Četiri godine su prošle. Od operacije.
Nekako mi je taj dan postao važan skoro kao rođendan.
Dan kada se puno toga počelo mijenjati. Ali najvažnije od svega, sasvim tiho i neprimjetno , počela sam se mijenjati ja. Neke sitnice, na koje nisam prije obraćala pažnju, odjednom su postale bitne.
Čula sam često priče ljudi koji obole od zločudnih bolesti da je to na neki način bio blagoslov. Nisam mogla shvatiri kako to misle? Kako ti blagoslov može biti nešto što te skoro ubije?
A onda sam prije četiri godine shvatila koliko istine ima u onoj rečenici: "što te ne ubije -to te ojača". Svaka moja najmanja promjena dogodila se jer sam odjednom postala jaka. Nisam se htjela predati. Oči su se širom otvorile i ono što sam godinama, dva desetljeća, tolerirala i prihvaćala kao "život" nije više bilo doboljno dobro...otimala sam se starim navikama, pesizmizmu i životu u kojem sam ja negdje dubolo na dnu top liste važnosti. Sve je drugo bilo važnije. Svi su drugi imali prioritet A novoj "meni" to više nije odgovaralo. Ja sam preživjela strašnu stvar, operaciju koju nikom ne bi poželjela. I te kako sam zaslužila da se na toj top listi popnem za par mjesta. I popela sam se. Na samj vrh.
I zvuči tako sebično, znam.
Ali ja sam to morala napraviti. Morala sam naučiti voljeti novu "mene" da bi mogla voljeti ljude oko sebe. A oni koji me stvarno vole su to shvatili. I sa ljubavlju prihvatili.
Ima i onih koji nisu mogli to razumjeti. Oni više nisu dio mog života. Shvatila sam da mi je bolje bez njih.
I evo me sada, četiri godine kasnije. Nova "ja".
Razvedena "ja" sa djecom na koju sam tako jako ponosna. Oni su moje ogledalo. Znak da se isplati bezrezervno davati ljubav i pažnju i pretvoriti se nekada u dosadnog papagaja koji stalno priča isto. Imam pored sebe ljude koji su pametni, sposobni, vrijedni i znaju razlikovati dobro od lošeg. Ja sam jedna sretna mama....
Voljela bi da budu sretni i da žive u zemlji u kojoj se cijene prave vrijednosti. A stvari stoje ovako...živimo u zemlji koja sa ponosom i vatrom u srcu prati svoje sportaše. U zemlji koja kao jedno plače za legendom glazbe. Ali i u zemlji u kojoj je vrijeme stalo. Ili se kazaljka čak počela vrtiti unatrag. Zemlja koja je na trenutke zapela negdje u devedesetima. U kojoj ljudi idu raditi vani gdje te nitko ne pita koje si nacionalnosti ali zato brojimo krvna zrnca jedni drugima dok smo tu. Vjera u boga se počela pretvarati u fanatizam.
Živimo u zemlji u kojoj je normalno nekom ne iznajmiti apartman jer je homoseksualac. I u kojoj mnogi ljudi misle da u tome nema ništa loše i čudno. Da je sasvim normalno nekog osuđivati i nazvati nenormalnim jer nije isti kao ti.
Nisam sigurna da mi se sviđa takva zemlja. I nisam sigurna da svojoj djeci želim život ovdje. Odgajala sam ih drukčije. Odgajala sam ih da smo svi savršeni u svojoj nesavršenosti. I odgajala sam ih da ne kopaju po tuđim životima i ne zaviruju pod tuđe plahte. Osoba koja je gay možda će baš sutra biti osoba u operacijskoj sali sa skalpelom u rukama i možda će ti spasiti život. Možda če to biti vatrogasac koji će te izvlačiti iz vozila nakon sudara ili zapaljene zgrade. Mozda će....možda će ti dijete biti gay. A dijete se voli bezrezervni i bezuslovno. Voliš ga i ako pogriješi. A kamoli ako se događa nešto na što ne možeš utjecati....
Možda ljudi jednog dana shvate. Samo se nadam da neće biti prekasno.
Post je objavljen 09.08.2018. u 08:29 sati.