Tišina koja govori

ponedjeljak, 30.11.2015.

Tišina svira gajde....



Postoje osobe koje ti se provlače kroz život od prvog trena kad ih sretneš. Neke niti, nevidljive spajaju te s nekim ljudima, na neobjašnjiv način. Ne znaš zašto, ne možeš to samom sebi objasniti. I ne moraš ni vidjeti tu osobu svaki dan. Život te razdvoji od nje, možda se katkad usput sretnete, ali živite svoje živote i trudite se biti sretni, ako je to ikako moguće. Ali, ipak, svjestan si postojanja nekoga, negdje tko je nekad bio a na neki čudan način i ostao vrlo važna osoba u tvom životu.

Pisala sam prije nekoliko mjeseci o djevojci, jednom koncertu prije skoro trideset godina i jednom prvom poljupcu. Negdje duboko među tekstovima zatrpana je priča o jednoj prvoj ljubavi. Djevojka koja je sa prijateljicama bila na svom prvom koncertu u životu, uzbuđena kao nitko jer se novi svijet otvarao pred njom. I grupa razuzdanih mladića koji su nekoliko koraka od nje pjevali, plesali, pili kao da im je zadnji dan u životu. Jednog od njih je odmah primjetila. Ali, nije ga smjela previše ni gledati. Ona, skoro još dijete, do jučer se igrala sa lutkicama a on....hodajuća opasnost sa dugom kosom i opasnim plavo-zelenim očima. Na prvi pogled se vidjelo da je prijetnja. Nije ona još bila spremna za tako nešto. Brzo se okrenula da mu ne bi ni na koji način dala do znanja da ga je primjetila. Kad je već skoro bila zaboravila na njega osjetila je ruku na svom ramenu. Netko je sjeo kraj nje. Kad se okrenula, sve što je čula bio je polupijani glas: "Ti se meni sviđaš" i osjetila poljubac na svojim usnama. Vruć, šokirajući poljubac. Prvi....Nije znala što bi rekla, nije znala što da učini. Samo je u šoku gledala u te oči i bez daha se pitala što joj se to događa? Na tome je i ostalo. I to je ono što joj je ostalo u sjećanju kad bi u slijedećim godinama razmišljala o tom koncertu. Samo to. Ni pjesme, ni grupa koja je nastupala, prijateljice, ništa od toga.....samo taj poljubac. Nije joj se više javio. Nisu oni pripadali istom svijetu. Ona još premlada i neiskusna a on i previše svjestan da je to zadnje što mu u životu treba. Djevojčica koja se još boji života.

Nekoliko godina nakon toga, već punoljetna djevojka bila je u vezi sa čovjekom koji ju je držao kao kap vode na dlanu. Čitao joj je svaku želju iz očiju. Pazio je na nju i skoro posesivno ju čuvao od ostatka svijeta. A ona to nije željela. Nije željela da ju netko pazi i čuva. Htjela je da joj netko drsko izmakne tlo pod nogama. Možda to nije bilo baš lijepo od nje. Možda je bila užasno nezahvalna. Ostavila ga je. Pomalo hladno i grubo. Sad nakon toliko godina žao joj je zbog toga. Ne jer ga je ostavila, nego način na koji je to učinila.

I onda, pet godina nakon tog koncerta i prvog poljupca, srela je ponovo čovjeka sa opasnim očima. Bila je to ljubav na prvi pogled. Barem je on tako mislio jer se nije sjećao svog pijanog poljupca nekoliko godina prije toga. Ali sjetila se ona. Kako bi i mogla zaboraviti. Sjećanje na taj poljubac zauvijek je ostao urezan u pamćenje. I ni jedan se kasnije nije mogao mjeriti s njim. Kada mu je jednom prilikom ispričala da su se jednom davno već sreli nije mogao vjerovati. Spominjao je riječi poput "sudbina", "srodna duša", "samo ti". Njoj su klecala koljena i htjela mu je vjerovati. Ali, nekad ljubav jednostavno nije dovoljna. I ona je to vrlo brzo shvatila. Kao i to da je bila u pravu kad je pomislila da je on opasan za nju. Adrenalin, opasan život, loše društvo, život na granici zakona. Sve ono što ona nije bila, on je bio. A ipak ga je voljela. Razumjela je njegov pogled, svaku njegovu riječ. Nekad je mislila da ga jedino ona razumije. Svi su joj govorili da se makne od njega. Roditelji su joj branili izlaske zbog njega. Ali nisu joj mogli zabraniti da o njemu sanja, da piše pjesme, da plače u samoći. A on je bio pametniji od nje. Shvatio je ono što ona nije željela shvatiti, da će biti sretnija bez njega. Život kakav je on vodio bio je preopasan i on je bio svjestan da ju neće dugo moći štititi. Bilo je samo pitanje vremena kad će i ona postati dio tog svijeta a on to nije želio. Maknuo ju je od sebe dok je još mogao. Teško je to preboljela. Život nije imao više smisla i tek godinama nakon toga je shvatila je da je to učinio, ne zato da ju povrijedi nego zato jer ju je i previše volio.

Život piše svoju priču. Djevojka se udala, rodila djecu, živi koliko toliko sretno i zadovoljno sa svojom obitelji. Dvadeset godina braka. Nije mala stvar. Nekad bi ga i srela, onako usput. Pozdravili bi se, razmijenili dvije tri riječi. Slučajni susret, tek toliko da ne zaboravi da negdje postoji osoba koja joj je nekad značila tako puno. I koju je razumjela i kad je šutio. Pogled koji se nikad nije mijenjao, oči koje su i dalje nekad bile opasno plave a nekad tako zelene. Ona neka čudna nit spajala ih je godinama. Čak i na Novu godinu, kad je u tri ujutro izašla iz kuće da djecu doveze sa proslave iz grada, zadnja osoba koju bi očekivala vidjeti u svom dvorištu bio je on. Proslava u stanu ispod, auto koji je smetao i njen šokirani pogled kad je vidjela čiji je auto. Pozdrav, stisak ruke, "jesi dobro?" Pitanje na koje nije znala odgovor.

Tada ga je posljednji put vidjela.

Danas sam čula vijest....šokirajuću vijest o osobi koja je bila vrlo važan dio mog života. Jedan dio moje prošlosti dobio je strašan epilog i ja još uvijek ne mogu vjerovati. Ne znam zašto je to učinio. Mislila sam da je užasno hrabar, da mu nitko ništa ne može. Da mu svi neprijatelji ovog svijeta ne mogu nauditi kad nitko nije uspio u ovih dvadeset godina. Bio je opasan za sve oko sebe, a ipak, bio je sam sebi najveći neprijatelj. Nije se mogao boriti sa svojim duhovima. Ljuta sam na njega, ljuta sam na život, možda malo i na sebe.....

Robi, ovo je za tebe...nećeš biti zaboravljen.


Noćas ona nije ona

- 19:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE