Tišina koja govori

četvrtak, 09.08.2018.

Oči širom otvorene....




Četiri godine su prošle. Od operacije.

Nekako mi je taj dan postao važan skoro kao rođendan.

Dan kada se puno toga počelo mijenjati. Ali najvažnije od svega, sasvim tiho i neprimjetno , počela sam se mijenjati ja. Neke sitnice, na koje nisam prije obraćala pažnju, odjednom su postale bitne.

Čula sam često priče ljudi koji obole od zločudnih bolesti da je to na neki način bio blagoslov. Nisam mogla shvatiri kako to misle? Kako ti blagoslov može biti nešto što te skoro ubije?

A onda sam prije četiri godine shvatila koliko istine ima u onoj rečenici: "što te ne ubije -to te ojača". Svaka moja najmanja promjena dogodila se jer sam odjednom postala jaka. Nisam se htjela predati. Oči su se širom otvorile i ono što sam godinama, dva desetljeća, tolerirala i prihvaćala kao "život" nije više bilo doboljno dobro...otimala sam se starim navikama, pesizmizmu i životu u kojem sam ja negdje dubolo na dnu top liste važnosti. Sve je drugo bilo važnije. Svi su drugi imali prioritet A novoj "meni" to više nije odgovaralo. Ja sam preživjela strašnu stvar, operaciju koju nikom ne bi poželjela. I te kako sam zaslužila da se na toj top listi popnem za par mjesta. I popela sam se. Na samj vrh.

I zvuči tako sebično, znam.

Ali ja sam to morala napraviti. Morala sam naučiti voljeti novu "mene" da bi mogla voljeti ljude oko sebe. A oni koji me stvarno vole su to shvatili. I sa ljubavlju prihvatili.

Ima i onih koji nisu mogli to razumjeti. Oni više nisu dio mog života. Shvatila sam da mi je bolje bez njih.

I evo me sada, četiri godine kasnije. Nova "ja".

Razvedena "ja" sa djecom na koju sam tako jako ponosna. Oni su moje ogledalo. Znak da se isplati bezrezervno davati ljubav i pažnju i pretvoriti se nekada u dosadnog papagaja koji stalno priča isto. Imam pored sebe ljude koji su pametni, sposobni, vrijedni i znaju razlikovati dobro od lošeg. Ja sam jedna sretna mama....

Voljela bi da budu sretni i da žive u zemlji u kojoj se cijene prave vrijednosti. A stvari stoje ovako...živimo u zemlji koja sa ponosom i vatrom u srcu prati svoje sportaše. U zemlji koja kao jedno plače za legendom glazbe. Ali i u zemlji u kojoj je vrijeme stalo. Ili se kazaljka čak počela vrtiti unatrag. Zemlja koja je na trenutke zapela negdje u devedesetima. U kojoj ljudi idu raditi vani gdje te nitko ne pita koje si nacionalnosti ali zato brojimo krvna zrnca jedni drugima dok smo tu. Vjera u boga se počela pretvarati u fanatizam.
Živimo u zemlji u kojoj je normalno nekom ne iznajmiti apartman jer je homoseksualac. I u kojoj mnogi ljudi misle da u tome nema ništa loše i čudno. Da je sasvim normalno nekog osuđivati i nazvati nenormalnim jer nije isti kao ti.

Nisam sigurna da mi se sviđa takva zemlja. I nisam sigurna da svojoj djeci želim život ovdje. Odgajala sam ih drukčije. Odgajala sam ih da smo svi savršeni u svojoj nesavršenosti. I odgajala sam ih da ne kopaju po tuđim životima i ne zaviruju pod tuđe plahte. Osoba koja je gay možda će baš sutra biti osoba u operacijskoj sali sa skalpelom u rukama i možda će ti spasiti život. Možda če to biti vatrogasac koji će te izvlačiti iz vozila nakon sudara ili zapaljene zgrade. Mozda će....možda će ti dijete biti gay. A dijete se voli bezrezervni i bezuslovno. Voliš ga i ako pogriješi. A kamoli ako se događa nešto na što ne možeš utjecati....

Možda ljudi jednog dana shvate. Samo se nadam da neće biti prekasno.

- 08:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2018 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE