Marketing
Zastanem nekad kad mi je teško...
Mjesec dana je prošlo od Dubrovnika. Pomalo mučnih mjesec dana.
Dubrovnik je bio kao neka prijelomna točka, ono nešto što sam morala i htjela napraviti u svom životu jer sam znala, osjećala da dolaze neka tmurna vremena.
Možda ne bi imala snage za ovih mjesec dana i za ono što tek dolazi da nisam otišla u Grad, upila svu snagu iz onih zidina i čarobnih skalina.
Možda bi sve bilo još puno mučnije da nisam pogledala u oči sjajnom mladiću i vidjela da je dobro. Da je sve onako kako treba biti i da se ne moram brinuti. Nakon toga mogla sam skupiti svu hrabrost i nastaviti tamo gdje sam stala...u borbi za samu sebe.
Nisam pisala o 4 dana u bolnici, punkciji koja je bila brutalna, kroz koju sam prošla kao u nekom polu snu, skupljajući svu svoju snagu za koju nisam ni znala da imam. Morala sam, da bi dobila potvrdu za ono što sam duboko u sebi znala. Priča koja nema kraja....Samo sam sad spremnija za borbu. Prvi put sam bila šokirana, jedva sam došla k sebi. U ove dvije godine sam naučila da se život ne događa samo drugima. Događa se svima. Ovaj put se dogodio meni. I moja borba se nastavlja.
Svi mi govore da je najvažnije biti jak i biti pozitivan i da trebam naći snagu u sebi, ili u nečemu oko sebe. A ne znaju da sam ja tu snagu davno našla. Našla sam ju u pjesmama Silentea, u druženju sa prekrasnim ženama koje osjećaju isto što i ja. Našla sam nevjerojatnu snagu u plavim očima koje kao da govore: Samo hrabro, to mora biti riješivo... Da nije bilo toga ja ne znam kako bi izdržala i kako bi skupila u sebi snagu da sama sebi kažem: Suzy ti to možeš....jer moraš, zbog sebe...
Puno puta sam razmišljala o tome da li su oni svjesni koliko mi znače? Možda ovo iz njihove perspektive zvuči besmisleno. Što se to dogodi u čovjeku da prepozna sebe u nekome drugome? I da onda kad mi je bilo najgore, kad sa ležala na stolu i čekala punkciju, uspijem skrenuti misli na nešto drugo. Na koncert u Đurđevcu, na šetnje Stradunom, ili na šokirani Tiborov izraz lica kad nas je ugledao u svojoj ulici. I da isto tako jučer, dok sam čekala ispred ordinacije svoje liječnice da konačno dobijem potvrdu onog što sam i onako znala, ne razmišljam o tome, nego slušam pjesme Silentea, slušalice u ušima i prisjećam se svih susreta i koncerata u proteklih godinu i po dana....Malo tužna, jer ništa nije onako kako bi trebalo biti, a opet....možda je sve upravo onako kako oni žele. Pa je onda opet dobro.
Moja duhovita liječnica, rekla mi je otprilike ovim riječima: Bit će sve u redu. Znate kako ste bili uplašeni prije dvije godine jer niste znali što vas čeka? Pa vidite, prošlo je više od dvije godine, tu ste, dobro se osjećate. Čak ste doživjeli i da vam se omiljeni bend raspadne.... Ha, ha.... crni humor ... Ali shvatila sam što mi želi reći i u pravu je. Tu sam, borim se, i ne dam se. Kad se dogode neke stvari u životu, shvatiš kako imaš divnu djecu, i da si napravio jednu dobru stvar u životu. Djeca, koja više nisu djeca, nego su odrasli mladi ljudi, koji su u svakom trenutku tu kad ti treba riječ podrške.
I prijatelji...ljudi koji su napeto čekali da im se javim nakon pregleda. Što bi ja bez njih? Nekad dobiješ podršku i lijepu riječ od ljudi od kojih se ne bi nadao da će to napraviti a ne dobiješ ništa od jedne osobe koja bi trebala znati i razumijeti kako ti je .... ali nema veze, to je već druga priča koju nemam namjeru danas ispričati. Možda jednom, kad za to dođe vrijeme.
I to je to...
Život ide dalje...ne vrte se samo dobri dani. Ali bit će sve ok. Dobro je kad ti se događaju "situacije" u životu jer onda tek shvatiš koliko si jak. I kako možeš sve....Ljudi me ne razumiju jer vide osmijeh na licu i čini se kao da ništa ne shvaćam pre ozbiljno. Ostanu onda malo šokirani kad čuju što mi se događa u životu, i da nije sve baš tako sjajno. Ne glumim, ne lažem i ne pretvaram se. Ali sam pobijedila onu uplašenu sebe, i ne dam joj da progovori. Ovo je moje vrijeme i ja ću pobijediti. U inat onima koji misle da ja to ne mogu. Mogu i te kako....možda uz malu pomoć divnih pjesama, ali svaka pomoć je dobrodošla...
Zastanem nekad kad mi je teško i pitam se kako je tebi....
Rekla sam da neću pitati, i da neću gnjaviti sa suvišnim pitanjima...i neću, jer znam koliko to ide na živce. Sve će biti onako kako mora biti....Neke stvari je teško reći gledajući u oči...ali lako ih je zapisati...
Tibi, nadam se da znaš koliko si važan i koju snagu daješ? To nisu prazne riječi. Sve što sam prolazila proteklih godinu dana, svaki strah od kontrole, ili pretrage, i ovo što prolazim sada sve bi bilo puno teže da nije bilo Silentea. I sad nije bitno što Silentea nema. Snaga je i dalje tu. I ja sam rekla toliko puta da mi ne treba Silente bez tebe jer u mojoj glavi ti si Silente. Nemoj sad kolutati očima ako čitaš ovo i nemoj pomisliti: što meni ovo treba u životu? Ne trebaju ti suvišna pitanja, presing i optuživanja. Ne trebaju nikome. Ali ti treba osjećaj da te ljudi nisu zaboravili bez obzira što si pokušao pobjeći. Ne možeš pobjeći od ljubavi prema glazbi i ne možeš pobjeći od onih koji te vole, iskreno bez ikakvih zlih namjera. Tu si, Tibi, svidjelo se to tebi ili ne.... Ne znam koliko ti znači, ali i dalje vjerujem u tebe. Sada više nego ikad. I trebaš mi.... trebaš svima nama ....
Eto, moj mali trenutak iskrenosti. Idemo sad dalje....život ....
Post je objavljen 05.10.2016. u 08:49 sati.