Tišina koja govori

srijeda, 01.07.2015.

Kad jednom ti budeš mama....







"Vidjeti ćeš ti već kad jednog dana budeš mama!"

Koliko puta sam čula tu rečenicu dok sam odrastala i počela otkrivati svijet. I kako mi je samo ta rečenica silno išla na živce....

Nisam ja bila puno drukčija od ostalih djevojaka u toj dobi. Samo sam htjela svoju slobodu. Htjela sam izaći vani i onih nekoliko sati imati osjećaj da živim neki drugi život, i da sam slobodna. Da idem kamo hoću i radim što hoću i da oni neće znati. A opet, uvijek sam imala osjećaj da znaju. I to je bila ona dobra kočnica u meni koja me je puno puta spriječila da napravim glupost. Nije ta kočnica baš uvijek bila dovoljna pa je gluposti ipak bilo. Čak i sa dvadeset godina. Kad bi se činilo da bi trebala znati što smijem raditi a što ne. Pa sam, nepopravljivo zaljubljena, posudila novi auto dečku koji se provozao gradom sa prijateljem u jako pripitom stanju i auto dobro slupao. A ja sam umjesto da odmah zovem roditelje, sa njim još i provela večer, i skupljala hrabrost da odem kući. I skovala plan kako da njega spasim. Pa sam rekla da sam ja vozila auto. Što ti napravi ljubav....jedan nesretni pogled u te opasne zelene oči i mlada žena koja je uvijek znala što treba napraviti odluči se na takvu glupost i na tako blesav način pokuša prevariti roditelje. Naravno da nisam imala šanse. Jer mi je laganje uvijek bila slabija strana pa mi je mama čim sam progovorila i pogledala me u oči, istog trena znala da lažem.

"Biti ćeš i ti mama jednog dana!" Poput neke pretnje. Kad god bi zakasnila iz večernjeg izlaska, ili prigovarala što me opet čeka budna. Što me ima čekati, što mi se može dogoditi? Jer kad imaš te godine, i kada si vani navečer, čini ti se potpuno nelogičnim da se netko boji za tebe. Jer ti znaš gdje si. Pa što ako vozim auto, i ako bez znanja roditelja odem u trideset kilometara udaljen club sa prijateljicama? Što mi se tako strašno može dogoditi? Prometne nesreće se ionako događaju uvijek nekom drugome, zar ne?

Rekla sam sama sebi jako davno da nikada neću svojoj djeci izreči tu "pretnju" ....vidjeti ćeš ti jednom.....
...a nije baš ni lako....kad si mama dvoje djece u jeku puberteta. Ili kad ti sin položi vozački ispit. Danas je službeno počela moja mala noćna mora. Jer, moj osamnaestogodišnjak je sav sretan došao kući sa svojom prvom vozačkom dozvolom. Lice uzbuđeno i ozareno i spreman da odmah isti dan sjedne u auto i odveze se u grad. Moja noćna mora. Jer sam tek u tom trenutku postala svjesna činjenice da će on to stvarno i napraviti. Da je gotovo, da se moram s tim pomiriti da će svaki dan voziti se cestom, i da će mu život ovisiti o njemu samom ali i o milijun situacija koje se mogu dogoditi. Srce mi je lupalo kao blesavo dok sam ga gledala kako odlazi autom niz ulicu. I ako do sad nisam baš puno spavala, kako ću tek sad?

A on me gleda začuđeno, koji mi je vrag, i govori mi: Ma daj, mama, čega se bojiš? Pa što mi se može dogoditi?

I samo je sekunda falila da kažem onu rečenicu za koju sam obećala sama sebi da nikad neću: Vidjeti ćeš ti jednom što to znači biti roditelj! Progutala sam riječi jer sam se sjetila.....sjetila sam se djevojke, zaljubljene u život, u opasne zelene oči, u slobodu. I pustila ga ... znam da noćas neću baš puno spavati, i da ću osluškivati svaki zvuk vani, dok ne čujem poznati zvuk auta. I znam da će ta briga uvijek biti tu negdje, samo će možda nestati ovaj osjećaj panike koji me savladao na trenutak danas. Lijepo je biti mlad, ali je lijepo i ne zaboraviti da si bio u tim godinama i da si bio razlog neprospavanih noći ljudima u svom životu. Njima hvala na strpljenju, nije uvijek bilo lako samnom......Nije ni danas...ali to je već jedna sasvim druga priča.
- 18:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE