Marketing
o da mu je puknut kako treba....
Prohladno ranojesensko jutro, ja i moja prva jutarnja kava. Sa početkom školske godine vratile su se i neke stare navike, pa uživam u tišini ispijajući svoju kavu i razmišljam o novom danu, dok vani tek izlazi sunce.
Danas je sve opet onako kako bi trebalo biti. Suze su se osušile. Misli su se smirile. Život je ponovo koliko toliko normalan. U ponedjeljak idem u Zagreb, ali idem bez strepnje u srcu. A radujem se ponovnom susretu sa ženama koje su mi slučajno ušle u život, a koje su mi u međuvremenu postale vrlo drage. Lijepo je to. Slučajna poznanstva, povezane istom ljubavlju prema Silenteu, a onda još shvatiš da ste u stvari vrlo slične, premda vodite različite živote. To ne može biti slučajno.
Danas je točno pet mjeseci kako sam počela pisati blog. Pet mjeseci tekstova punih emocija, priče o Silenteu. Zahvalna sam osobi koja me nagovorila da počnem pisati. Znala sam da imam to u sebi, ali se ova moja ljubav prema pisanju negdje izgubila, ili samo zametnula. Život nosi svoje, i ja sam godinama zaboravila misliti na sebe i svoje emocije. Možda je to normalno, obitelj, posao, sve te nekako natjera da misliš na sve samo ne na ono što bi ti trebalo biti na prvom mjestu, na samu sebe. I onda ti se dogodi nešto, bilo što....i ti shvatiš što bi ti trebali biti prioriteti. I počneš razmišljati. I toliko puno razmišljaš da nekad imaš osjećaj da će ti se srce raspuknuti od silnih emocija i od strahova.
Pisanje je kao da razgovaraš s nekim. Otvoriš dušu, uspiješ svoje misli složiti u nekakvu smislenu rečenicu i nered u glavi više nije tako velik...posložiš svoje osjećaje i sve ti postane jasnije. Ili ti se na tren čini jasnije.
Nije lako pisati blog i biti svjestan da to nije bilježnica koju ću spremiti u ladicu i koju ću čitati samo ja. Ove moje misli, emocije, strahovi, sve je tu i svatko može pročitati. Nekad kad pišem, uplašim se toga i dođe mi da jednim potezom miša sve izbrišem. Zašto se izlažem tome da svatko, baš svatko može pročitati svaku moju misao, bol...da svatko može iz mojih riječi shvatiti što volim, što ne volim, o čemu sanjam? Napišem tekst, svjesna sam da sam možda napisala i po neku rečenicu koju sam možda trebala prešutjeti i ruke mi se tresu dok prst stišče ono "objavi". I onda pomislim: "Ma nek ide kvragu sve! Ovo sam ja, ovo su moje emocije" Onaj tko treba shvatiti - shvatiti će. Za ostale me nije briga.....
Dosta je za danas....novi dan je predamnom. Sada, kada konačno opet smijem malo planirati, bez straha....radujem se ovom divnom prohladnom jutru, putovanju u Zagreb, možda jednom Tulumu u Rijeci...A do tada, ja ću i dalje pisati. Inspiracije će uvijek biti. Život je inspiracija. Možda neka nepravda, ljutnja, frustracija....nekad možda neka pjesma koja me dirne točno tamo gdje treba ili nečija usput izgovorena rečenica. A ja ću opet imati protrebu svoje misli staviti na papir, da ne puknem. I opet ću se pitati, hoće li to netko pročitati. I da li sam pretjerala....? Ovo moje pisanje je vječito hodanje po rubu. I ako netko misli da sam nekad možda rekla previše...vjerujte mi, još sam se i suzdržavala. Ima u meni još dosta toga što sam ipak odlučila zadržati samo za sebe....barem za sada.....
Post je objavljen 10.09.2015. u 19:03 sati.