Tišina koja govori

subota, 05.09.2015.

Na rubu nemira....






Valjda je danas takav dan....neki je nemir u meni danima i danas je sve dostiglo čudan vrhunac. Imam osjećaj da pucam po šavovima. Razlog ne znam. Ili možda znam ali mi je teško o tome pričati ili pisati. Možda je opet kiša kriva. I taj mrak koji se spusti odjednom u pol dana i grmljavina koja najavljuje loše vrijeme...možda to djeluje na mene ovako poražavajuće.

Kad bi me pitali u tri ujutro što je to što najviše cijenim kod ljudi, uvijek bi rekla: iskrenost. I rekao bi čovjek da sam se nakon toliko godina mogla naučiti da svi ljudi ne misle tako. I uvijek ispočetka nasjednem na isto. Kao i kad sam imala petnaest godina, naivno vjerujem u ono da mi nitko neće napraviti ono što ja drugome ne bi napravila. I uvijek mi se dogodi ista stvar. Priđem osobi otvorenog srca, ne lažem ni jednog trenutka i onda ako imam sreću, i naiđem na isto takvu osobu, rodi se divno prijateljstvo. Ali to se rijetko događa. Većinom shvatim, obično prekasno, da sam još jednom ispala prenaivna i da mi je promaklo da me netko drsko gleda u oči i laže. Ne volim takve ljude. Ne mogu shvatiti dvoličnost. Ne vidim neki cilj u tome da ne kažeš čovjeku što stvarno misliš. Čemu? Znam da moje istine nekad ljude zabole. Ljudi ne vole čuti tvoje mišljenje. Koliko god to meni besmisleno zvučalo, ljudi vole da ih lažeš, da im govoriš ono što žele čuti.

Nekad me takvih ljudi malo i strah. Ne volim tu proračunatost, dvoličnost....i imam instinkt zaštititi svoje najdraže od takvih ljudi. Čudan poriv da obranim od nečije neiskrenosti, ako se radi o osobi do koje mi je jako stalo. Bilo da se radi o mom djetetu, dragoj prijateljici ili nekoj drugoj osobi koju neizmjerno cijenim i kojoj želim sve najbolje. Ne mogu si pomoći. I mada često ne mogu ništa napraviti, mogu samo gledati što mi se događa ispred očiju i nadati se da će i ta osoba imati dovoljno zdravog razuma da prepozna nečiju površnost. Djecu odgajaš da znaju prepoznati dobro i zlo. Prijateljima možeš nekad dati neki savjet, a nekad je dovoljno da znaju da si tu. I da ćeš biti tu i kad budu razočarani i ljuti zbog "srca skorenih u glinu i otpornih na riječi" Više od toga ne možeš napraviti. A biti tako nemoćan je nekad najgora stvar...Još je gori od toga možda jedino onaj prvi dojam koji nekad imam o nekoj osobi, koji me nikad nije prevario. Neki ljudi na prvi pogled osvajaju. Nekad i prije nego ih upoznaš, možda samo iz neke pročitane rečenice. I znaš da su iskreni. Sa takvim bi osobama mogao na kraj svijeta. A neki...za neke ljude jednostavno znaš, osjetiš onu mrvicu zlobe, barem na tren. I takvih se ljudi treba kloniti, ako ikako možeš. Jer će te razočarati. A takva razočarenja su najteža.

Eto što ti malo kiše uradi. Crno nebo, grmljavina, kiša .... a ja na rubu suza i ne mogu si pomoći...

I onda, kad sam već mislila da ću večer provesti u tom tmurnom raspoloženju, i da će ovaj tekst biti najsumorniji do sada....dobila sam poruku u inbox. I shvatila da nemam razloga biti tako potištena i razočarana. Jer kad dobiješ poruku u inbox u kojoj ti još jedna osoba kaže da razumije ono o čemu pišeš i da mislite isto, a tu osobu nikad nisi upoznao, onda odjednom postaneš tako zahvalan ovom danu. Nije mi morala napisati poruku. Nije očekivala od mene ništa, samo da pročitam što mi ima za reči. I zato su te riječi toliko vrijedne. I jako mi puno znače. Lažne pohvale ljudi koji žele da o njima mislim sve najbolje mi ne trebaju u životu. To su laskanja koja te na koncu samo povrijede jer vrijeđaju tvoju inteligenciju. Ali iskrene riječi mlade osobe koja je stvarno shvatila što sam htjela reči kad sam napisala sve ove moje tekstove posvećene Silenteu i da razumije moju ljubav jer osjeća isto ... to su stvari koje obogaćuju život. Za takve emocije vrijedi živjeti, i zbog takvih ljudi volim Silente još više. Ako je to uopće moguće....voljeti ih još malo više. Njihova iskrenost je ono što mi daje snage da ne odustanem od ljudi. Mene su učinili boljom osobom i vjerujem da će mnogi postati bolji baš zbog takvih mladih ljudi. Možda me zato neke stvari ljute i možda zato osjećam nemir i potrebu da ih zaštitim, poput majke? Poput starije sestre? Ili možda samo poput dobrog prijatelja....


I'll be there for you!
- 17:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE