Marketing
Jesen u meni....
Uvijek je govorila da ne voli jesen. Onaj osjećaj kad se hladnoća i vlaga uvuče u zidove. Kad sunca ima sve manje i grije sve slabije. Neka tuga bi joj se uvukla u srce dok bi gledala kako se gužva u gradu smanjuje svakim danom sve više i ono malo ljudi koji šetaju gradom u šuškavcima i noseći kišobrane kao da nemaju oni isti osmijeh na licu kao ljudi koji šetaju u šarenim ljetnim krpicama. I dok svi govore kako je jesen lijepa i kako vole bogatstvo prirode i plodove jeseni ona je bila sjetna....
I onda je shvatila. Nije problem u prirodi, u ljudima koji vole tu kišu, žuto lišće i osjećaj hladnoće koji se pomalo uvlači u zidove. Problem je bio u njoj. Tuga i nostalgija koju inače nosi u srcu, strahovi i strepnje koji su tu uvijek, sa prvom jakom kišom i prvim jesenskim listom izađu na površinu. Strah ju je promjena, a ništa se ne mijenja tako jako i tako očito kao priroda. Strah ju je loših vijesti i suza. Strah ju je hladnoće u srcu i zato se boji zime i hladnoće koja se uvlači u kosti.
Sada sjedi , pije kavu, gleda kišu kako pada i u jednom trenu postane svjesna - nema tuge. Nema sjete. Strah je tu, jer je uvijek tu. Naučila je živjeti s njim. Ne može ga otjerati pa je prigrlila kao starog prijatelja. Pokušavaju se tolerirati njen strah i ona. Znam ona da je on tu, promatra ju ispod oka, ženu koja se smije dok hoda ulicom, lagano korača gradom gledajući izloge. Čudi se on toj ženi...kako je moguće da ona ne primjeti da je on tu, da vreba iz prikrajka i čeka kad će pokazati slabost, pa da se on pojavi u svoj svojoj raskoši i obuzme ju....A ona zna. Osjeća ga....ali se pravi da ga ne primjećuje. Ignorira ga dok čita knjige, dok kuha ručak, dok se smije sa prijateljicama. I dobro joj ide....Navikli su jedno na drugo. Prihvatili su činjenicu da će se vjerojatno ovako "družiti" zauvijek. Ona i njen strah.
Ali, ova je žena u ovih nekoliko mjeseci upoznala još nekoliko prijatelja koji joj prave društvo. Da se ne bi osjećala usamljena samo sa Strahom. Nada, Ljubav, Strast i Znatiželja... njene drage prijateljice. Nije bilo lako sprijateljiti se s njima. Ali uspjela je...Nada i Znatiželja su joj pomogle da prigrli i Strast i Ljubav. I sad je sve puno lakše....
I jesen opet ima smisla. KIša ne podsjeća na suze, već na dugu koja uvijek dolazi poslije kiše. Žuto lišće ne podsjeća na tugu i na završetak, nego na početak nećeg novog. Hladnoća više nije neugodna.... ne izaziva jezu, nego poziva na zagrljaj koji grije. Novi osmijeh na licu, novi ljudi u životu, novi razlozi za sreću....srce ne lupa sve jače i jače jer se boji. Srce udara svom snagom jer je sretno što još uvijek smije kucati.
Nije uvijek lako....jer on je ipak tu. Promatra iz prikrajka i vreba svoju priliku. Strah... kao podsjetnik da može biti jači i od Nade i od Znatiželje.... jedino čega je svjestan je da protiv Ljubavi i Strasti nema šanse. Jer onaj tko voli i tko ima strasti u srcu, taj se ne boji ničega.....
Jesen...tako lijepa, tako veličanstvena. Raskošna i bogata, a tužna i nostalgična... poput žene koja se bori za sebe...
Post je objavljen 24.09.2017. u 20:25 sati.