Marketing
A neke snove ne smijem sanjati....
Dok polako pada mrak, nakon dana koji je prošao više manje uobičajeno, sjedim tu u svojoj omiljenoj fotelji, pijem kavu iz najdraže šalice i razmišljam o čemu bi mogla pisati? Prošlo je tek nekoliko dana od mog prošlog teksta i obično ne pišem baš toliko često. Osim ako se događa nešto iznimno, ako su mi emocije ponovo podivljale zbog nekog koncerta na koji sam išla ili bilo čega što se možda događa oko njih. A ovih dana je sve mirno....do slijedećeg koncerta na koji ću ići ima nešto manje od mjesec dana i ja sam još uvijek koliko toliko smirena. Još razmišljam o posljednjem koncertu, i slike su i previše žive.....ali o tome sam već pisala. Pa se neću ponavljati.
Zašto onda pišem? Možda zato što sam dobila u najmanju ruku čudan komentar na moj prošli tekst. Vulgaran i neozbiljan. Nije me uvrijedio, dobro me nasmijao . Možda zato jer nisam ni uz najveći trud mogla shvatiti čemu taj komentar? Obrisala sam ga jer mislim da osoba koja ga je napisala nije zaslužila mjesto među komentatorima, kojih ionako nema previše. Ljudi koji mi žele iskreno reći što misle o mojem pisanju to rade javno, gledajući me u oči ili komentirajući na mom facebook profilu, stojeći iza svojih imena i prezimena a ne anonimnog glupog nadimka. Ovi ostali....stvarno nisu vrijedni moje pažnje.....zato, dragi moj zločesti komentatoru, nisam ti odgovorila na tvoje pitanje jer mislim da i sam znaš odgovor.....Ako ga ne znaš, zamisli ga. Ionako si o meni stvorio sliku kakvu si želio, vodeći se svojim predrasudama a ne čitajući ono što piše.
Ako vam se čini da sam danas malo ogorčena, i da nema one moje uobičajene "sladunjavosti", strpljenja - proći će i to. To je samo trenutak slabosti. Iritira me osjećaj da je iskrenost postala rijetkost. A ja ovako glupavo iskrena, uvijek kažem svoje mišljenje. Pa zauzvrat dobijem nož u leđa. Od kad znam za sebe, uvijek isto. I nikako da naučim lekciju. Uvijek nasjednem na isto, rekao bi čovjek da ću do sada naučiti. Nije sve ko što se čini....stih koji mi danima ne izlazi iz glave. Hvala bogu na ovo malo divnih osoba koje sam upoznala, za koje sam istog trena osjetila da su iskrene. Ali ima onih koji točno znaju gdje me mogu bocnuti i ne propuste ni jednu priliku. Njih ću neko vrijeme zanemariti. Nemam vremena i volje baviti se otrovnim strelicama. Dovoljno je dragih i iskrenih ljudi oko mene da bi gubila vrijeme na one koji ne mogu sakriti zlobu. Nije vrijedno ni slova, pa je dosta za danas gorčine i riječi punih razočarenja....
Dovoljno je lijepih stvari oko mene. Život je lijep. Ja sam žena koja je možda prošla neke ružne stvari u svom životu o kojim ne želim ni pričati, ali ista ta žena se raduje svakom novom danu. Radujem se poklonu kojeg sam iznenada dobila, ne očekujući ga i koji sad visi na zidu pored mene, u obliku "zlatom uokvirene slike". Radujem se nekim novim koncertima i susretima sa predragim ljudima. Vesele me riječi moje djece, i smijeh kada razgovaramo o sasvim običnim stvarima. Onaj osjećaj da imam obitelj koja je tu, uz mene i koja me razumije, uvijek, pa čak i onda kad samu sebe ne razumijem.
A Silente....on je ionako veliki razlog za osmijeh na licu. Svaka fotografija, svaki najmanji intervju....sve.....
Ne moram više napisati ni riječi, ionako svi znaju što mislim i osjećam. Nema se tu što novo napisati. Za sada....
Ako napišem da sam fascinirana iskrenošću i velikom ljubavlju prema glazbi, ili transformacijom iz malo zbunjenog, a toliko dragog mladića koji se na pozornici pretvara u nešto sasvim drugo, što ne znam baš kako bih opisala osim živom vatrom....to obično bude krivo shvaćeno. Pa bolje da to ne napišem, zar ne?
Ili da me oduševljava način na koji tako mlada osoba piše stihove, i na koji način doživljava svijet oko sebe... Ako napišem da ih volim poput svoje djece, obično dobijem komentar da nikoga ne možeš voljeti poput svoje djece. Možda su ljudi u pravu. Stvarno ne možeš. Ljubav prema djeci je nešto sasvim drugo. Priznajem to....Ali zar nije bitnije voljeti, nego analizirati ljubav? Ja sam presretna osoba jer u ovom trenutku osjećam toliko različitih ljubavi: prema svojoj obitelji, djeci, prema nekoj posebnoj pjesmi koja me na trenutke strašno rastužuje premda je prelijepa. Ljubav prema Silenteu, jer su mi uljepšali život. Ljubav prema samoj sebi, koliko god to sad sebično zazvučalo, jer sam odlučila ispuniti si po koju želju bez obzira na to što neki mislili o tome. Bez grižnje savjesti. Tko mi smije zamjeriti? Dokle god sam ja sretna, sretni su i ljudi koji me okružuju...Volim i snove koje sanjam ponekad....Ne, neću prepričavati svoje snove....toliko iskrena nisam ni ja.
Važno je voljeti, bilo što u životu, pjesmu, knjigu, neku sliku....osobu s kojom se budiš svakog jutra, djecu koja te nekad toliko naljute a opet ne znaš što bi bez njih. Ili neki "mali bend iz Dubrovnika". Šestoro mladih ljudi koje volim kao da su mi djeca, premda to nisu....i pitam se kakav je bio život prije nego što sam prvi put čula njihovu pjesmu? I ne mogu i ne želim se sjetiti....
Post je objavljen 25.11.2015. u 12:29 sati.