Marketing
Ima većih stvari od života.....
Nekad nam svemir stvarno održi lekciju o životu i na pomalo okrutan način nam pokaže kako smo jako mali na ovom svijetu i kako se život može promijeniti u sekundi. U istom danu možeš doživjeti toliko toga, i dobrog i lošeg. Ujutro možeš biti najsretnija osoba na svijetu, možeš plakati od sreće zbog poklona koji nisi očekivao, a nekoliko sati kasnije skoro pogineš na putu jer ti otkažu kočnice na autu. U istom danu misliš da ćeš živjeti vječno i odjednom pogledaš smrti u oči. Kao da se netko poigrava s nama. Svemirski humor, rekli bi neki. Možda mora biti tako, radi neke ravnoteže, ili da ne budemo preoholi, da budemo svjesni koliko smo krhki.
Moj je jučerašnji dan, do zadnje sekunde prije spavanja bio poput nekog kolaža, dobrih i loših emocija. U jednom trenu nevjerojatno sretna zbog toga što sam jednu osobu uspjela usrećiti poklonom, a u slijedećem svjesna da se nešto čudno događa i na kraju šok kad sam čula da je ta ista osoba pretrpjela strah kakav nikome ne bi poželjela. Otišla sam spavati neizmjerno zahvalna što se ipak sve završilo dobro.
Ja sam davno naučila tu lekciju da moram biti zahvalna za svaku sekundu svog života. Jer nikad ne znaš što te čeka. I davno sam naučila da je jedini način na koji znam funkcionirati iskrenost u svemu što radim i u svemu što govorim i pišem. Nisam znala da će moja iskrenost i velika želja da kažem koliko nešto volim pokrenuti takvu lavinu pozitivnih emocija. Da će se dogoditi neka nova poznanstva, pa čak i prava prijateljstva. Nisam mogla ni zamisliti da će toliko ljudi misliti da ovo što pišem išta valja. Ja nekad nisam sigurna u to. Nema tu neke prevelike filozofije. Ja pišem onako kako mi misli padaju na pamet. Kao da nekom pričam. Oni koji me poznaju malo bolje vjerojatno su to već primijetili. Nema velike razlike između mojih riječi kad s nekim razgovaram ili se dopisujem u inboxu, ili ovih riječi ovdje.
Jedino mi je nekad lakše pisati nego govoriti. Prsti klize po tipkovnici, misli se redaju a što su emocije jače, misli su intenzivnije. Nekad se moram i suzdržavati. Ne bi baš bilo dobro da sve moje misli izađu na površinu i da ih ponudim "cijelom dušom" ovako svima na čitanje. Neke stvari ipak moram ostaviti samo za sebe.....to je ono moje vječno hodanje po rubu koje je toliko izazovno i privlačno nekad. Htio bi nešto reći, a znaš da je bolje da šutiš. A nekad mi se čini da sam ionako već previše rekla. Nekad mi se čini da je jedan moj pogled ionako previše. Ili jedna riječ, usputna rečenica, zagrljaj ili samo dodir ruke. Sve što mislim i što osjećam u nekim trenucima je ionako tu u mojim očima. Oni kojih se tiče uvijek znaju.
Jako puno sam ljudi upoznala u posljednjih nekoliko mjeseci. Jako puno topline sam osjetila od puno ljudi i nikad sretnija nisam bila. Divan je osjećaj kada znaš da postoje ljudi koji razmišljaju poput mene, srce nam kuca u istom ritmu i bez obzira na to da se sa mnogima još nisam "uživo" upoznala, znam da su nevjerojatno dragi. Oni koje sam upoznala, u pravom smislu te riječi, čini mi se da ih znam već jako dugo, i čini mi se da dan mora početi barem sa usputnim "dobro jutro" da bi mogli ići dalje. Ovaj moj život koji živim, pun stresa, problema, ljudi bez razumijevanja koji me okružuju, nekako je puno ljepši uz njih. Uz njih i Silente....ali to je u međuvremenu postalo isto. Silente koji je spojio hrpu ljudi koji se inače nikada ne bi sreli i ljudi kojima dan, poput meni, počinje sa njihovim pjesmama, i kojima su njihove pjesme i lijek i radost...u nekim trenucima - sve....
A sve ovo ostalo, što nas okružuje, život...bio bi nam puno jednostavniji kad se ne bi toliko opterećivali sa stvarima koje ne možemo mijenjati. Ratovi na koje ne možemo utjecati, snijeg koji pada u studenom i kojem se svi čude i danima ga najavljuju kao neku katastrofu koja se događa izvan svih pravila....Pokušavaju probuditi u nama strahove i mržnju, i ja odbijam tako živjeti. Pa onda i dobijem komentar od ljudi da im se čini da živim u nekom svom svijetu. Ne živim ali stvari će se dogoditi, razmišljala ja o njima ili ne.....i one dobre i one loše. Dobre ću dočekati raširenih ruku, a one loše.....o njima ću razmišljati ako se dogode....
Post je objavljen 21.11.2015. u 20:36 sati.