Marketing
Ljubav nestane bez razloga i promijeni ti kroj...
Bila je mlada. Pomalo razočarana u ljubav i nesigurna u sebe. Mislila je da život nije fer, da se lijepe priče događaju samo drugima i da nikad neće upoznati onu pravu osobu uz koju želi provesti svoj život. Izgledalo je kao da ju to ni malo ne muči. Nitko nije na njenom licu mogao primjetiti sjetu ili tragove suza. I onda se pojavio on. I ona je već nakon nekoliko dana znala da je on jedina osoba s kojom želi biti. Nije se obazirala na riječi onih koji su govorili da je rano za takve odluke. Odlučila je i gotovo. Kad sad o tome razmišlja, nije sigurna da li je to bila ljubav na prvi pogled ili očajnički pokušaj da konačno ne bude više sama.
Život kao i svaki drugi. Nekad sretniji, nekad tužniji. Nije uvijek bilo sve sjajno. Kad sad razmisli, često nije bilo sjajno. Trebalo je puno strpljenja, tolerancije i prepuštanja životu da samu sebe uvjeri da je to život kakav je zamišljala. Borila se za svoj brak, za svaki osmijeh i svaki dan ispunjen srećom jer je znala da je to jedini način. Puno toga je progutala. Puno puta je zatvorila oči pred onim što joj se naočigled događalo pred nosom. Za mir u kući, reći će. Za djecu. Nije ni ona bila savršena. Bila je svjesna toga. Pa je puno toga znala oprostiti jer je znala da se i njoj često oprostilo. To je valjda brak, zar ne? Mir, ljubav i razumijevanje?
Vukla je dvostruko, jer je morala. Ona je bila ta koja je brinula o svemu. Vukla je sve konce više manje uspješno. Djeca koja su bila potpuno okrenuta njoj jer ona je bila ta koja je bila dvadeset i četiri sata na dan okrenuta njima. Znala je da nije jedina koja tako živi. Malo je očeva koji stvarno znaju što znači promijeniti pelenu, otići s djetetom u park ili otići na roditeljski sastanak. Barem je ona samu sebe tješila da je malo takvih. Da većina žena živi točno onako kao ona.
U jednom trenutku, nakon jako puno godina braka, morala je prestati vući stvari u pravom smjeru jer se morala koncentrirati na sebe. Život je to od nje zahtijevao. Osjećaj da je dobila novu priliku za život i da stvari ipak nisu tako loše u njoj je probudio novu ženu. Onu koja samu sebe, a ne druge, stavlja na prvo mjesto. Onu koja misli da je zaslužila ljubav i da nije dužna samo davati, a da godinama ništa ne dobije za uzvrat osim pukog osjećaja da nije sama.
I u tom trenu stvari su malo, pomalo krenule nizbrdo. Nije primijetila u kojem se to trenu točno dogodilo. Odvajanje, i osjećaj da moraš učiniti nešto za sebe. Posvetila se sebi, u svakom smislu te riječi, i zaboravila na ono što je radila godinama.... spašavala stvari kad se činilo da nema smisla spašavati.
I tako se i dogodilo....stvarno više nije imalo smisla spašavati. Shvatila je to jedne večeri, za vrijeme jedne burne svađe. Okrutne riječi: "Želim razvod!" i ona koja je nijemo gledala u njega i postala svjesna da ju ta rečenica nije ni malo zaboljela. Da ju je očekivala i da joj je došla kao olakšanje. Da je iste te riječi čula prije pet ili deset godina zaplakala bi od očaja. A sad, u sekundi je počela razmišljati samo o praktičnoj strani ovoga što je čula: što, kako, na koji način dalje. Jer je shvatila da natrag neće moći. I da natrag ne želi. Osoba za koju je mislila da će s njom provesti cijeli život rekla joj je da već dugo razmišlja o razvodu jer ju više ne prepoznaje. Žena koju je oženio nije ista žena koja stoji pred njim. Ova sad je čvrsta, snažna, bez straha se suočila sa svime što joj se događa i stavila je sebe na prvo mjesto. Nestala je plaha ženica koja bi oprostila i pretrpjela sve, samo da sve bude onako kako svi žele. Nestala je ona žena kojoj nije smetala hladnoća i život bez neke nježne riječi osim eventualnog: dobar je ručak danas.....sve je nestalo.
Nakon svega, on bi možda i ostao. Možda bi nakon prospavane noći zaključio da je pretjerao i razmislio o svom životu. Možda bi mislio da će ispasti loš ako ode baš sada, kad ona zna da ju čeka još jedna borba. Ali ona to nije htjela. Nije željela sažaljenje i čovjeka koji se osjeća prisiljen živjeti s njom. I gušila ju je tišina.
Tišina može biti nešto prekrasno. Divno je živjeti sa osobom i razumijeti se bez izgovorene riječi. Ali nekad ta ista tišina postane teret. Poput nekog kamena na duši....
Onog dana kad je zatvorio vrata sa sobom i otišao, nije bila tužna. Možda malo....jer je tužno na što se svede dvadeset godina braka...na jedan šturi pozdrav i riječi: Čujemo se.
Ali, u jednom je trenutku osjetila ogromno olakšanje. Gorki teret sa duše kao da je skliznuo.... Znala je da je bolje tako.
I sada, jača nego ikada i odlučnija nego ikada, ona ide dalje. Jer nema izbora. Mora, radi svoje djece, i radi sebe. I sretna je jer je donijela odluku za koju je duboko u sebi znala da je ispravna. I da ju je možda trebala donijeti davno prije.
Ljubav koja je nestala i promijenila joj kroj....
Post je objavljen 20.10.2016. u 12:27 sati.