Marketing
Ne, neću ti olakšati.....
Ne, neću ti oprostiti ovo...
Nemam ti namjeru olakšati tvoju odluku da me ostaviš onda kad mi je najpotrebnije da imam nekog uz sebe...neću.
To bi bilo previše jednostavno. Ti nemaš pojma kako je meni. Ne znaš kako je jednom mjesečno ići u bolnicu i gledati se oči u oči sa ljudima kojima je jednako teško kao i tebi. I kako je pokušati u sebi zatomiti strah od bolesti, strah od lijekova strah od neizvjesnosti. Ne znaš kako je gledati te ljude koji ne dolaze sami nego sa nekim od svojih najbližih.
A ja dolazim sama. I tješim samu sebe da ja to mogu. I da sam jača kad sam sama sa sobom. Da mi ne treba nitko.
Vraga mi ne treba. Svakom treba netko. Samo lijepa riječ, ili dodir ruke - da dobijem još mrvicu snage da izdržim pitanja doktorice, ubadanje igle, umor od puta....
Ti ne znaš kako je meni. Jer se nisi nikad potrudio saznati. I uspio si u svojoj glavi mene napraviti krivcem za sve. Za raspad braka, za hladnoću, za moju "bahatost".... a nisi shvatio da nemam snage biti topla i nježna žena tebi, kad meni samoj treba toplina i nježnost. Koje nema. Barem ne od one osobe od koje bi se to očekivalo.
Zato me nemoj gledati tim ogorčenim pogledom i svaliti na mene krivnju za sve. Za to što si sad sam. Što imaš osjećaj da si izgubio dvadeset godina svog života i da nemaš ništa. Jer ja se tako osjećam cijeli život.
I da, ljuta sam....bijesna sam kao ris zbog svega što mi se događa. I ljuta sam na tebe. Jer si ubio u meni zadnju mrvu ljubavi koju sam imala prema tebi onog trena kad si zaurlao da želiš razvod, tako okrutno me gledajući direktno u oči. Ljuta sam jer si mi to rekao u trenu kad sam se bojala za sebe i za svoje zdravlje. Ljuta sam jer si me "probudio" tom rečenicom i u trenu sam shvatila a to planiraš već dugo. LJUTA SAM.
A ipak, moram ti reći "hvala". Jer si mi otvorio oči. Dao si mi udarac koji mi je trebao da postanem svjesna da ovo ne vodi više ničemu. I dao si mi zeleno svjetlo da prekinem agoniju.
Sad imaš ono što si želio. Nadam se da si sretan.
A ja ću moći sama. Kao uvijek. Jer sam žena. A žena je jaka. Ne da se slomiti tako lako. I ako na trenutak zastanem i izgubim snagu, onda samu sebe podignem, pogledam se u ogledalo i kažem sama sebi: Suzy, samo hrabro...
I ako ikada više nekoj osobi pustim da uđe u moje srce, nadam se da će ta osoba znati voljeti a ne samo tražiti ljubav.
Ne bi vjerovao, ali ja još uvijek vjerujem u ljubav. Isto kao kad sam bila naivna dvadesetogodišnjakinja. Još uvijek vjerujem u leptiriće u stomaku i u to da pravi muškarac zna kako usrećiti svoju ženu. I da pravi muškarac ne napušta osobu do koje mu je stalo što god se dogodilo. I da se ne srami reći da mu je stalo....
Jer ja mogu beskonačno davati, ali želim konačno nešto i dobiti za uzvrat.....
Barem dodir i lijepu riječ....i možda ponekad neko nježno: "Volim te".......
Post je objavljen 24.04.2017. u 11:22 sati.