Marketing
Lovci na čudesa
Već nekoliko dana počinjem pisati pa odustanem. Ne znam na koji način da napišem nekoliko rečenica a da to ne bude "samo još jedan tekst o Silenteu" Toliko sam toga već napisala i rekla. Već sam postala dosadna mnogima, onima koji ne razumiju ono što pišem. Kojima ne može doći do mozga kako se može ovoliko voljeti nešto. Možda je ovo više za one druge, koji ni ne moraju pročitati ono što sam napisala i znaju...
Gledajući svoj život proteklih nekoliko godina, kao da je podijeljen na dva dijela...onaj prije i onaj poslije. Prije - stres, briga, strah, bol i borba za trenutak smirenosti da ne izgubim kompas. I ono poslije, kad sam odjednom shvatila da je život nešto posebno, i da ga neću i ne smijem trošiti na brigu i strah, i da je svaki dan i svaka sitnica dragocjena. Život u kojem si zahvalan za svako "Dobro jutro"....
Život kao da je prelomljen na dva dijela, koji nemaju jedan s drugim skoro nikakve veze. A točka loma - SILENTE...
I neću sad pisati o onom o čemu sam već bezbroj puta pisala, o tome koliko su meni postali važni ... Jer nisam jedina.
Prije godinu dana nastala je spontano facebook grupa "Lovci na čudesa"... ljudi iz raznih krajeva, sa svih strana, povezani tim čudom koje nam se pojavilo u životu. Lijepo je čuti od drugih ono što misliš i sam. Kao da dobiješ potvrdu da ono što misliš nije samo tvoja iluzija i da ne idealiziraš nekoga jer ga voliš pa si neobjektivan. A malo neobjektivna jesam, priznajem. Nisam baš zahvalan sugovornik kad treba kritički pogledati stvari, poslušati neku pjesmu ili razgovarati o bilo čemu što se tiče njih. Sama činjenica da je su pjesmu napisali Sančo i Tibi i da ju svira Silente za mene je dovoljna....nema rasprave. Dobra je, jer je njihova i jer oni žele da bude takva. Ponekad sam čak i ljuta kad pročitam neku kritiku ili neko mišljenje koje nije pozitivno...kako se usuđuju?!?! Spremna da grizem i da branim svoj stav...ne, greška - da branim njihov stav da to mora tako biti. Prije bi čovjek od njih samih mogao čuti da nisu savršeni nego od mene...što ćeš, valjda je to normalno. Barem se tješim da je normalno...kao kad majka brani svoje dijete iako zna da možda nije u pravu...ljubav. I onaj osjećaj ponosa kad ih vidim, ili kad se pojave na pozornici. Gledam kako rastu iz mjeseca u mjesec, kako postaju zreliji, još odlučniji i kakve se posebne stvari događaju oko njih. Mali koraci, možda čak i neprimjetni, jer nema velikih bombastičnih novinskih članaka ili priloga u tv emisijama. Male pobjede, mali uspjesi, ali tako vrijedni jer su to njihovi uspjesi, njihov trud i muka. I nas par koji pratimo svaki korak i radujemo se svakom uspjehu, svakom susretu s njima i živimo zajedno s njima njihov san. Kao da smo postali jedno....možda i jesmo na neki način.
Toliko sam ljudi upoznala u proteklih godinu dana...ne bih ni znala da postoje da nije bilo njih. Toliko smo različiti da se u normalnim okolnostima ne bi vjerojatno nikad sreli. I samo nas jedna sitnica spaja: ljubav prema njihovoj glazbi. Nekima, poput mene, je Silente bio ona slamka za spas koja im je trebala. Neki su se samo na prvi zvuk zaljubili u njihove pjesme. Neke su možda oduševili stavovi ovih mladih ljudi, i njihova sposobnost da se izbore za ono što žele i vole u ovom svijetu gdje se više ne zna što je dobro a što loše....Svatko ima neki svoj razlog, a možda više ni ne znamo koji su pravi razlozi. Sve se nekako izmiješalo, prelijepe pjesme koje ne bi bile takve da nisu stvorene sa dušom i sa velikom ljubavlju prema glazbi i prema životu, naši životi koji su nekad više a nekad manje sretni, ali smo tu - živimo, i postojimo, pa je to još jedan razlog više da budemo tako zahvalni, na svemu i na tome što imamo priliku pusititi njih u svoje živote. I oni, koji tako otvoreno pokazuju koliko su zahvalni na tome da su ih ljudi "prepoznali" i kao da ni sami ne vjeruju da je to moguće. Dvije energije su se spojile....kao dvije vatre koje se spoje pa nastane veliki plamen....
Zbog njih dogodila su se velika prijateljstva. Čudesno je da ti može postati tako bitna osoba koju nisi prije ni poznavao. Rodio se mali lovac na čudesa, prije skoro godinu dana, a mama tog malog lovca meni je postala draga poput sestre. Htjela bi da zna da nije sama i da ima s kim pričati, i da kad pomisli da bi najradije sve poslala k vragu, želim joj reći da će sve biti dobro. I ja znam da ona dok ovo sad čita, opet plače, i psuje u isto vrijeme, jer je takva... a znam da i ona voli mene. Može li išta biti vrednije od toga?
Ili mlada četrnaestogodišnjakinja koja misli da sam ja posebna mama jer sa svojom kčeri mogu razgovarati o svemu. I javi mi se svaku večer da mi kaže kako je i da mi ispriča po koju sitnicu iz svog života. U isto vrijeme me rastužuje činjenica da netko ima više povjerenja u mene nego u vlastitu majku a s druge strane pokušavam biti podrška i reći joj ono što bi rekla svom djetetu....Možda mogu učiniti nešto dobro. Možda joj mogu dati malo snage i objasniti joj da joj njena mama želi dobro, ali da nisu svi ljudi isti. Svoju ljubav pokazuju na različite načine, a nekad zbog velike brige i straha naprave grešku.
I takvih priča ima jako puno....previše za ovaj blog. A sve su priče jednako važne. Nekad nađeš utjehu tamo gdje si najmanje očekivao, od nekog od kog ni u snu nisi očekivao nešto...
Obitelj je najvažnija stvar u životu, ali nekad ti prijatelji mogu postati poput obitelji...
Post je objavljen 15.06.2016. u 14:33 sati.