Tišina koja govori

četvrtak, 10.09.2015.

o da mu je puknut kako treba....





Prohladno ranojesensko jutro, ja i moja prva jutarnja kava. Sa početkom školske godine vratile su se i neke stare navike, pa uživam u tišini ispijajući svoju kavu i razmišljam o novom danu, dok vani tek izlazi sunce.

Danas je sve opet onako kako bi trebalo biti. Suze su se osušile. Misli su se smirile. Život je ponovo koliko toliko normalan. U ponedjeljak idem u Zagreb, ali idem bez strepnje u srcu. A radujem se ponovnom susretu sa ženama koje su mi slučajno ušle u život, a koje su mi u međuvremenu postale vrlo drage. Lijepo je to. Slučajna poznanstva, povezane istom ljubavlju prema Silenteu, a onda još shvatiš da ste u stvari vrlo slične, premda vodite različite živote. To ne može biti slučajno.

Danas je točno pet mjeseci kako sam počela pisati blog. Pet mjeseci tekstova punih emocija, priče o Silenteu. Zahvalna sam osobi koja me nagovorila da počnem pisati. Znala sam da imam to u sebi, ali se ova moja ljubav prema pisanju negdje izgubila, ili samo zametnula. Život nosi svoje, i ja sam godinama zaboravila misliti na sebe i svoje emocije. Možda je to normalno, obitelj, posao, sve te nekako natjera da misliš na sve samo ne na ono što bi ti trebalo biti na prvom mjestu, na samu sebe. I onda ti se dogodi nešto, bilo što....i ti shvatiš što bi ti trebali biti prioriteti. I počneš razmišljati. I toliko puno razmišljaš da nekad imaš osjećaj da će ti se srce raspuknuti od silnih emocija i od strahova.

Pisanje je kao da razgovaraš s nekim. Otvoriš dušu, uspiješ svoje misli složiti u nekakvu smislenu rečenicu i nered u glavi više nije tako velik...posložiš svoje osjećaje i sve ti postane jasnije. Ili ti se na tren čini jasnije.

Nije lako pisati blog i biti svjestan da to nije bilježnica koju ću spremiti u ladicu i koju ću čitati samo ja. Ove moje misli, emocije, strahovi, sve je tu i svatko može pročitati. Nekad kad pišem, uplašim se toga i dođe mi da jednim potezom miša sve izbrišem. Zašto se izlažem tome da svatko, baš svatko može pročitati svaku moju misao, bol...da svatko može iz mojih riječi shvatiti što volim, što ne volim, o čemu sanjam? Napišem tekst, svjesna sam da sam možda napisala i po neku rečenicu koju sam možda trebala prešutjeti i ruke mi se tresu dok prst stišče ono "objavi". I onda pomislim: "Ma nek ide kvragu sve! Ovo sam ja, ovo su moje emocije" Onaj tko treba shvatiti - shvatiti će. Za ostale me nije briga.....

Dosta je za danas....novi dan je predamnom. Sada, kada konačno opet smijem malo planirati, bez straha....radujem se ovom divnom prohladnom jutru, putovanju u Zagreb, možda jednom Tulumu u Rijeci...A do tada, ja ću i dalje pisati. Inspiracije će uvijek biti. Život je inspiracija. Možda neka nepravda, ljutnja, frustracija....nekad možda neka pjesma koja me dirne točno tamo gdje treba ili nečija usput izgovorena rečenica. A ja ću opet imati protrebu svoje misli staviti na papir, da ne puknem. I opet ću se pitati, hoće li to netko pročitati. I da li sam pretjerala....? Ovo moje pisanje je vječito hodanje po rubu. I ako netko misli da sam nekad možda rekla previše...vjerujte mi, još sam se i suzdržavala. Ima u meni još dosta toga što sam ipak odlučila zadržati samo za sebe....barem za sada.....
- 19:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE