Tišina koja govori

subota, 21.11.2015.

Ima većih stvari od života.....




Nekad nam svemir stvarno održi lekciju o životu i na pomalo okrutan način nam pokaže kako smo jako mali na ovom svijetu i kako se život može promijeniti u sekundi. U istom danu možeš doživjeti toliko toga, i dobrog i lošeg. Ujutro možeš biti najsretnija osoba na svijetu, možeš plakati od sreće zbog poklona koji nisi očekivao, a nekoliko sati kasnije skoro pogineš na putu jer ti otkažu kočnice na autu. U istom danu misliš da ćeš živjeti vječno i odjednom pogledaš smrti u oči. Kao da se netko poigrava s nama. Svemirski humor, rekli bi neki. Možda mora biti tako, radi neke ravnoteže, ili da ne budemo preoholi, da budemo svjesni koliko smo krhki.

Moj je jučerašnji dan, do zadnje sekunde prije spavanja bio poput nekog kolaža, dobrih i loših emocija. U jednom trenu nevjerojatno sretna zbog toga što sam jednu osobu uspjela usrećiti poklonom, a u slijedećem svjesna da se nešto čudno događa i na kraju šok kad sam čula da je ta ista osoba pretrpjela strah kakav nikome ne bi poželjela. Otišla sam spavati neizmjerno zahvalna što se ipak sve završilo dobro.

Ja sam davno naučila tu lekciju da moram biti zahvalna za svaku sekundu svog života. Jer nikad ne znaš što te čeka. I davno sam naučila da je jedini način na koji znam funkcionirati iskrenost u svemu što radim i u svemu što govorim i pišem. Nisam znala da će moja iskrenost i velika želja da kažem koliko nešto volim pokrenuti takvu lavinu pozitivnih emocija. Da će se dogoditi neka nova poznanstva, pa čak i prava prijateljstva. Nisam mogla ni zamisliti da će toliko ljudi misliti da ovo što pišem išta valja. Ja nekad nisam sigurna u to. Nema tu neke prevelike filozofije. Ja pišem onako kako mi misli padaju na pamet. Kao da nekom pričam. Oni koji me poznaju malo bolje vjerojatno su to već primijetili. Nema velike razlike između mojih riječi kad s nekim razgovaram ili se dopisujem u inboxu, ili ovih riječi ovdje.

Jedino mi je nekad lakše pisati nego govoriti. Prsti klize po tipkovnici, misli se redaju a što su emocije jače, misli su intenzivnije. Nekad se moram i suzdržavati. Ne bi baš bilo dobro da sve moje misli izađu na površinu i da ih ponudim "cijelom dušom" ovako svima na čitanje. Neke stvari ipak moram ostaviti samo za sebe.....to je ono moje vječno hodanje po rubu koje je toliko izazovno i privlačno nekad. Htio bi nešto reći, a znaš da je bolje da šutiš. A nekad mi se čini da sam ionako već previše rekla. Nekad mi se čini da je jedan moj pogled ionako previše. Ili jedna riječ, usputna rečenica, zagrljaj ili samo dodir ruke. Sve što mislim i što osjećam u nekim trenucima je ionako tu u mojim očima. Oni kojih se tiče uvijek znaju.

Jako puno sam ljudi upoznala u posljednjih nekoliko mjeseci. Jako puno topline sam osjetila od puno ljudi i nikad sretnija nisam bila. Divan je osjećaj kada znaš da postoje ljudi koji razmišljaju poput mene, srce nam kuca u istom ritmu i bez obzira na to da se sa mnogima još nisam "uživo" upoznala, znam da su nevjerojatno dragi. Oni koje sam upoznala, u pravom smislu te riječi, čini mi se da ih znam već jako dugo, i čini mi se da dan mora početi barem sa usputnim "dobro jutro" da bi mogli ići dalje. Ovaj moj život koji živim, pun stresa, problema, ljudi bez razumijevanja koji me okružuju, nekako je puno ljepši uz njih. Uz njih i Silente....ali to je u međuvremenu postalo isto. Silente koji je spojio hrpu ljudi koji se inače nikada ne bi sreli i ljudi kojima dan, poput meni, počinje sa njihovim pjesmama, i kojima su njihove pjesme i lijek i radost...u nekim trenucima - sve....

A sve ovo ostalo, što nas okružuje, život...bio bi nam puno jednostavniji kad se ne bi toliko opterećivali sa stvarima koje ne možemo mijenjati. Ratovi na koje ne možemo utjecati, snijeg koji pada u studenom i kojem se svi čude i danima ga najavljuju kao neku katastrofu koja se događa izvan svih pravila....Pokušavaju probuditi u nama strahove i mržnju, i ja odbijam tako živjeti. Pa onda i dobijem komentar od ljudi da im se čini da živim u nekom svom svijetu. Ne živim ali stvari će se dogoditi, razmišljala ja o njima ili ne.....i one dobre i one loše. Dobre ću dočekati raširenih ruku, a one loše.....o njima ću razmišljati ako se dogode....
- 20:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE