Marketing
Što te manje svijeta voli, to je lakše otići....
Još jedan od "onih" dana je iza mene. Sjedim nakon svega na trosjedu uz čaj, i pokušavam srediti misli. Iscrpljena psihički, a to kod mene znači i skoro fizičku bol. Kao da sam kilometre prošla pješice, hodajući, a samo sam bila u Puli, autom.
Još jedna kontrola, još jedan pregled, opet pretrpljeni strah i danima prije nered u glavi. Nisam pokazivala nervozu, nisam nikome ništa govorila, čak ni mojima. Znali su da idem na pregled, ali nisu znali da se u sebi lomim na pola, jer me strah paralizirao. I da se tako strašno bojim riječi liječnika koje me mogu ponovo vratiti u ono vrijeme kad je borba za život bila moja jedina opcija. Imam osjećaj da bi se puno bolje osjećala kad ne bi morala ići na te kontrole. Znam da to sad zvuči djetinjasto i nezrelo. Ali, ja, kako se bliži vrijeme kontrole odjednom postanem svjesna toga što sam prošla i ne osjećam se zdravom. Nemam energije, sve me boli, imam osjećaj da ništa nema smisla. A onog trenutka kad izađem iz ordinacije, uz riječi liječnika da je sve pod kontrolom i da se vidimo za nekoliko mjeseci odjedanput više ništa ne boli. Ja sam živi dokaz da čovjek sam na sebe djeluje i da može samog sebe i dovesti do ludila negativnim mislima. Rekla sam danas liječnici da ako me ne ubije bolest, ubit će me stres, jer nije normalno ovako se bojati prije pregleda i sjediti u čekaonici skoro sa suzama u očima. Mislila sam da sam hrabrija.
U posljednje vrijeme kao da se očajnički želim održati živom i zdravom. Prije skoro dvije godine kad sam prvi put dobila dijagnozu od koje se ledi krv u žilama trebalo mi je puna dva tjedna da sama sa sobom "odradim" pravi mali psihološki rat. Trebalo je vremena dok nisam samu sebe uvjerila da je borba moja jedina opcija. I borila se. I prošla nevjerojatno dobro, s obzirom na to kako je moglo biti.
I proteklih godinu dana sam konačno počela živjeti i disati punim plućima, koliko se to može u mom slučaju , ali dobro...tako se kaže, zar ne? Dobila sam volju za život, mislila sam da sam dobila novu šansu, da je svijet opet lijepo mjesto.
Osim moje predivne obitelji, moj Silente, bio je spas za mene. Znam, ovo "moj" zvuči čudno, i zvuči sebično. Od kud mi pravo? Sa toliko ljudi sam razgovarala proteklih mjeseci, i svi su mi pričali sličnu priču. Svima je Silente na neki način značio spas u životu, pomakao ih sa mrtve točke, dao im razlog za osmijeh. I svatko ima neku svoju priču. Ja imam svoju. Imam puno priča. One lijepe, posebne trenutke, koje sam provela s njima, koncerti na kojima sam bila, i nevjerojatna pozitivna energija koju su mi dali. Zagrljaj divnih ljudi koji znaju i osjećaju u dubini duše koliko su mi važni. Ne zato jer ne propuštam to reći nikad, nego zato jer se to vidi u mojim očima. Mora se vidjeti, jer u mom srcu ja osjećam samo veliku ljubav i neizmjernu zahvalnost. Nikad nemam puno vremena s njima, tih desetak minuta nekako tako brzo prođe i puno toga ne stignem reći. Da barem imam više vremena. Da imam cijeli dan ne bi mi bilo dovoljno, ali možda bi im onda mogla objasniti koliko mi znače i koliko dobro razumijem kako se oni osjećaju i kroz kakav vrtlog emocija nekad prolaze. Ovako se mogu samo nadati da znaju, da ipak osjećaju. Nekad zanijemim, pravo čudo za mene, i ne znam što bih drugo nego zagrlila Doris i Lorenu i pitala ih da li su umorne. Dečki su uvijek dobro raspoloženi, šale se, premda su sati i sati vožnje iza njih. Tako i treba biti...što može zaustaviti takvu mladost? Ili Tibor, koji poput nekog dječarca iskoči iz onog kombija sa osmijehom na licu i odmah kreće u akciju, pita što ima, kakav je plan, kao da se nije vozio cijelu vječnost. Puno smijeha, onako iskrenog od srca, topli pogled, i ono nešto posebno na pozornici što još nisam uspjela opisati tako da me razumiju svi, a da me nitko ne shvati krivo. Pa neću ni pokušavati. Ne možeš neke stvari opisivati, moraš ih jednostavno doživjeti. I onda ne mogu takvoj osobi nakon koncerta ni reći ništa drugo nego da je bio sjajan, kao uvijek.
Ono što mu ionako svi govore. Nema tu neke filozofije.
Jednostavno ih moraš voljeti, zbog toga kakvi su. Ne znam da li znaju, ali se stvarno nadam da im svojim osmijehom i zagrljajem i usputnim dodirom mogu dati do znanja koliko su važni.
Da, tu su oni, u svim lijepim trenutcima i to je dobro. Ali tu su i kad su suze u očima, kad je strah u srcu prevelik, kad mi treba netko da mi ulije malo hrabrosti. Kao toliko puta do sada, vozila sam do Pule danas i slušala topao, odlučan glas kako pjeva: samo hrabro, to mora biti riješivo! Sjedila sam u čekaonici i prebirala po mobitelu i gledala slike, nadala se da će sve proči dobro. Jer sam htjela izaći iz ordinacije sa onim osjećajem da se smijem radovati novom susretu i da je sve ipak onako kako treba biti.
Sada, kada sam konačno počela uživati u životu, a djeca - moja predivna djeca su izrasla u prava bića puna ljubavi, nisam htjela opet suze. Nisam htjela opet strah, i nedoumicu....Kako je teško sjediti u čekaonici sa grčem u želucu i osjećati da imaš toliko toga za izgubiti i da ne želiš...želim smijeh, pjesmu, želim još puno sretnih trenutaka sa najdražim ljudima na svijetu...još puno toplih pogleda i usputnih zagrljaja...
...što te manje svijeta voli, to je lakše otići...
Post je objavljen 01.04.2016. u 19:12 sati.