Marketing
Još jednom ....emocije
Sjedim na svom omiljenom mjestu, uz prvu "jutarnju" kavu, premda je već skoro podne i razmišljam o čemu bi pisala. Danima već imam tako veliku potrebu pisati, o bilo čemu. Misli same naviru, jedna za drugom, emocije se izmjenjuju.
Neke emocije su još tu, ne smiruju se, i ne blijede ali već sam toliko toga rekla i napisala o njima da ne bi danas napisala ništa nova. Čudno je biti na jednom kraju naše obale a tako željeti biti negdje drugdje, na nekom drugom mjestu. Nisam znala da ću se ikada ovako osjećati.
U zraku se osjeća jesen. Ovo je bilo ljeto kakvo sam željela. Nakon kalvarije prošlog ljeta, nešto sasvim suprotno od toga. I jedino sam to željela. Cijelo sam ljeto iščekivala tih deset dana u kolovozu i hrpu pozitivne energije skupljene u dva susreta sa predragim ljudima. Sve sam svoje strepnje i strahove ostavila po strani. Ima većih stvari od života. A sad, nakon svega imam snage za dalje. Moji strahovi su i dalje tu, stvarni kao uvijek, ali me drži velika ljubav i velika želja za nekim novim susretima, i novim eksplozijama pozitive. Ali, dosta je filozofiranja! Život je lijep. Ovakav kakav je. Sa svim usponima i padovima. Jučer sam rekla jednoj osobi da mi se čini da prije svakog dobrog događaja u mom životu moram prvo imati neki stres, strah, neku situaciju koju bi radije izbjegla. Kao da se svemir pobrine za ravnotežu. Život je valjda takav. Mora biti nijansi, da bi prepoznali one boje koje želimo.
Dan mi prolazi u onim običnim, svakodnevnim poslovima, vani kiša lagano pada...moje misli su zbrčkane kao i obično. Dobro je da ljudi nemaju sposobnost čitanja misli, barem se nadam da je tako. U mojoj se glavi ne bi baš snašli. Ima tu svega. Neke stvari nećete sigurno nikada ni u ovom blogu pročitati. Koliko god bila iskrena i voljela otvoreno reči svoje mišljenje i pokazati svoje emocije, neke stvari ću ipak radije zadržati za sebe. A onaj tko se potrudio upoznati me ili me pogledao u oči, taj možda i zna. Uvijek su mi govorili da moje oči ne znaju lagati. Kad sam bila djevojčica bilo me je strah toga. Trebalo je puno vremena da svoju stidljivost pobjedim i da krenem u borbu sama sa sobom. I uspjela sam u tome, "koliko toliko" Jer i dalje se zacrvenim, i u ovim "mojim godinama", kad se suočim s nečijim pogledom. I dalje nisam sigurna da li u tom trenu kažem sve što bih htjela ili se blokiram. Nije lako uvijek naći prave riječi. I poslije mi bude žao. Kad se sjetim što sam sve mogla ili htjela reči. Zato je dobro što barem znam pisati....pa sve ono što želim reči, napišem.
Neki pišu pjesme, neki stvaraju predivne melodije, i možda je motiv isti. Da svoje emocije pretvore u nešto opipljivo. U neki oblik kojim će moći drugima svoje emocije prenijeti. Emocije imaju smisla samo ako ih pokažeš. Čemu skrivati nešto toliko čisto, i toliko iskreno...bilo da se radi o sreći, tugi, boli, ranjenom srcu ili velikoj ljubavi...
Ako ste pomislili kako sam konačno uspjela napisati tekst a da nije o Silenteu...naravno da nije tako. Jer moje emocije ne bi bile ni upola tako intenzivne i pune ljubavi da nije njih. I svaku rečenicu koju ste pročitali i mislite da je banalna i da priča o običnim stvarima u životu...pročitajte još jednom. Da nema njih, ja ne bi sada željela biti u Dubrovniku umjesto u Poreču, jer su oni danas tamo. Ne bi razmišljala o tome, kako izdržati do 11. mjeseca i ponovnog susreta s dragim prijateljima. Ne bi osjećala skoro fizičku bol, jer bi najradije da ih svaki dan mogu vidjeti barem na nekoliko minuta, u prolazu, pozdraviti ih i poželjeti im lijep dan. Lijepe su to emocije, mada nekad bole. Sjeta i radost u isto vrijeme. Još uvijek razmišljam o nedavnom susretu, o dragim iskrenim riječima i pogledima, o nevjerojatnoj pozitivnoj energiji koju sam dobila. I koliko god se nekad bojala hoće li oni pročitati neke moje tekstove, toliko se u drugom trenutku nadam da hoće. Jer iako mislim da sam im rekla ono što mislim i osjećam, ipak imam osjećaj da su neke stvari ostale neizrečene....ali da ih volim i da su dio mene, to valjda znaju. Tu su, pod kožom...
Eto vidite što mi je ovo kišno, polujesensko vrijeme učinilo? I moja potreba da napišem što mislim....možda su moje misli danas malo nemirne i kaotične. Nadam se da sam uspjela reči što mislim, barem ovako. Oni kojima je stalo razumijeti će.
Post je objavljen 21.08.2015. u 11:15 sati.