Ukopalo se ispod kože.....
Još je jedna kontrola iza mene. I još sam jednom pomislila: "Hvala bogu!", kad sam izašla iz ordinacije liječnice. Nije lako nositi se ovakvim strahovima i nije lako proživljavati uvijek iznova isto pitanje: "Što ako?" Što ako se vrati? Što ako opet moram proživjeti istu muku, i moliti boga i svemir za još jednu priliku?
A, premda je strah u meni itekako stvaran, uspjela sam na neki čudesan način tu svoju stvarnost i svoju strepnju odgurati daleko u stranu. Dala sam prednost pozitivnim osjećajima. I koliko god to zvučalo kao užasni klišej i koliko god netko sad mislio da pričam gluposti i da ništa ne može nadjačati strah od bolesti i strah od smrti....ja sam uspjela. Ali nisam uspjela sama. I ne bi nikad uspjela sama. Ja znam da imam svoju obitelj koja stoji uz mene u svakom trenutku, ali oni isti taj strah proživljavaju zajedno samnom. Nekada moram ja njih tješiti i uvjeravati kako će sve biti dobro. Ispada da sam ja najjača u toj priči, umjesto da mi se izmiče tlo pod nogama.
Ne, nije moja obitelj ta koja mi je dala neizrecivu snagu. I opet se vraćam, kao već toliko puta prije na isto...i opet ću nekome tko ovo bude čitao ići užasno na živce i pomisliti će u sebi: pa dobro, ženo, postoji li u tvom životu išta drugo osim Silentea? Postoji....puno toga...ali ništa me nije toliko ohrabrilo i dalo mi toliko snage kao oni. I kao da to nije bilo dovoljno, tu su još i žene koje sam upoznala, sasvim "slučajno". A ja više u slučajnosti ne vjerujem.
Sjećam se putovanja u Zagreb, kada sam išla na silne pretrage i preglede i dogovore sa kirurgom, i ulaz u grad koji sam tako mrzila u tim trenutcima jer sam htjela biti na nekom drugom mjestu. A u isto vrijeme sam znala da moram skupiti snage i hrabrosti i da mi je to jedina šansa.....Sada sam došla u Zagreb sa neizmjernim osjećajem sreće jer sam znala da me u Zagrebu čekaju prijateljice s kojima ću prvo otići na kavu. Žene koje sam upoznala jer nas veže Silente i koje zrače s toliko pozitivne energije da je smijeh jednostavno zarazan. I Zagreb odjednom više nije bio grad za koji me veže uspomena na bol i rane, nego mjesto puno optimizma. Nisam mislila na sutrašnju kontrolu. Smijale smo se i šalile, prepričavale doživljaje, plakale smo od smijeha i čulo nas je pola Tkalčićeve. Vjerujem da je bilo pomalo čudno sa strane promatrati četiri žene koje na prvi pogled ne veže ništa, različitih dobi, različitih interesa, a toliko složne i toliko dobro raspoložene. Da smo mogle, cijelu bi noć tako.....Divan osjećaj sreće u meni, i taj osjećaj ponijela sam sa sobom slijedećeg dana u ambulantu.
I opet sam imala osjećaj da sam na krivom mjestu. Opet su me ljudi čudno gledali dok sam ležerno sjedila u čekaonici i čitala statuse na mobitelu, slušajući pjesme i lupkajući lagano nogom u pod. Još sam jednom čula riječi liječnice: "Ništa vi ne brinite, gospođo...dok vi ovako s osmijehom ulazite k meni, ja se za vas ne bojim"
Ova moja Silente priča, koja je počela sasvim slučajno sa jednom čudnom ili čudesnom pjesmom, i koja se razvija i budi u meni sve više i više lijepih osjećaja dobila je još jednu dimenziju. Ova poznanstva, "slučajna" zbilja su prerasla u prijateljstva. Žene koje su čekale svaka na svom radnom mjestu, vijesti od mene, nakon kontrole. Prijateljica koja me je cijelo vrijeme dok sam čekala u čekaonici zabavljala pričom o sasvim drugim stvarima. A ja sam, nakon izlaska iz ordinacije prvo poslala poruku njoj, u Lovran, da je sve u redu, a onda tek mojoj obitelji. Čudno? Ili čudesno....
I onda, kao najljepši dio jučerašnjeg dana, konačno, kava sa predivnom mladom ženom za koju sam donedavno znala samo kao jednu od prijateljica najboljih lovaca na čudesa. Divan je osjećaj razgovarati sa takvom osobom i vidjeti u njenim očima onu istu ljubav prema njima koju sama osjećam u svom srcu. Toliko nježnosti, strepnje, nekad i ljutnje zbog nekih stvari koje im se događaju. I kad ti osoba koja je s njima provela veliki dio svog života i jednu cijelu godinu pratila na svim njihovim koncertima kaže da su divni ljudi i da su zaslužili samo najbolje, onda ti postane po ne znam koji puta jasno....to nije slučajno. Ta tvoja ljubav i privrženost prema njima nije samo neka ludost u mojoj glavi. Ovi ljudi to stvarno zaslužuju. I zaslužuju da im se stalno isponova, kao malom djetetu, ponavlja koliko su važni i koliko vrijede. Da ne zaborave na to u nekim trenutcima kad misle da je cijeli svijet protiv njih.
I ja im želim to reči, još jednom, mada sam već to toliko puta ponovila. Nema toga što njima može stati na put. I nema toga što ih smije obeshrabriti. Sada, više nego ikad prije, trebaju pokazati da nisu tu slučajno, i da sav trud i muka nije uzaludan. I ljudi ih vole. Ne samo zbog njihovih pjesama, i ne samo zbog predivne glazbe. Vole priču o šestoro ljudi koji daju sve od sebe, koji cijeli život o ovome sanjaju. Priču o ljudima koji u sebi imaju toliko ljubavi prema glazbi, prema svojoj publici i jedni prema drugima da se ta ljubav osjeti u svakom tonu, svakom pogledu i u svakoj izgovorenoj riječi.
Dok ovo pišem, u pozadini čujem pjesmu i na trenutak sam zastala. Uvijek mi se isto dogodi kad čujem te glasove i meni samoj još nije potpuno jasno zašto je to tako. Divni, meki topli glasovi koje osjećam do srži. Toliko poznati i toliko bliski. Stvarno je čudno nekoga doživljavati kao da ti je familija, a nije. Kao i svaka majka, u trenu prepoznam u očima svoje djece ako nešto nije u redu. Ne moraju mi ništa reči, i ako mi kažu...znam da li je istina ili skrivaju nešto. I to je sasvim normalno.
Nisam mogla vjerovati da ću ikada još prema nekome osim svoje djece gajiti takve emocije i da će mi postati toliko bliski da mogu u pogledu ili u izgovorenoj rečenici osjetiti da li je sretan, nervozan, tužan ili euforičan. Mogu slušajući pjesmu čuti svaku emociju i točno znam što je taj čovjek mislio dok je pjevao. Mogu čuti veliku toplinu u glasu mlade žene dok priča, i osjetim koliko je sretna ili nesretna zbog nečeg. I mogu vidjeti iskrenost u pogledu mladića, a nekada i malu zbunjenost kada bi trebao reči svoje mišljenje. Oči u kojima se vidi sve, iskrenost, hrabrost, drskost, upornost, ljubav....sve....
I dok svojoj djeci mogu svaki dan po milijun puta ponavljati da će sve biti u redu ako vidim da su zbog nečeg nezadovoljni....njima ne mogu. I ne mogu im reči koliko sam nestrpljiva i jedva čekam vidjeti spot za koji su se toliko trudili. Mogu se samo nadati da je istina da znaju....
Nekad mi se čini da možda neke stvari ne treba govoriti. A onda opet pomislim...toliko je malo iskrenosti među ljudima, ljudi se boje priznati jedni drugima neke stvari. A jedna riječ puna ljubavi i ohrabrenja nekad ti može promijeniti dan. Ja to znam. Osjetila sam to na svojoj koži.
Zato se nadam da oni znaju koliko mi znače. I da su shvatili koliko su vrijedni ljubavi.
Možda se moja emocija može iščitati iz mojih komentara, ili čitajući moje tekstove.
Ali sigurna sam da se ono što osjećam vidi i u mojim očima.....
NEOBRANJIVO - S I L E N T E
|
