Pregled posta

Tišina svira gajde....

Postoje osobe koje ti se provlače kroz život od prvog trena kad ih sretneš. Neke niti, nevidljive spajaju te s nekim ljudima, na neobjašnjiv način. Ne znaš zašto, ne možeš to samom sebi objasniti. I ne moraš ni vidjeti tu osobu svaki dan. Život te razdvoji od nje, možda se katkad usput sretnete, ali živite svoje živote i trudite se biti sretni, ako je to ikako moguće. Ali, ipak, svjestan si postojanja nekoga, negdje tko je nekad bio a na neki čudan način i ostao vrlo važna osoba u tvom životu.

Pisala sam prije nekoliko mjeseci o djevojci, jednom koncertu prije skoro trideset godina i jednom prvom poljupcu. Negdje duboko među tekstovima zatrpana je priča o jednoj prvoj ljubavi. Djevojka koja je sa prijateljicama bila na svom prvom koncertu u životu, uzbuđena kao nitko jer se novi svijet otvarao pred njom. I grupa razuzdanih mladića koji su nekoliko koraka od nje pjevali, plesali, pili kao da im je zadnji dan u životu. Jednog od njih je odmah primjetila. Ali, nije ga smjela previše ni gledati. Ona, skoro još dijete, do jučer se igrala sa lutkicama a on....hodajuća opasnost sa dugom kosom i opasnim plavo-zelenim očima. Na prvi pogled se vidjelo da je prijetnja. Nije ona još bila spremna za tako nešto. Brzo se okrenula da mu ne bi ni na koji način dala do znanja da ga je primjetila. Kad je već skoro bila zaboravila na njega osjetila je ruku na svom ramenu. Netko je sjeo kraj nje. Kad se okrenula, sve što je čula bio je polupijani glas: "Ti se meni sviđaš" i osjetila poljubac na svojim usnama. Vruć, šokirajući poljubac. Prvi....Nije znala što bi rekla, nije znala što da učini. Samo je u šoku gledala u te oči i bez daha se pitala što joj se to događa? Na tome je i ostalo. I to je ono što joj je ostalo u sjećanju kad bi u slijedećim godinama razmišljala o tom koncertu. Samo to. Ni pjesme, ni grupa koja je nastupala, prijateljice, ništa od toga.....samo taj poljubac. Nije joj se više javio. Nisu oni pripadali istom svijetu. Ona još premlada i neiskusna a on i previše svjestan da je to zadnje što mu u životu treba. Djevojčica koja se još boji života.

Nekoliko godina nakon toga, već punoljetna djevojka bila je u vezi sa čovjekom koji ju je držao kao kap vode na dlanu. Čitao joj je svaku želju iz očiju. Pazio je na nju i skoro posesivno ju čuvao od ostatka svijeta. A ona to nije željela. Nije željela da ju netko pazi i čuva. Htjela je da joj netko drsko izmakne tlo pod nogama. Možda to nije bilo baš lijepo od nje. Možda je bila užasno nezahvalna. Ostavila ga je. Pomalo hladno i grubo. Sad nakon toliko godina žao joj je zbog toga. Ne jer ga je ostavila, nego način na koji je to učinila.

I onda, pet godina nakon tog koncerta i prvog poljupca, srela je ponovo čovjeka sa opasnim očima. Bila je to ljubav na prvi pogled. Barem je on tako mislio jer se nije sjećao svog pijanog poljupca nekoliko godina prije toga. Ali sjetila se ona. Kako bi i mogla zaboraviti. Sjećanje na taj poljubac zauvijek je ostao urezan u pamćenje. I ni jedan se kasnije nije mogao mjeriti s njim. Kada mu je jednom prilikom ispričala da su se jednom davno već sreli nije mogao vjerovati. Spominjao je riječi poput "sudbina", "srodna duša", "samo ti". Njoj su klecala koljena i htjela mu je vjerovati. Ali, nekad ljubav jednostavno nije dovoljna. I ona je to vrlo brzo shvatila. Kao i to da je bila u pravu kad je pomislila da je on opasan za nju. Adrenalin, opasan život, loše društvo, život na granici zakona. Sve ono što ona nije bila, on je bio. A ipak ga je voljela. Razumjela je njegov pogled, svaku njegovu riječ. Nekad je mislila da ga jedino ona razumije. Svi su joj govorili da se makne od njega. Roditelji su joj branili izlaske zbog njega. Ali nisu joj mogli zabraniti da o njemu sanja, da piše pjesme, da plače u samoći. A on je bio pametniji od nje. Shvatio je ono što ona nije željela shvatiti, da će biti sretnija bez njega. Život kakav je on vodio bio je preopasan i on je bio svjestan da ju neće dugo moći štititi. Bilo je samo pitanje vremena kad će i ona postati dio tog svijeta a on to nije želio. Maknuo ju je od sebe dok je još mogao. Teško je to preboljela. Život nije imao više smisla i tek godinama nakon toga je shvatila je da je to učinio, ne zato da ju povrijedi nego zato jer ju je i previše volio.

Život piše svoju priču. Djevojka se udala, rodila djecu, živi koliko toliko sretno i zadovoljno sa svojom obitelji. Dvadeset godina braka. Nije mala stvar. Nekad bi ga i srela, onako usput. Pozdravili bi se, razmijenili dvije tri riječi. Slučajni susret, tek toliko da ne zaboravi da negdje postoji osoba koja joj je nekad značila tako puno. I koju je razumjela i kad je šutio. Pogled koji se nikad nije mijenjao, oči koje su i dalje nekad bile opasno plave a nekad tako zelene. Ona neka čudna nit spajala ih je godinama. Čak i na Novu godinu, kad je u tri ujutro izašla iz kuće da djecu doveze sa proslave iz grada, zadnja osoba koju bi očekivala vidjeti u svom dvorištu bio je on. Proslava u stanu ispod, auto koji je smetao i njen šokirani pogled kad je vidjela čiji je auto. Pozdrav, stisak ruke, "jesi dobro?" Pitanje na koje nije znala odgovor.

Tada ga je posljednji put vidjela.

Danas sam čula vijest....šokirajuću vijest o osobi koja je bila vrlo važan dio mog života. Jedan dio moje prošlosti dobio je strašan epilog i ja još uvijek ne mogu vjerovati. Ne znam zašto je to učinio. Mislila sam da je užasno hrabar, da mu nitko ništa ne može. Da mu svi neprijatelji ovog svijeta ne mogu nauditi kad nitko nije uspio u ovih dvadeset godina. Bio je opasan za sve oko sebe, a ipak, bio je sam sebi najveći neprijatelj. Nije se mogao boriti sa svojim duhovima. Ljuta sam na njega, ljuta sam na život, možda malo i na sebe.....

Robi, ovo je za tebe...nećeš biti zaboravljen.


Noćas ona nije ona



Post je objavljen 30.11.2015. u 19:04 sati.