Marketing
Ljubav na prvi zvuk....
"...vidjela vaš blog i čitala sam ga i nisam mogla stat, znaći toliko prelijepo pišete da ste me u par tekstova malo rasplakali pogotovo tamo gdje ste pisali kako čekate lječnički pregled i slušate pjesmu od Silentea i kao da vas neko tješi baš predivno da vam nešto toliko uveseljava dan i život svojim pjesmama i samo nastavite pisat taj blog jer će i meni a i vjerujem drugima neke stvari iz njega bit jako poučne,svaka čast ...."
Ovu poruku sam jučer dobila u inbox od šesnaestogodišnje djevojke, prijateljice moje kčeri. Nisam počela blog ovim citatom zato da bi se pohvalila. Istina, već sam nekoliko puta čula od različitih ljudi u posljednje vrijeme da im se sviđa kako pišem. Otkrila sam nešto o sebi i u sebi za što nisam znala da postoji. To je otkriće i za mene. Ali, pravi razlog zašto sam ovu djevojku citirala i zašto danas pišem jer sam njenom porukom bila duboko dirnuta.
Predivan osjećaj je vidjeti da si dotaknuo nekoga sa onim što stvaraš. Ona je pročitala sve, ali je imala potrebu spomenuti mi baš onaj dio koji je i meni najviše značio. Glas koji mi je odzvanjao u uhu i pjevao: samo hrabro, samo hrabro, to mora biti riješivo....baš onda kad mi je tako trebala utjeha. I tu emociju je osjetila mlada djevojka koja je tek počela živjeti. Čovjek bi rekao kad ih gleda da nemaju nikakvih briga u životu i da nisu u stanju osjetiti tuđu tugu, brigu, ili sreću. A nije tako. Ona je imala potrebu napisati mi u poruci kako je doživjela moje pisanje, iskreno bez ikakvih ograda, a to je nešto što mnogi "odrasli" ne znaju ili su zaboravili. I pored svih pohvala koje sam dobila u zadnje vrijeme, te njene riječi će mi sigurno ostati u sjećanju, zauvijek.
Ono što osjećam dok slušam Silente, to nije nikome više tajna. Prijatelji moje djece znaju što će slušati kad se vozimo autom, znaju gdje sam ako je koncert Silentea u blizini, znaju što mislim, i što mi ispunjava dan. Ali, ovo je prvi puta da mi je netko od njih rekao da je shvatio kolika je stvarno duboka ta ljubav. Mislila sam da me razumije samo moja kčer. Jer, ona uvijek zna što mislim i kako se osjećam. Jedna njena gesta prije nekoliko dana dokazala mi je koliko je svjesna onog što je meni važno....
Bila je kod bake u Zagrebu, tjedan dana opuštanja nakon uspješno završene školske godine. I dane je provodila bezbrižno šetajući s prijateljicom po gradu, uživala je u svakom trenutku. Ali nije zaboravila na mene. Na koncertu u Pazinu prije mjesec dana nastala je predivna fotografija ja, sa svojim najdražim lovcima na čudesa i mojim malim lovcem koji tek otkriva svijet oko sebe. Dala je izraditi tu fotografiju, uokvirila ju i nosila ju svih tjedan dana sa sobom po gradu. Za svaki slučaj, ako naleti na njih, jer su bili u Zagrebu i ona je to znala. Htjela im je dati da se svi potpišu na fotografiju i da mi to donese kao poklon iz Zagreba. Nije uspjela u svom naumu....ali kad mi je ispričala što je htjela napraviti, i još mi rekla: "Baš mi je žao što ih nisam srela, tebi bi to puno značilo."....ja ne mogu opisati kako sam se u tom trenu osjećala. Svi pokloni ovog svijeta nisu ravni tome.
Ne moram govoriti koliko sam ponosna bila na nju u tom trenutku. Na nju, jer vidim da izrasta u predivnu mladu djevojku koja zna razmišljati svojom glavom, u pravog malog lovca na čudesa. I na sebe, jer sam ipak izgleda napravila nešto dobro kad sam se trudila da svoju djecu naučim neke stvari o životu.
Pišem....i dok pišem u pozadini se čuju uvijek iste, najdraže pjesme na svijetu....najnježniji i najdraži glasovi koji mi toliko znače. I čini mi se da se lančano događaju stvari....ovu silnu ljubav i emociju koju sam dobila slušajući njih prenijela sam svjesno ili nesvjesno na najdraže ljude u mom životu. I oni mi vraćaju na najljepši način. I dijele svoju emociju dalje.....Možda je to bit svega?
Ne znam...toliko puta sam već rekla, napisala, ispričala isto....na prvi zvuk, na prvu izgovorenu riječ, osjetila sam koliko su važni i posebni. Osjetila sam da ovo što rade, ne rade samo zato jer je popularno pjevati, ili iz zabave...Kad netko radi nešto sa toliko ljubavi, i tu ljubav vidiš u njihovim očima, to je nešto što ti mora obilježiti život. Presretna sam što su dio mog života, što dijelimo istu ljubav i emociju...i radujem se novim susretima s njima. Rekla sam im jednom da u Poreču imaju prijatelja za cijeli život.
A imati prijatelja koji te voli i razumije, i prihvaća te onakvog kakav si, sa svim tvojim manama i vrlinama....ima li ičeg ljepšeg u životu?
Lovac na čudesa - S I L E N T E
Post je objavljen 05.07.2015. u 13:52 sati.