Marketing
Moji lovci na čudesa....
Kad imaš djecu, od trenutka kad ih rodiš, svi ih uspoređuju sa roditeljima. Ima mamine oči, tatinu kosu, vidi..."ista baka".
Normalno je to, vjerojatno, nema se što drugo ni uspoređivati. To malo nemoćno biće u krevetiću, i ti ne znaš, ne možeš ni zamisliti još u kakvu će odraslu osobu izrasti. Možeš samo željeti i nadati se da će izrasti u pravu, zrelu mladu osobu koja se zna izboriti za sebe.
Dvoje djece, isti roditelji, a toliko različiti karakterom i ponašanjem da se nekad pitam kako je to moguće? Od kad su se rodili, ni po čemu nisu bili slični. Izluđivalo me to nekad, a sada kako vrijeme prolazi, vidim sve veći smisao u toj njihovoj različitosti. Nije slučajno što su takvi. Moj sin, "tatin klon" kako ja to volim reči. Kako vrijeme prolazi, vidim u svom sinu sve više tatinih osobina. I koliko god voljela svog muža, možda baš zbog tih osobina, toliko me to izluđuje jer već sad znam da će raditi iste mladenačke greške i na isti način dovoditi mene na rub živaca, kao što je njegov tata izluđivao svoje roditelje. I ne mogu tu ništa napraviti. To je tako, i gotovo. Mogu ga savjetovati, ali znam da će ionako napraviti po svom. I možda je to baš razlog zbog kojeg trebam biti ponosna na njega? Jer je dovoljno odlučan da živi svoj život onako kao on to želi, bez obzira na pametovanja njegove mame? Ne znam....Znam samo da sam ponosna i na njegove greške i na njegove uspjehe. To je život, i morati će ga naučiti živjeti. Morala sam i ja.
A ona, moja šesnaestogodišnjakinja, mala mudrica od kad je progovorila, svakim danom sve više nalikuje meni. I ne mislim nužno na izgled. Izgled nije ionako najbitniji u životu. Mislim na njenu upornost i tvrdoglavost, i na borbu koju vodi kad zna da je u pravu. Još u osnovnoj školi sam dobila komentar od razrednika kad sam pokušala opravdati njenu malo žešću reakciju na očitu nepravdu koju je vidjela: "A baš bih volio znati od kog je to naslijedila?" Pogledao me malo ironično i s prijekorom jer je znao da u tih desetak godina kako sam dolazila u školu na roditeljske sastanke za jedno ili drugo dijete nisam baš držala jezik za zubima i inertno stajala sa strane. I onda sam shvatila da nemam nikakvog razloga opravdavati ju za to što se bori za sebe i za druge. Takva i treba biti. Bez obzira što većina ljudi voli kad šutiš, ne mijenjaš stvari i glumiš da ti je sve ok....
A znam da ni njoj neće biti lako. Nailaziti će na otpor kad bude govorila istinu, jer ljudi više vole da ih lažeš u lice. Često će plakati zbog nepravde, zbog nekih otrovnih komentara, ali će na kraju priče biti sretnija i zadovoljnija jer će znati da pokušala nešto promijeniti.....
Čudno je to....kako s vremenom u svojoj djeci počinješ pronalaziti sebe. Nekad si ljut na samog sebe zbog toga, nekad si nevjerojatno ponosan. Ali, ono što nikako ne možeš i ne želiš promijeniti je činjenica da su djeca nastavak tvoje priče. Možda smo svojim stavovima i ponašanjem malo i utjecali na njih. Ljudi kad žele pohvaliti ili pokuditi nekoga obično kažu da sve "počinje od kuće". To je običan klišej, jer život se sastoji od milijun nijansi. Ali, ja se svejedno nadam da su moja djeca neke stvari naučili i od mene. Ako ništa drugo, naučili su da se trebaš nastaviti boriti i kad ti se čini da ne možeš pobijediti. Da ne trebaš gubiti nadu i kad misliš da nade nema. I da trebaš biti iskren u svemu što radiš i govoriš, bez obzira svidjelo se to ljudima oko tebe. Biti sam sebi na prvom mjestu. Sebična i luda pomisao, ali jedina ispravna. Možda ako uspiješ usrećiti samog sebe, imaš dovoljno snage i volje usrećiti još poneku osobu u svom životu?
Možda neki sad čitaju i sa smiješkom komentiraju: "Wow, Suzy je napisala tekst, a nije o Silenteu!"
O, ali i te kako jeste. Davno sam rekla svojoj djeci da mogu zahvaliti njima što sam puno tolerantnija kad razgovaramo o nekim njihovim životnim odabirima, željama i nadama. Jer mi ne izlaze iz glave riječi mladića koji kaže da su osam godina radili ono što vole i slušali priče kako su to dječija posla, hobi, da se trebaju prihvatiti nekog "normalnog" posla.
A oni nisu odustali. Jer su vjerovali u ono što rade. Drskost i upornost, pod svaku cijenu, i osjećaj u srcu da jednostavno ne možeš drugačije. Da život nema smisla ako ga ne živiš onako kako ti želiš. Bolje raditi ono što voliš, pa makar u tome ne bio najbolji na svijetu, nego savršeno raditi nešto što ne voliš...Vjerujem da ni oni ne bi uspjeli u tome da nisu imali roditelje koji su ih podržavali. Netko te mora gurati naprijed, riječima, toplim pogledom, onim osjećajem da će te voljeti i ako pogriješiš. Jer si njihova krv. I da će ti bez obzira na pogreške reči da moraš nastaviti raditi ono što voliš. Samo hrabro, to mora biti riješivo.....
I ono najvažnije, da će te naučiti da u životu moraš biti lovac na čudesa....da je to jedini ispravni način.
"Lovac na čudesa, to je samo jedna ideja gdje bi se ljudi sa različitim stajalištima mogli naći. Nije jednina ili nekakva množina. To je nešto što bi mi svi trebali težiti prema tome. To je jedna ideja kako bi se trebao ponašati u ovom svijetu. Kako bi trebao otprilike reagirati na neke stvari. Kako ne bi trebao biti inertni kreten i puštat' da ti se stvari događaju ispred nosa bez da ih pokušavaš promijeniti. "
Tibor Karamehmedović, Silente ....
Post je objavljen 29.11.2015. u 10:44 sati.