Marketing
Tišina tako glasna da ju moraš čuti ...
Prošlo je točno godinu dana od mog prvog teksta na blogu. Točno 365 dana od kad sam odlučila napraviti blog i dio svojih misli prenijeti ovdje. Nagovorila me prijateljica koja je čitajući moje duge, esejističke statuse na facebooku zaključila da imam smisla za pisanje i da je šteta da ne pišem više. Poslušala sam ju, premda nesigurna u sebe, i krenula sa pisanjem.
I nisam požalila ni trena. Ovaj je blog postao moje utočište. Mjesto gdje mogu napisati što god želim i što me tišti, ono što mi se događa u srcu. Moja oaza misli, ne mogu reći skrivenih, jer pročitati ih može svatko tko ima želju i volju. Moje srce i duša na dlanu.
Kad se odlučiš napraviti nešto takvo, moraš u svakom trenutku biti svjestan da se razotkrivaš ljudima koji te uopće ne poznaju. Daješ priliku strancima da zavire u tvoje misli, i to je nešto što nekad izaziva i strah. Bilo bi jednostavnije uzeti bilježnicu i pisati dnevnik, skrivati ga pod jastukom od svih i svakoga. Možda bi se u toj bilježnici našlo više toga što se ne usudim napisati u blogu baš zato jer sam ipak itekako svjesna da ovo može pročitati svatko. Možda bi bio iskreniji. Jer, koliko god se ja klela u iskrenost ovdje na blogu, moram priznati da neke stvari ipak ne napišem. Ono što pročitate je istina, od prve do zadnje riječi...stvar je u onim nekim sitnicama koje se ne usudim napisati.
Neke stvari je ipak bolje ostaviti za sebe. Ili možda u nekoj bilježnici skrivenoj pod jastukom, daleko od očiju ljudi koji su te spremni osuditi ako pročitaju što ne očekuju od tebe jer su te unaprijed strpali u kutiju sa svim ostalim "normalnim očajnim kućanicama". No, pustimo te "skrivene misli" tamo gdje im je mjesto...u srcu, i pod jastukom.
Što onda ostane? Sve ono što mi se događalo u ovih godinu dana i sve ono što mi se događalo godinu dana prije toga od mene je napravilo drugu osobu. Prioriteti su se promijenili. U jednom trenu sam shvatila da ništa od svega zbog čega sam se godinama živcirala nije vrijedno suza. Trebalo je doći do zida da to shvatim, i možda su se baš zato neke stvari i dogodile. Barem je meni bilo lakše samoj sebi dati odgovor na ono famozno pitanje: Zašto baš ja? Što sam ja bogu skrivila da mi se dogodi bolest, operacija i strah od smrti? Nisam neki veliki vjernik, priznajem, ali sam uvijek vjerovala u to da ti život na neki način da znak kad je vrijeme da staneš i da razmisliš. Moj je život, svemir, nebo, bog, kako god to netko htio nazvati, meni dao jasan i glasan znak....malo okrutan. Mogao je to načiniti na malo nježniji način možda? Ali, možda onda ne bi shvatila. Moralo je biti šokantno i bolno da me probudi. I probudilo me.
I sada sam stvarno druga žena. Ona konstanta u meni je ostala ista, ljubav prema mužu, djeci, ono što me hranilo zadnjih dvadeset godina hrani me i dalje. Da nije bilo njih i da nema njih, ništa ne bi imalo smisla. Ali sam dobila još toliko toga. Osjećaj sreće kad se ujutro probudiš i vidiš da je sunčano. Ili pada kiša. Nebitno. U svemu nađeš nešto lijepo. Ne ljute te one stvari koje su te prije dovodile do ludila. Nisi frustrirana zbog neopeglanog rublja, neopranog tanjura koji je dočekao jutro, ili tankog sloja prašine na ormaru. Nema veze....bit će sve dobro. Ne pristaješ na to da te loše vijesti na dnevniku uplaše ili da te naljuti neugodan komentar neke usputne, nebitne osobe na ulici, ili čak na internetu. Neki bi možda rekli da nije realno tako živjeti, i da te ružičaste naočale koje sam odlučila nositi smetaju, jer ne vidim realnu sliku života. Ali, ja ne vidim da se išta promijenilo zato što sam ja odlučila ne živcirati se. Jedino se ja bolje osjećam
U ovih godinu dana imala sam veliku sreću upoznati ljude koji su postali dio moje svakodnevnice. Nema dana da se ne čujemo. Lijepo je imati takve ljude u svom životu. Jer kad se događa nešto, poput nekog pregleda kod liječnika, ili neke krize u životu, podršku i lijepu riječ očekuješ od svoje obitelji. To je normalno. To se podrazumijeva. Ali, divno je kad dobiješ riječ podrške od nekoga tko ti i nije toliko blizak, a osjetiš da se brine. To su stvari koje hrane. To su sitnice koje nekad djeluju kao lijek.
I oni...kako bi mogao proći i jedan tekst na blogu da ne spomenem njih. Predragi ljudi koji su više od godinu dana postali dio moje stvarnosti. Ne prođe dan da ne pomislim na njih. U stvari, dan počinje i završava njihovim pjesmama.
Za veliki dio moje snage u ovih godinu dana mogu zahvaliti Silenteu. Sve je ljepše uz njihove pjesme, ali sve je ljepše samo pri pomisli da postoje takvi ljudi. Divno je imati ih u svom životu, divno je radovati se novim susretima, i prisjećati se nekih prošlih trenutaka provedenih s njima. Čista pozitiva. Ja znam da sam svoju borbu morala izboriti sama, i da sam ja sama ipak najzaslužnija za to što sam u samoj sebi pronašla snage za dalje. Ali bez njih bilo bi puno teže...Oni su bili onaj pokretač koji me maknuo s mrtve točke, i oni su ti koji mi daju svaki dan razlog za osmijeh.
Obitelj je tu, i uvijek će biti. Možda ni nemaju izbora. U dobru i u zlu, kažu...
A ono posebno u životu svakog čovjeka su oni ljudi koji nisu svjesni toga koliko su ti važni. Oni ne mogu ni zamisliti da su postali dio tebe i da bez njih ne možeš zamisliti život i da više ne znaš kako je bilo nekad...prije nego je tišina progovorila...
Post je objavljen 11.04.2016. u 08:33 sati.