Tišina koja govori

ponedjeljak, 31.08.2015.

Samo pravo!



Photo by Barbara Vekarić

Tko bi rekao da ću sinoćnju večer završiti pišući? Ja ne...jer iako sam sa tim mojim emocijama vječito na nekom rubu, danas ništa vodilo još jednom emotivnom vrtlogu. Naoko miran dan, proveden u pripremama za jesen. Život ima svoj tok, i ja ga živim koliko toliko normalno. Ipak, u jednom veliko dijelu mog srca i moje svijesti uvijek iste misli. Možda je razlog i taj što svako jutro počinje obaveznim pozdravom u jednom malom prozorčiću na dnu ekrana mog laptopa? Pozdrav lovcima na čudesa, kao neka navika. Svaka na svom kraju, kraj svog računala, uz jutarnju kavu i uvijek iste misli....rekli smo da nikada nismo voljeli ovako. Radne obaveze, život i stvarnost čini svoje, pa se nekad čini da vlada zatišje, da smo možda zaboravili jedni na druge, a nije tako. Tu smo, svi, i svi mislimo isto. Ljubav je tu, u srcu, kao što je bila i puno prije nego smo se "upoznali"

I danas smo opet, svi pomislili isto: jedva čekamo! Čitajući članak o snimljenom spotu za pjesmu "Neobranjivo" pomislila sam: Bože, kako su divni...po tko zna koji puta...i ako sam do sada jedva čekala taj novi spot, jer znam da mora biti dobar, sada sam nestrpljiva do boli. Kakav bi spot i mogao biti nego famozan za pjesmu koja me ostavila bez daha na prvo slušanje? Kada sam čula da će u spotu glumiti djeca pomislila sam da je to stvarno super ideja, i da nema takvih spotova previše, barem ja nisam vidjela ni jedan. A činjenica da se snima na jednom od najljepših otočića u Hrvatskoj, na Lokrumu samo me još više zainteresirala. I danas ovaj članak, intervju sa njima i sa djecom. Pročitala sam ga u jednom dahu, razniježila se kao i obično kad se radi o njima i onda počela čitati još jednom, sa puno pažnje da "čujem" sve detalje i da shvatim što su htjeli reči. I ono što opet vidim, kao i svaki puta kad se radi o njima je jako puno ljubavi prema onom što rade, jedni prema drugima, prema predivnom mjestu na kojem su proveli tri dana snimajući i prema toj krasnoj djeci koja su dala sve od sebe i bili vrlo ponosni što imaju priliku biti glumci u spotu Silentea. Djeca su divna, iskrena stvorenja. Ne znaju lagati, ne znaju poput nekih odraslih gledati zavidnim i zločestim očima na svijet oko sebe. Pomislila sam da je velika sreća što su našli tako divnu djecu koja im toliko liče po duhovitosti i iskrenosti. I onda sam shvatila da je to jednostavno zato jer djeca u dubini duše osjete iskrenost odraslih, vide toplinu u očima koju neki ne vide i na ljubav uzvrate još većom ljubavlju. Zato su toliko divni, i opušteni jer su imali uz sebe šestoro prekrasnih osoba koje su im sigurno u svakom trenutku samo olakšali ovaj ne baš lagani zadatak. I bili su strašno vrijedni i ambiciozno se prihvatili svog zadatka jer su vidjeli da je to njihovim starijim "kolegama na setu" itekako bitno, to da spot bude snimljen kako treba i da uspiju prikazati točno ono što žele.

Vjerujem da su uspjeli. Vjerujem da ćemo još jednom kao i svakog puta biti oduševljeni i puni uzbuđenja taj dan kad spot konačno "izađe vani". Vraćaju mi se misli na onaj dan kad smo konačno čuli nove pjesme. Ono silno uzbuđenje tog jutra i preslušavanje svih deset pjesama u jednom dahu, kao opčinjena. I trenutak kad sam prvi put čula tu Neobranjivu, pjesmu koja se odmah izdvojila od ostalih. Toliko njihova, a opet toliko drukčija. Pjesma nabijena divnim emocijama u svakom stihu i dvije riječi koje su nam u međuvremenu postale životni moto: "Samo pravo!"
Samo pravo, jer drukčije ni ne može....bilo u sretnim ili nesretnim danima, nemaš baš puno izbora nego gurati dalje.
I kad toga postaneš svjestan lakše se boriš i lakše ideš kroz život. Imaš snagu za dalje, za sve izazove i život te nauči da nakon svake ružne situacije ionako dođe neki lijep trenutak i ono ružno ti se čini manje ružno i vremenom skroz izblijedi sjećanje na suze. Barem ja suze ne pamtim. Osim onih suza radosnica. Sve ostalo ostavljam samo kao opomenu da život nije uvijek bajan, ali i da bi bio užasno dosadan da je uvijek sve divno i krasno. Samo pravo! I samo hrabro, jer za živjeti nekad treba malo i hrabrosti. Ma nije istina, treba puno hrabrosti....

I još jednom znam da će neki reći, kako joj ne dosadi stalno pisati o njima? Ali ovo nije priča jedino o njima. Ja sam slušajući njih i njihove pjesme naučila puno toga o sebi. Pronašla sam u njihovim stihovima odgovore na pitanja koji me muče godinama. Onaj tko nije istim uhom probao poslušati njihove pjesme nikad neće shvatiti o čemu govorim. I ne radi se samo o pjesmama. Radi se i o njima, o tome da se radi o ljudima koji mogu biti uzor svojoj generaciji po mnogočemu, mada oni nekad samo odmahnu rukom na to. Naučila sam uz njih više promatrati ljude oko sebe i ne osuđujem više olako ljude za neko ponašanje.
Pokušavam svoju djecu malo bolje razumjeti. Nekad nije lako, ali gledajući njih i njihovu borbu da nešto naprave svih ovih godina, usprkos svima koji su im govorili da se "ostave toga i počnu se baviti nečim pametnim u životu" shvatila sam da je to nešto što nikada neću reći svojoj djeci. Jer je ta izjava poput šamara, kad ti netko kaže da ono što voliš raditi i za što živiš nije nešto ozbiljno i da se trebaš opametiti i raditi ono što drugi misle da ima smisla.....Greška koju mnogi roditelji barem jednom u životu naprave.

Opet filozofiram, znam to....ali pogled u te iskrene oči, koje tako otvoreno gledaju u život ispred sebe u meni uvijek budi isto...neizmjernu sreću što takvi ljudi postoje, što su dio mog života i što sam dobila priliku naučiti nešto novo o sebi.


N E O B R A N J I V O - S I L E N T E


- 22:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2015 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE