Tišina koja govori

srijeda, 05.10.2016.

Zastanem nekad kad mi je teško...




Mjesec dana je prošlo od Dubrovnika. Pomalo mučnih mjesec dana.

Dubrovnik je bio kao neka prijelomna točka, ono nešto što sam morala i htjela napraviti u svom životu jer sam znala, osjećala da dolaze neka tmurna vremena.
Možda ne bi imala snage za ovih mjesec dana i za ono što tek dolazi da nisam otišla u Grad, upila svu snagu iz onih zidina i čarobnih skalina.
Možda bi sve bilo još puno mučnije da nisam pogledala u oči sjajnom mladiću i vidjela da je dobro. Da je sve onako kako treba biti i da se ne moram brinuti. Nakon toga mogla sam skupiti svu hrabrost i nastaviti tamo gdje sam stala...u borbi za samu sebe.

Nisam pisala o 4 dana u bolnici, punkciji koja je bila brutalna, kroz koju sam prošla kao u nekom polu snu, skupljajući svu svoju snagu za koju nisam ni znala da imam. Morala sam, da bi dobila potvrdu za ono što sam duboko u sebi znala. Priča koja nema kraja....Samo sam sad spremnija za borbu. Prvi put sam bila šokirana, jedva sam došla k sebi. U ove dvije godine sam naučila da se život ne događa samo drugima. Događa se svima. Ovaj put se dogodio meni. I moja borba se nastavlja.

Svi mi govore da je najvažnije biti jak i biti pozitivan i da trebam naći snagu u sebi, ili u nečemu oko sebe. A ne znaju da sam ja tu snagu davno našla. Našla sam ju u pjesmama Silentea, u druženju sa prekrasnim ženama koje osjećaju isto što i ja. Našla sam nevjerojatnu snagu u plavim očima koje kao da govore: Samo hrabro, to mora biti riješivo... Da nije bilo toga ja ne znam kako bi izdržala i kako bi skupila u sebi snagu da sama sebi kažem: Suzy ti to možeš....jer moraš, zbog sebe...

Puno puta sam razmišljala o tome da li su oni svjesni koliko mi znače? Možda ovo iz njihove perspektive zvuči besmisleno. Što se to dogodi u čovjeku da prepozna sebe u nekome drugome? I da onda kad mi je bilo najgore, kad sa ležala na stolu i čekala punkciju, uspijem skrenuti misli na nešto drugo. Na koncert u Đurđevcu, na šetnje Stradunom, ili na šokirani Tiborov izraz lica kad nas je ugledao u svojoj ulici. I da isto tako jučer, dok sam čekala ispred ordinacije svoje liječnice da konačno dobijem potvrdu onog što sam i onako znala, ne razmišljam o tome, nego slušam pjesme Silentea, slušalice u ušima i prisjećam se svih susreta i koncerata u proteklih godinu i po dana....Malo tužna, jer ništa nije onako kako bi trebalo biti, a opet....možda je sve upravo onako kako oni žele. Pa je onda opet dobro.

Moja duhovita liječnica, rekla mi je otprilike ovim riječima: Bit će sve u redu. Znate kako ste bili uplašeni prije dvije godine jer niste znali što vas čeka? Pa vidite, prošlo je više od dvije godine, tu ste, dobro se osjećate. Čak ste doživjeli i da vam se omiljeni bend raspadne.... Ha, ha.... crni humor ... Ali shvatila sam što mi želi reći i u pravu je. Tu sam, borim se, i ne dam se. Kad se dogode neke stvari u životu, shvatiš kako imaš divnu djecu, i da si napravio jednu dobru stvar u životu. Djeca, koja više nisu djeca, nego su odrasli mladi ljudi, koji su u svakom trenutku tu kad ti treba riječ podrške.

I prijatelji...ljudi koji su napeto čekali da im se javim nakon pregleda. Što bi ja bez njih? Nekad dobiješ podršku i lijepu riječ od ljudi od kojih se ne bi nadao da će to napraviti a ne dobiješ ništa od jedne osobe koja bi trebala znati i razumijeti kako ti je .... ali nema veze, to je već druga priča koju nemam namjeru danas ispričati. Možda jednom, kad za to dođe vrijeme.

I to je to...

Život ide dalje...ne vrte se samo dobri dani. Ali bit će sve ok. Dobro je kad ti se događaju "situacije" u životu jer onda tek shvatiš koliko si jak. I kako možeš sve....Ljudi me ne razumiju jer vide osmijeh na licu i čini se kao da ništa ne shvaćam pre ozbiljno. Ostanu onda malo šokirani kad čuju što mi se događa u životu, i da nije sve baš tako sjajno. Ne glumim, ne lažem i ne pretvaram se. Ali sam pobijedila onu uplašenu sebe, i ne dam joj da progovori. Ovo je moje vrijeme i ja ću pobijediti. U inat onima koji misle da ja to ne mogu. Mogu i te kako....možda uz malu pomoć divnih pjesama, ali svaka pomoć je dobrodošla... sretanwink

Zastanem nekad kad mi je teško i pitam se kako je tebi....

Rekla sam da neću pitati, i da neću gnjaviti sa suvišnim pitanjima...i neću, jer znam koliko to ide na živce. Sve će biti onako kako mora biti....Neke stvari je teško reći gledajući u oči...ali lako ih je zapisati...

Tibi, nadam se da znaš koliko si važan i koju snagu daješ? To nisu prazne riječi. Sve što sam prolazila proteklih godinu dana, svaki strah od kontrole, ili pretrage, i ovo što prolazim sada sve bi bilo puno teže da nije bilo Silentea. I sad nije bitno što Silentea nema. Snaga je i dalje tu. I ja sam rekla toliko puta da mi ne treba Silente bez tebe jer u mojoj glavi ti si Silente. Nemoj sad kolutati očima ako čitaš ovo i nemoj pomisliti: što meni ovo treba u životu? Ne trebaju ti suvišna pitanja, presing i optuživanja. Ne trebaju nikome. Ali ti treba osjećaj da te ljudi nisu zaboravili bez obzira što si pokušao pobjeći. Ne možeš pobjeći od ljubavi prema glazbi i ne možeš pobjeći od onih koji te vole, iskreno bez ikakvih zlih namjera. Tu si, Tibi, svidjelo se to tebi ili ne.... Ne znam koliko ti znači, ali i dalje vjerujem u tebe. Sada više nego ikad. I trebaš mi.... trebaš svima nama ....

Eto, moj mali trenutak iskrenosti. Idemo sad dalje....život ....

- 08:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2016 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE