Marketing
It's a new life....
Vruče je. Ona neugodna vručina, kad ti se topli vlažni zrak uvlači u svaku poru tijela i da nema povremenog povjetarca kojeg osjetim kroz otvoreni prozor bilo bi skoro neizdrživo. Pijem kavu, sjedim u svom dnevnom boravku, pokušavam sabrati misli.
Ovo je vrijeme godine kad mi se misli skupljaju i napadaju me svom silinom. Proteklih nekoliko godina ovaj početak ljeta je nešto što me i guši i daje nadu u isto vrijeme. Prije točno tri godine dobila sam nalaz ct-a pluća i jedva se dovezla autom kući iz Pule. Jer je teško voziti dok ti se suze slijevaju niz lice. Tog sam dana mislila da je to - to....život se okrenuo naglavačke. Trebalo mi je par dana da počnem disati i da se trgnem. Da se počnem boriti. I od tog trena nisam prestala boriti se.
Ne samo za svoje tijelo. Borim se za svoje srce. Borim se da sebi i svijetu oko sebe dokažem da vrijedim toliko da zaslužujem samo najbolje. Da ne zaslužujem da budem zadnja rupa na svirali. Da ne zaslužujem da budem netko tko je tu jer nema izbora. Borim se za to da dokažem da ja uvijek imam izbor. Izbor ostati ili otići. I da kad odem, da je to zauvijek. Radi sebe. Radi svojeg mira. A mir mi toliko treba.
Treba mi osjećaj smirenosti kad se probudim ujutro. Osjećaj da je lijepo skuhati prvu jutarnju kavu, sjesti na terasu i popiti ju bez ikakvog pritiska. Bez straha da će mi netko zamjeriti bilo što. Da mogu sjesti u auto i odvesti se kilometrima daleko i da me nije briga da li to nekom smeta. Moje želje i moje potrebe na prvom mjestu. Kako to zvuči sebično....
Ali ja dok ovako sjedim i pijem kavu i mislim na proteklih dvadeset godina, ne nalazim sebe. Mene nema. Nema emocije koju toliko volim i trebam. Nema osmijeha koji mi je potreban poput zraka kojeg udišem. Nema sretne žene. Tu je samo privid nekog života s kojim sam se pomirila jer sam mislila da tako mora biti. I samu sebe uvjerila da ono što ja želim postoji samo u jeftinim ljubavnim romanima. Nema iznenadnog zagrljaja s leđa dok nešto radim u kuhinji. Poljupca u vrat koji će mi izmaknuti tlo pod nogama.
Osvrćem se i gledam zadnjih dvadeset godina života i ne vidim ljubav. Vidim samo potrebu da ne budeš sam. I kompromise koje napraviš da bi ispunio tu potrebu. I u tome svemu je nestala žena koju sam poznavala.
I koja se probudila kad se uplašila da će umrijeti. I shvatila da je vrijeme da dobije ono što želi. Da nema namjeru i slijedećih dvadeset godina provesti bez emocije i da neće izgubiti samu sebe sad kad se konačno pronašla....
I sad sam sretna.
Sama sam, ali sam sretna. Nova žena, nove emocije, novi drhtaji koji znače život.....možda i pokoja suza, ali puno više smijeha. I zbilja mislim da sam to konačno zaslužila.....
Danas je poseban dan još zbog nečega. Prije točno godinu dana pročitala sam jednu objavu na facebooku koja mi je slomila srce.... i još uvijek je slomljeno. Bila sam ljuta, bila sam razočarana, plakala sam kao dijete...znam smiješno je.
Jedan tamo mali bend iz Dubrovnika objavi razlaz a ja plačem kao da je netko umro. Sada znam da je bolje što se to dogodilo i vjerujem u neke nove početke. Možda je njima taj raspad bio isto što i meni moj nalaz ct-a i dijagnoza raka pluća prije tri godine....možda je to bila ona točka loma i katarza nakon čega se sve mijenja?
Ne mora biti bolje ali će biti drugačije. A drugačije je uvijek bolje.....možda.
I dok se u pozadini vrte pjesme Silentea a ja pokušavam ne plakati dok ovo pišem, ipak vjerujem da će sve biti dobro.
Upoznala sam neke nove ljude, sklopila neka nova poznanstva. Neke nove emocije su se uvukle u srce.
To je to.... trenutak kad osjetiš da se stvari poklope i da se sve događa s razlogom. Čak i one loše stvari. Jer otvaraju vrata za nešto novo. Uzbudljivo, lijepo i intenzivno....
Život....
Post je objavljen 08.07.2017. u 17:35 sati.