Tišina koja govori

petak, 21.08.2015.

Još jednom ....emocije





Sjedim na svom omiljenom mjestu, uz prvu "jutarnju" kavu, premda je već skoro podne i razmišljam o čemu bi pisala. Danima već imam tako veliku potrebu pisati, o bilo čemu. Misli same naviru, jedna za drugom, emocije se izmjenjuju.
Neke emocije su još tu, ne smiruju se, i ne blijede ali već sam toliko toga rekla i napisala o njima da ne bi danas napisala ništa nova. Čudno je biti na jednom kraju naše obale a tako željeti biti negdje drugdje, na nekom drugom mjestu. Nisam znala da ću se ikada ovako osjećati.

U zraku se osjeća jesen. Ovo je bilo ljeto kakvo sam željela. Nakon kalvarije prošlog ljeta, nešto sasvim suprotno od toga. I jedino sam to željela. Cijelo sam ljeto iščekivala tih deset dana u kolovozu i hrpu pozitivne energije skupljene u dva susreta sa predragim ljudima. Sve sam svoje strepnje i strahove ostavila po strani. Ima većih stvari od života. A sad, nakon svega imam snage za dalje. Moji strahovi su i dalje tu, stvarni kao uvijek, ali me drži velika ljubav i velika želja za nekim novim susretima, i novim eksplozijama pozitive. Ali, dosta je filozofiranja! Život je lijep. Ovakav kakav je. Sa svim usponima i padovima. Jučer sam rekla jednoj osobi da mi se čini da prije svakog dobrog događaja u mom životu moram prvo imati neki stres, strah, neku situaciju koju bi radije izbjegla. Kao da se svemir pobrine za ravnotežu. Život je valjda takav. Mora biti nijansi, da bi prepoznali one boje koje želimo.

Dan mi prolazi u onim običnim, svakodnevnim poslovima, vani kiša lagano pada...moje misli su zbrčkane kao i obično. Dobro je da ljudi nemaju sposobnost čitanja misli, barem se nadam da je tako. U mojoj se glavi ne bi baš snašli. Ima tu svega. Neke stvari nećete sigurno nikada ni u ovom blogu pročitati. Koliko god bila iskrena i voljela otvoreno reči svoje mišljenje i pokazati svoje emocije, neke stvari ću ipak radije zadržati za sebe. A onaj tko se potrudio upoznati me ili me pogledao u oči, taj možda i zna. Uvijek su mi govorili da moje oči ne znaju lagati. Kad sam bila djevojčica bilo me je strah toga. Trebalo je puno vremena da svoju stidljivost pobjedim i da krenem u borbu sama sa sobom. I uspjela sam u tome, "koliko toliko" Jer i dalje se zacrvenim, i u ovim "mojim godinama", kad se suočim s nečijim pogledom. I dalje nisam sigurna da li u tom trenu kažem sve što bih htjela ili se blokiram. Nije lako uvijek naći prave riječi. I poslije mi bude žao. Kad se sjetim što sam sve mogla ili htjela reči. Zato je dobro što barem znam pisati....pa sve ono što želim reči, napišem.

Neki pišu pjesme, neki stvaraju predivne melodije, i možda je motiv isti. Da svoje emocije pretvore u nešto opipljivo. U neki oblik kojim će moći drugima svoje emocije prenijeti. Emocije imaju smisla samo ako ih pokažeš. Čemu skrivati nešto toliko čisto, i toliko iskreno...bilo da se radi o sreći, tugi, boli, ranjenom srcu ili velikoj ljubavi...

Ako ste pomislili kako sam konačno uspjela napisati tekst a da nije o Silenteu...naravno da nije tako. Jer moje emocije ne bi bile ni upola tako intenzivne i pune ljubavi da nije njih. I svaku rečenicu koju ste pročitali i mislite da je banalna i da priča o običnim stvarima u životu...pročitajte još jednom. Da nema njih, ja ne bi sada željela biti u Dubrovniku umjesto u Poreču, jer su oni danas tamo. Ne bi razmišljala o tome, kako izdržati do 11. mjeseca i ponovnog susreta s dragim prijateljima. Ne bi osjećala skoro fizičku bol, jer bi najradije da ih svaki dan mogu vidjeti barem na nekoliko minuta, u prolazu, pozdraviti ih i poželjeti im lijep dan. Lijepe su to emocije, mada nekad bole. Sjeta i radost u isto vrijeme. Još uvijek razmišljam o nedavnom susretu, o dragim iskrenim riječima i pogledima, o nevjerojatnoj pozitivnoj energiji koju sam dobila. I koliko god se nekad bojala hoće li oni pročitati neke moje tekstove, toliko se u drugom trenutku nadam da hoće. Jer iako mislim da sam im rekla ono što mislim i osjećam, ipak imam osjećaj da su neke stvari ostale neizrečene....ali da ih volim i da su dio mene, to valjda znaju. Tu su, pod kožom...

Eto vidite što mi je ovo kišno, polujesensko vrijeme učinilo? I moja potreba da napišem što mislim....možda su moje misli danas malo nemirne i kaotične. Nadam se da sam uspjela reči što mislim, barem ovako. Oni kojima je stalo razumijeti će.
- 11:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2015 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE