Marketing
Rekli su mi da ovo moje pisanje ostavim za poslije koncerta u petak. Jer ću onda ionako biti toliko emotivna i pod dojmom da ću imati potrebu kao i uvijek svoje misli zapisati i dati im neki oblik. Ja to znam. Ali moje emocije su i sada na rubu. Na rubu suza, na rubu nekakvog uzbuđenja ili nevjerojatne sreće zbog odlaska u Rijeku. I ne mogu čekati. Slaba sam kad je čekanje u pitanju. Moram imati odmah sve, i moram reći odmah sve što mislim i što osjećam.
Sada kad znam da ću ih u petak ponovo vidjeti, sjećanje se vraća na onaj koncert u Labinu. Na nevjerojatnu sreću kad sam im tako brzo, nakon samo tjedan dana, mogla stisnuti ruku i pozdraviti ih. Na nevjerojatni osjećaj ponosa dok sam ih gledala na pozornici. Nisam znala da je ono što osjećam toliko očito. Postalo mi je to jasno tek u trenutku kad me nepoznata žena u prvom redu pitala da li sam nekom od njih mama. Nisam odmah shvatila što me pita pa sam odgovorila da jesam, misleći na moju kči koja je stajala pored mene. I ta mi je gospođa u tom trenu rekla: "Gospođo, možete biti ponosni na njih. Predivni su." Onda sam tek shvatila što mi govori i nasmijala sam se slatko.
"Nisam im mama, ali kao da jesam. Toliko ih volim" Onda se nasmijala ona i rekla mi da je bila sigurna da sam mama onom "simpatičnom mladiću koji pjeva" kad je vidjela sa koliko ponosa ga gledam. Nisam bila sigurna što bi ja u tom trenu trebala odgovoriti. Nisam znala da su moje emocije toliko očite. Ponos? Da, između stotinu različitih pomiješanih osjećaja kad promatram tog čovjeka na pozornici, sigurno je tu i ponos. Zatekla sam sebe toliko puta da od sreće ne znam što bi rekla kad mi neki poznanik koji ih čuje prvi puta kaže da su dobri, da je čuo neku pjesmu i da mu se sviđa. Oči se zasjaje i jedino što uspijem reči u takvim trenucima je: znam, odlični su.....Kad želim nekom objasniti što mislim o njima, kako ih doživljavam, možda se malo i previše trudim. Ljudi ne razumiju često. Nije im jasno od kud toliko ljubavi i privrženosti....nije često ni meni. Ali ja ne gubim vrijeme pokušavajući samoj sebi objasniti što ja to točno osjećam prema njima....samo ih volim i gotovo. Nježno, nekad kao da sam im majka, nekad kao netko tko im je prijatelj, nekad.....Definitivno, ljubav....u kakvom god obliku bila....
Davno sam im rekla da u meni imaju prijatelja zauvijek. Što god im bude trebalo - tu sam. Od prvog trena kad sam ih čula i vidjela imala sam nevjerojatnu potrebu da ih zaštitim. Od nepravednih komentara, od otrovnih riječi glupih ljudi, od fanatika koji ne razlikuju ljubav i privrženost od bolesne želje za manipuliranjem. Doslovno grizem nekad i u meni se budi nemir zbog nekih komentara ili zbog ljudi koji su izgubili kompas u životu. Ne dam blizu sebe i najradije ne bi dala blizu njih. Ali, kao što svoje dijete ne mogu zaštititi od svega u životu, tako ne mogu ni njih....sreća je velika da oni to sasvim dobro rade i sami. Mudriji su i pametniji od mene. Ono što mene izbaci iz takta njih možda zabavlja....Hvala bogu da je tako....njima treba mir, velike stvari su pred njima. A ja mogu reči samo jedno:
Suzdrži se, čovječe, od komentara od kojih nam se svima diže kosa na glavi. Politika mrkve i batine u komentarima, pohvale i omalovažavanje u isto vrijeme, nikome se to ne da čitati.....Svoje istomišljenike ćeš teško naći i tražiš ih definitivno na krivom mjestu. Voljeti nekoga ne znači tražiti im mane. Nitko nije rekao da su savršeni, malo tko jest. A ovako nesavršeni najdraži su na svijetu. Suzdrži se od analiza tekstova, jer to je manjak poštovanja prema autoru. Suzdrži se od izjava kako jedno od njih pjeva savršeno dok bi se drugog mogao glatko i odreči. Time im ne daješ kompliment nego ih vrijeđaš. NIje ti valjda to cilj? Znam da ovo čitaš, kao što čitaš sve, tiho, iz prikrajka, ne otkrivajući tko si, kao da već svi ne znamo. I znam da nećeš komentirati jer sam ti rekla da to ne radiš. Nadam se da ćeš se i dalje držati toga. Ja sam do sada poštivala tvoju privatnost, bez obzira što ti ne poštuješ ničiju i uporno pokazuješ da pratiš i znaš o svima sve. Voljela bih da si poslušao samog sebe, kad si rekao da društvene mreže nisu za tebe. Zbilja nisu.....
Eto, sad kad sam i to rekla, a cijeli jučerašnji dan sam se trudila suzdržati od bilo kakvih komentara, sad mogu dalje. Ne volim situacije kad moram šutjeti umjesto da otvoreno kažem svoje mišljenje. Ne volim situacije kad se osjetim izmanipulirana i kad se netko poigrava sa mojim živcima. A kad osjetim da je na udaru netko koga poštujem kao malo koga, onda postanem opasna....Nadam se da to neću morati i pokazati.....
A sada.... Mogu se radovati sutrašnjem danu. Danas će dan proči, nekako.....ja sam u mislima već tamo.....
Post je objavljen 12.11.2015. u 11:28 sati.