Marketing
Spremna na sve...
Osjeti se proljeće u zraku. Prvi puta nakon nekoliko mjeseci se stvarno osjeti. Buđenje je slatko, uz prve zrake sunca. Čuje se onaj cvrkut ptičica kojeg se sjećam još iz djetinjstva. I tada su mi te ptičice bile znak da dolazi ono najljepše godišnje doba. Barem meni. Bio je to znak da se bliži vrijeme hodanja bez jaknica, da ću se konačno riješiti štramplica i staviti dokoljenke i suknjice i da ću konačno opet smjeti pojesti sladoled. Sve ono čemu se raduju djeca. I dok ovako sjedim i tipkam, i slušam taj cvrkut vani, pomislim u sebi: Suzi, još je jedno proljeće na vratima i ti si tu jača no ikad. Bez obzira na sve.
Nekako je sve lakše kad je sunce vani...kad su dani duži. Svaki teret na leđima nekako se lakše podnosi. Pa i one tuge u srcu su malo podnošljivije. Pa što ako je život ovog proljeća toliko drukčiji nego prošle godine u ovo vrijeme? Pa što ako opet moram za dva tjedna u Zagreb? Pa što ako sam sama? Naučila sam iz svake negativne stvari izvuči nešto pozitivno i okrenuti u svoju korist. To je moj način funkcioniranja, i to je ono zbog čega neki oko mene nisu potpuno svjesni situacije u kojoj se nalazim. Nekad mi se čini da ni ja nisam potpuno svjesna. I bolje je tako. Jer ionako ne mogu ništa mijenjati. A ono što ne mogu mijenjati o tome ne želim ni razmišljati.
Jučer je bio dan žena. Svi su pisali i pričali samo o tome. Kako je lijepo biti žena ali i teško u isto vrijeme. Kako smo zaslužile da budemo voljene i kako smo jako hrabre. A ja sam shvatila da sve te parole i sve te jako važne rečenice sama sebi izgovorim barem pet puta dnevno. "Suzi, ti si jaka, hrabra si i ti to možeš. Suzi, ti si zaslužila da budeš voljena. Suzi, moraš biti sama sebi na prvom mjestu" I zato sam sama sebi jučer kupila cvijet. Jer sam to zaslužila. I zato jer samu sebe volim najviše na svijetu. Sebe, svoju djecu i još po neku jako posebnu osobu u svom životu. Za koje bi dala jako puno.....
Šetajući se gradom jutros, spontano sam napravila jednu fotografiju mora i grada u kojem živim i nakon što sam ju objavila dobila sam jako puno komentara u kojima ljudi kažu da mi zavide na tome što živim na moru. Koliko smo mi u stvari svjesni onog lijepog što imamo i što nas okružuje? Toliko se bavimo onim lošim stvarima, problemima, brigama da zaboravljamo na ono lijepo. Nismo svjesni ljepote mora kraj kojeg prolazimo jer idemo u banku platiti ratu kredita ili račun za struju. Nismo čuli cvrkut ptica jer moramo u ljekarnu po tablete za glavobolju....jednostavno nismo svjesni ničega. Ubija nam dušu život kojeg moramo živjeti. Šteta....
Moje "buđenje" dogodilo se još prije dvije godine. I povremeno me obuzme neka tuga i očaj i mislim da ne mogu dalje ali se brzo trgnem. Život se kotrlja, godišnja doba se izmjenjuju a ja sam i dalje tu, i sa svakom malom pobjedom sam sve jača. Uz zvukove meni najljepše glazbe, uz ljude koji su uz mene, moju divnu djecu, prijateljice....sve je nekako lakše i sunčanije. Puno ljubavi je oko mene. I jako puno ljubavi sam spremna pružiti....
Spremna sam na puno toga. Na lude poteze, putovanja u nepoznato, nova iskustva, neobuzdanu strast. Spremna sam autobusom otputovati zbog jedne šetnje uz more i šalice toplog čaja i istu večer vratiti se kući. Nekad iznenadim samu sebe...kako onda neću ljude oko sebe? Nisam imala pojma koliko ludosti imam u sebi, i koliko iznenađenja krijem .... valjda je to sve bilo previše duboko zakopano... dvadeset i tri godine duboko...i sad je vrijeme da izađe i pokaže se u punom sjaju. Jer nikad nije kasno...
Žena koja se ne boji ničega, i koja je spremna na sve. Možda ću napraviti po neku glupost. Nije ni važno....radujem se svakoj gluposti koju ću napraviti ako ju radim da bi bila sretna. A namjera mi je biti sretna... pa čak i ako to znači čekati.... na možda neka nova uzbuđenja, nove šetnje uz more i šalice mirisnog čaja....
Post je objavljen 09.03.2017. u 11:45 sati.