Tišina koja govori

četvrtak, 12.11.2015.






Rekli su mi da ovo moje pisanje ostavim za poslije koncerta u petak. Jer ću onda ionako biti toliko emotivna i pod dojmom da ću imati potrebu kao i uvijek svoje misli zapisati i dati im neki oblik. Ja to znam. Ali moje emocije su i sada na rubu. Na rubu suza, na rubu nekakvog uzbuđenja ili nevjerojatne sreće zbog odlaska u Rijeku. I ne mogu čekati. Slaba sam kad je čekanje u pitanju. Moram imati odmah sve, i moram reći odmah sve što mislim i što osjećam.

Sada kad znam da ću ih u petak ponovo vidjeti, sjećanje se vraća na onaj koncert u Labinu. Na nevjerojatnu sreću kad sam im tako brzo, nakon samo tjedan dana, mogla stisnuti ruku i pozdraviti ih. Na nevjerojatni osjećaj ponosa dok sam ih gledala na pozornici. Nisam znala da je ono što osjećam toliko očito. Postalo mi je to jasno tek u trenutku kad me nepoznata žena u prvom redu pitala da li sam nekom od njih mama. Nisam odmah shvatila što me pita pa sam odgovorila da jesam, misleći na moju kči koja je stajala pored mene. I ta mi je gospođa u tom trenu rekla: "Gospođo, možete biti ponosni na njih. Predivni su." Onda sam tek shvatila što mi govori i nasmijala sam se slatko.
"Nisam im mama, ali kao da jesam. Toliko ih volim" Onda se nasmijala ona i rekla mi da je bila sigurna da sam mama onom "simpatičnom mladiću koji pjeva" kad je vidjela sa koliko ponosa ga gledam. Nisam bila sigurna što bi ja u tom trenu trebala odgovoriti. Nisam znala da su moje emocije toliko očite. Ponos? Da, između stotinu različitih pomiješanih osjećaja kad promatram tog čovjeka na pozornici, sigurno je tu i ponos. Zatekla sam sebe toliko puta da od sreće ne znam što bi rekla kad mi neki poznanik koji ih čuje prvi puta kaže da su dobri, da je čuo neku pjesmu i da mu se sviđa. Oči se zasjaje i jedino što uspijem reči u takvim trenucima je: znam, odlični su.....Kad želim nekom objasniti što mislim o njima, kako ih doživljavam, možda se malo i previše trudim. Ljudi ne razumiju često. Nije im jasno od kud toliko ljubavi i privrženosti....nije često ni meni. Ali ja ne gubim vrijeme pokušavajući samoj sebi objasniti što ja to točno osjećam prema njima....samo ih volim i gotovo. Nježno, nekad kao da sam im majka, nekad kao netko tko im je prijatelj, nekad.....Definitivno, ljubav....u kakvom god obliku bila....

Davno sam im rekla da u meni imaju prijatelja zauvijek. Što god im bude trebalo - tu sam. Od prvog trena kad sam ih čula i vidjela imala sam nevjerojatnu potrebu da ih zaštitim. Od nepravednih komentara, od otrovnih riječi glupih ljudi, od fanatika koji ne razlikuju ljubav i privrženost od bolesne želje za manipuliranjem. Doslovno grizem nekad i u meni se budi nemir zbog nekih komentara ili zbog ljudi koji su izgubili kompas u životu. Ne dam blizu sebe i najradije ne bi dala blizu njih. Ali, kao što svoje dijete ne mogu zaštititi od svega u životu, tako ne mogu ni njih....sreća je velika da oni to sasvim dobro rade i sami. Mudriji su i pametniji od mene. Ono što mene izbaci iz takta njih možda zabavlja....Hvala bogu da je tako....njima treba mir, velike stvari su pred njima. A ja mogu reči samo jedno:

Suzdrži se, čovječe, od komentara od kojih nam se svima diže kosa na glavi. Politika mrkve i batine u komentarima, pohvale i omalovažavanje u isto vrijeme, nikome se to ne da čitati.....Svoje istomišljenike ćeš teško naći i tražiš ih definitivno na krivom mjestu. Voljeti nekoga ne znači tražiti im mane. Nitko nije rekao da su savršeni, malo tko jest. A ovako nesavršeni najdraži su na svijetu. Suzdrži se od analiza tekstova, jer to je manjak poštovanja prema autoru. Suzdrži se od izjava kako jedno od njih pjeva savršeno dok bi se drugog mogao glatko i odreči. Time im ne daješ kompliment nego ih vrijeđaš. NIje ti valjda to cilj? Znam da ovo čitaš, kao što čitaš sve, tiho, iz prikrajka, ne otkrivajući tko si, kao da već svi ne znamo. I znam da nećeš komentirati jer sam ti rekla da to ne radiš. Nadam se da ćeš se i dalje držati toga. Ja sam do sada poštivala tvoju privatnost, bez obzira što ti ne poštuješ ničiju i uporno pokazuješ da pratiš i znaš o svima sve. Voljela bih da si poslušao samog sebe, kad si rekao da društvene mreže nisu za tebe. Zbilja nisu.....

Eto, sad kad sam i to rekla, a cijeli jučerašnji dan sam se trudila suzdržati od bilo kakvih komentara, sad mogu dalje. Ne volim situacije kad moram šutjeti umjesto da otvoreno kažem svoje mišljenje. Ne volim situacije kad se osjetim izmanipulirana i kad se netko poigrava sa mojim živcima. A kad osjetim da je na udaru netko koga poštujem kao malo koga, onda postanem opasna....Nadam se da to neću morati i pokazati.....

A sada.... Mogu se radovati sutrašnjem danu. Danas će dan proči, nekako.....ja sam u mislima već tamo.....

- 11:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE