Marketing
Slobodno ko ptica šetaš mi kroz san....
Nekada se sjetim sedamnaestogodišnje djevojke, još nezrele, ali željne ljubavi. I sjetim se dvogodišnje veze, prvog dečka, prvih iskustava, svega prvog....
Bila je stvarno mlada. Što sedamnaestogodišnja djevojka zna o životu? Znala je samo da je zaljubljena, i da tako luda od ljubavi ima u glavi samo jednu misao: to je to, ljubav za cijeli život. Jer to je bila ona, kad je voljela to je bilo tako jako i tako bez kočnice, sigurna da je to ono pravo. Da vrijedi svih žrtava i da se mora toj ljubavi i toj osobi posvetiti potpuno. Cijelom dušom. Cijelim tijelom. I bila je spremna sve ostalo ostaviti po strani. Prijateljice s kojima je mjesecima prije toga izlazila svaki vikend, s kojima je provela djetinjstvo, neke je znala od prvih razreda osnovne škole, odjednom su pale u drugi plan. Izlazila je samo s njim. Njegovo društvo je postalo njeno društvo, a njeno staro društvo je počelo izlaziti bez nje. Vrlo brzo je shvatila da je napravila grešku. Izgubila je samu sebe u tom silnom nastojanju da bude samo njegova. A njemu je to odgovaralo. Da je imala sreće, možda bi on bio jedan od onih sjajnih muškaraca sigurnih u sebe koji ne bi željeli da djevojka promijeni svoj život zbog njega. Možda, da je on bio drukčiji, rekao bi mladoj djevojci koja mu je poklonila srce da ode ponekad i s prijateljicama na piće. Ili da se nastavi baviti svim onim hobijima kojima se bavila prije nego je upoznala njega. Ali, on nije bio takav. Bio je sretan što ima uz sebe djevojku koja u njemu vidi cijeli svoj svijet i kojoj je potpuno dovoljan. Uživao je u trenutku i nadao se da će ostati tako.
Nije ostalo tako, naravno. Nije moglo potrajati. Djevojka je odrasla, prošle su dvije godine i ona je bila spremna za nova uzbuđenja, nova iskustva. Fakultet, novi ljudi, novo društvo, sve novo. Ono što se njoj činilo potpuno prirodno, njemu je počelo smetati. Osjetio je da mu izmiče iz ruku. Da gubi kontrolu nad njom. Postao je ljubomoran. Sve su se više svađali. Zbog gluposti. Nju je živcirala njegova posesivnost, a njega je ljutila njena želja da ponovo postane svoja.
I puklo je. Možda to nije napravila na najpošteniji i najnježniji način, ali jednog dana mu je hladno rekla da je gotovo, okrenula se i otišla. Teško se mogao s tim pomiriti. Nazivao ju je telefonom, čekao pred kućom, raspitivao se među prijateljima što se moglo dogoditi. I tko je taj koji ju je oteo. S kim ga je prevarila? Nije mu moglo doprijeti do mozga da ne postoji netko drugi, da ga je ostavila onako, bez razloga. Trajalo je tjednima, njegovo uvjeravanje da još jednom probaju i njeno tvrdoglavo odbijanje. Već ju je pomalo plašila njegova upornost.
Shvatio je tek nakon nekoliko tjedana da nema smisla. Da nema više nikakve nade. I pomirio se s tim. Ili je našao novu djevojku? U svakom slučaju, bio je to kraj jedne mladenačke ljubavi. A ona je shvatila da biti zaljubljen ne smije značiti biti zarobljen. I da zaslužuje puno više. Da uz ljubav zaslužuje i slobodu, i da želi biti svoja - zaljubljena, ali svoja.
Odlučila je da će to biti njen osnovni motiv u životu. Biti sama sebi na prvom mjestu. Jer jedino ako voliš sebe možeš voljeti još nekoga. I da nikada više neće dopustiti da se osjeća zarobljena nečijom ljubavlju i da ne živi svoj život onako kako je to zamislila. Htjela je uz sebe osobu s kojom će ravnopravno dijeliti sve što im se događa, i ono dobro i ono loše. Tko će ju voljeti onakvu kakva je, ne pokušavajući ju promijeniti. Htjela je nekoga koga će i ona moći tako voljeti. Nekoga koga neće željeti mijenjati jer je to ionako nemoguće....
Mislim da je uspjela u tome.
Nije mi nikad bilo žao zbog te moje prve veze. Naučila sam puno u te dvije godine. I ono što sam naučila, vodilo me kroz sve ostale ljubavi, dok nisam srela njega, osobu s kojom dijelim život proteklih dvadesetak godina. Sve što doživite u životu, dogodilo se iz nekog razloga.
Zašto cijela ova priča? Jer nisam mogla vjerovati svojim očima kad sam pročitala na nekom portalu vijest o nekakvom letku koji se dijeli u crkvi ženama, ali samo ženama. I u kojem piše otprilike da moramo napraviti sve da naši muškarci uvijek budu sretni i zadovoljni, i podvrgnuti se svim njegovim željama i porivima, imale mi želju za tim ili ne. Ne mogu vjerovati da netko u današnje vrijeme šalje takvu poruku ženama i iskreno mi je žao svih onih žena koje tako žive. Bez svoga ja, jer tko su one? Samo žene....
Imam kćer i ne želim da jednog dana živi uz muškarca koji će misliti da je ona tu samo radi toga da ispunjava sve njegove želje, a da njene želje nisu bitne. Ne želim da mijenja svoj život prema kalupu koji je netko drugi napravio i ne želim da misli da je to normalno. Jer nije.
Sedamnaestogodišnja djevojka je možda bila premlada i dovoljno neiskusna pa nije odmah shvatila. Ova žena sada to i te kako zna.
Kažu da su žene u četrdesetima sigurne u sebe, sigurne u ono što žele i spremne učiniti sve da do toga dođu...
.....valjda su u pravu....
Post je objavljen 20.04.2016. u 13:38 sati.