Samo hrabro...to mora biti riješivo!
Photo by Zrinka Magazzin
Ovo što sada pišem...znala sam da će biti napisano, ali nisam znala u kom smjeru bi mogle ići moje misli. I još uvijek nisam sigurna. Već dva mjeseca čekam ovaj tren. Jer tada, prije dva mjeseca mi je liječnica rekla, na kontroli, da je vjerojatno sve u redu ali da bi bilo pametno napraviti ultrazvuk abdomena, "da isključimo neke stvari" kako se liječnici vole izraziti kad ti ne žele otvoreno reči što misle. Dijagnoza "u rukavicama" koja te ne utješi nego ti utjera strah u kosti. Što trebamo isključiti? I kako da ja sad spavam do slijedeće kontrole?
Odlučila sam na taj famozni ultrazvuk otići na kraju ljeta, zaboraviti ako je ikako moguće na ono što moram napraviti i uživati u svakom trenutku. Htjela sam otići na dva koncerta koji su mi značili više od života i provesti najljepše trenutke sa najboljim ljudima na svijetu. Onaj crvić sumnje kljucao je čitavo vrijeme u podsvijesti ali ja sam ga uporno ušutkavala i nisam dala samoj sebi da razmišljam o bolestima, pregledima, čudnim dijagnozama. I stvarno sam imala nezaboravno ljeto, i kad sam se vraćala autom sa koncerta u Labinu, puna emocija jedna mi je misao proletila glavom: Suzi, sada nek bude što mora biti.....
I skoro nikome nisam govorila koliko me strah ovog pregleda. Šalila sam se i smijala kao i uvijek. Jedino bi me na tren zabolilo pitanje da li ću ići na koncert u Rijeku u 11. mjesecu. Jer, ima tako puno dana do onda, a ja nisam znala što će se samnom događati. Proklet je taj osjećaj da ne možeš ništa planirati. Da uvijek prvo pomisliš: da, ako budem mogla...Jutros sam se probudila sa nevjerojatnim grčem u želucu. Dan D.....
Samo sam imala jednu misao: ne želim još jednom prolaziti sve ono....ne želim opet onaj isti strah, bol, nemoć....želim biti zdrava, želim se smijati i disati punim plućima...želim živjeti....
MIslim da je liječnica na mom licu vidjela da sam van sebe od straha i brige. Koliko god se trudila ne pokazati. Jer mi je odmah rekla da ne brinem. Da će sve biti dobro i da je to samo kontrolni pregled. Lako reći, kad si s one strane...ali sam joj svejedno bila neizmjerno zahvalna.
I zbilja, stvari nisu takve kakvim su mi se učinile. Kako je pregled prolazio i liječnica mi govorila da je sve u redu tako sam osjećala da mi jedan po jedan kamen pada sa srca. Nisam sigurna da mogu objasniti kakav je to osjećaj. Možda to može razumijeti samo netko tko se našao u približno sličnoj situaciji. Kad jednom doživiš da ti kažu da imaš bolest koja ne prolazi samo tako, i od koje se svima ledi krv u žilama onda je strah itekako stvaran. Čini ti se da živiš neki usporedni život, koji nema veze sa ljudima oko tebe. Živiš normalno od kontrole do kontrole, a onih nekoliko dana prije susreta s liječnicom....opet si ono isto uplašeno stvorenje. I tako tko zna koliko dugo...možda i zauvijek.
Ali, kada sam izašla iz ordinacije sa komadom papira na kojem je pisalo da mogu konačno opet malo odahnuti....sunce kao da je grijalo malo jače i sjajnije nego prije pola sata. Opet sam vidjela sretne ljude oko sebe, osmijeh preslatke male djevojčice u prolazu, opet sam mogla planirati...
I sada se tek mogu na pravi način radovati odlasku u Zagreb, slijedeći tjedan i ponovnom susretu sa dragim prijateljima i zaboraviti da je moj razlog odlaska u metropolu u stvari dvomjesečna kontrola. Biti će sve u redu, sada u to vjerujem....
I opet bi sve ovo bilo puno teže da nije bilo njih. Došla sam do Pule slušajući njihove pjesme i vozeći i trudila se ne razmišljati i ignorirala drhtanje i nervozu. Silente me spasio još jednom, jer sam uspjela do vrata liječnice doći kao da idem na neki neobavezan sastanak. I dok je trajao pregled i doktorica mi rekla da probam misliti na nešto lijepo, sjetila sam se scene iz Lovreča. Predivne Doris koja me pitala kako sam, i da li je sada sve u redu. I rekla mi dvije riječi: Samo pozitiva! A ja sam njoj odgovorila: Ne, samo Silente....I sjetila sam se Ivušinog osmijeha kad sam to rekla.
Vraćajući se kući, vozeći se cestom prema Poreču, konačno malo mirnija, i opet slušajući iste pjesme....odjednom se dogodilo. Počela je pjesma koju sam tako zavoljela i koja me prati ovih proteklih mjeseci, i uvijek isti stihovi: Samo pravo....i suze su krenule. Neobranjivo su potekle i nisam ih mogla zaustaviti. Sjetila sam se suza koje sam isplakala nakon što sam dobila dijagnozu i istim se putem vraćala sama kući autom. Ne znam kako sam tog dana uspjela stići do Poreča. Sada su to bile drukčije suze, suze olakšanja. Ono što se u meni skupljalo protekla dva mjeseca, sa prvim taktovima pjesme konačno je probilo branu. Sve je moralo van, nisam više mogla izdržati. Samo hrabro, to mora biti riješivo...
Nekad se pitam, da li su oni svjesni koliko mi znače? I koliko mogu utješiti čovjeka svojim pjesmama i uljepšati dan, svaki trenutak? Koliko snage imam u sebi samo zbog toga što sam imala tu veliku sreću da mi uđu u život....
Nisam sigurna da znaju koliko su bitni. To sve zvuči tako banalno i glupo kada kažeš da voliš njihove pjesme, da odlično zvuče na koncertu...nešto što se govori usput, prazna pohvala. A što bi im drugo i mogao reči?
Što reči čovjeku koji te uvijek iznova oduševi svojom energijom i ludošću? Može li shvatiti ako mu kažeš da ima glas koji te tješi , koji daje snagu, da osjetiš svaku njegovu emociju i da svaku pjesmu proživljavaš zajedno s njim?... Ne znam da li je on svjestan da sve one stvari koje nekad izgovori na pozornici i na prvo slušanje zvuče nepovezano i možda i smiješno i te kako imaju smisla?
Prije nego što pretjeram, možda je bolje da stanem. Preemotivno sam doživjela današnji dan i bojim se da ću na kraju još napisati nešto što će biti krivo shvaćeno. Ili bi možda bilo shvaćeno točno onako kako treba, a to bi moglo biti još gore....dobila sam dobar savjet, da ostatak ovog dana provedem opuštajući se i ako treba i plačući od olakšanja, a da pisanje o emocijama možda ipak ostavim za sutra.....
Još mi samo jedna stvar pada na pamet....ako je trebao neki razlog da bi Silente ušao u moj život, i ako je ovo što mi se događa, ova moja borba - taj razlog....neka je. Prihvaćam borbu, prihvaćam i suze i zahvalna sam do neba na pjesmama koje su postale dio mene, na ovih šestoro ljudi koje volim kao svoju obitelj, na dubokim plavim očima koje ti kažu točno ono trebaš čuti. Moja borba ide dalje i ja prvi puta nakon godinu dana duboko vjerujem da ću pobijediti.
NEOBRANJIVO - S I L E N T E
|
