomogle...I da će i ona biti uz njih ako im bude trebalo. Uvijek, bez obzira na sve...
Emocije su čudna stvar. Probude se kad se najmanje nadaš, prema osobama za koje nisi ni očekivao da će ti ući u život. Dobiješ riječ utjehe dok čekaš u čekaonici mučni pregled od "stranca" i odjednom je lakše. Nisi sam. Požališ se da nisi ništa jeo i pio jer nisi smio zbog pretrage, i netko ti kaže: Sad trči u prvu pekaru i kupi veliku bocu soka ili vode....netko tko ti na prvi pogled nije ništa. A u tom trenutku ti je postao sve. Može li život biti čudniji? I ljepši? Takve riječi su poput dodira....
I život ide dalje....svaki dan je borba. Nekad izgubiš, nekad pobijediš. I lijepo je. Osjećaj je dobar. Jer si živ. Ako srce gori, to je dobro...neka gori.
Post je objavljen 12.11.2016. u 09:35 sati.