Tišina koja govori

ponedjeljak, 10.08.2015.

Moj Silente ....


Photo by Nikolina Velić


Prošlo je već nekoliko dana od koncerta. Rekao bi čovjek da su se dojmovi trebali malo složiti u glavi, da bi kad prespavam možda mogla malo emocije smiriti i složiti dvije tri smislene rečenice. A ja pet dana od koncerta još uvijek kao u nekom polusnu hodam po kući i baš ne djelujem pretjerano skoncentrirano. Nisam sigurna da ću ovaj put svoje emocije moći vjerno prenijeti jer nikad kao do sada u meni je pravi emotivni kaos.

Znam, koncert ko koncert. Opet će netko posprdno odmahnuti rukom. Ali za mene ovo nije bio samo koncert. Za mene je ovo bilo puno više od toga. Davno sam obećala da ću za ovaj susret s njima napraviti tortu. Jer su se nekako zaredali rođendani u kolovozu njima i meni jako važni, ali i zato jer je to jedan od načina na koji im ja mogu pokazati koliko mi je stalo do njih. Samo jedan od načina, jer svaki dan imam potrebu to im pokazati, ali ovo je samo sitnica. I napravila sam ju. Najdražu tortu u mom životu, i uspjela sam ih razveseliti. Rekla sam im da ja torte pečem samo svojoj obitelji i prijateljima i da su oni u međuvremenu na neki način postali i jedno i drugo. Sada, nakon subote, još sam sigurnija u to.

Neću opisivati u detalje cijelu večer, jer ne mogu. Ne zato jer se ne sjećam, neću niti jedan trenutak nikada zaboraviti. Jednostavno još uvijek osjećaje ne mogu pretočiti u riječi. Možda ću jednom i moći. U jednom trenutku mi se čini da bi mogla knjigu napisati dok razmišljam o njima, u drugom ostajem bez teksta kad se sjetim nekog pogleda, nečije rečenice ili samo osmijeha u prolazu.

Imam flashbackove u glavi, scene se vraćaju kad im se najmanje nadam. Ništa naročito, rekao bi netko. Sjetim se trenutka kad mi je predragi Šimun rekao: Vi ste Suzana. Kad smo se prvi puta "službeno" upoznali. Ili trenutak kad mi je Doris prišla sa riječima: Ma ja vas moram sad izgrliti. Divno! Poput nekog sna iz kojeg misliš da ćeš se svaki tren probuditi, pozdrav mladića sa najtoplijim pogledom koji je toliko puno rekao. I u tom sam trenu znala da sve što sam ikad napisala i rekla o njima, i svaka riječ podrške koju sam im poslala nije bila uzaludna. Osjetila sam u svakom stisku ruke i u svakom pogledu i osmijehu da znaju. Znaju koliko mi znače i znaju da ću napraviti za njih sve. Čak i ono nezamislivo.

Dok sam stajala sa strane i gledala tonsku probu, promatrala svakog od njih, nakon što su pol dana proveli putujući po vručini jer daleko je Grad od Istre, morala sam im se diviti. Toliko profesionalnosti i toliko mirnoće, mada stvari nisu bile idealne, kao što često nisu. Gledam Tibora i vidim mu na licu da je nervozan dok promatra tonca kako hoda s jednog kraja na drugi, nešto provjerava, odmahuje glavom sa važnim izrazom lica. Prati ga netremice pogledom, pomalo začuđenim a malo i iziritiranim. Ali, ipak, ostaje miran, ne pušta ni glasa, nekad se okrene prema bratu i nasmije se, osmijehom koji još jednom govori sve. Taj grč na licu i vidljiva nervoza nestaje jedino u trenutku kad je konačno sve kako treba i kad krenu prvi zvuci pjesme. Znam da zvuči čudno kad netko ovo čita i pita se koji mi je vrag da toliko promatram nekoga i pokušavam dokučiti o čemu razmišlja i kako se osjeća. To je valjda tako kad ti je stalo. Onda primjetiš sitnice. Primjetiš umor na licu djevojke koja je do malo prije plesala na pozornici i svirala violinu i čini ti se da bi mogla tako do sutra. Vidiš frustraciju na licu djevojke kad struja nestane u trenutku dok ona pjeva, ali i sreću što vidi drage ljude u publici koji joj daju podršku na sav glas pjevajući pjesmu, ne ostavljajući ju samu u tom nezgodnom trenutku.

Sve vidiš, kad nekoga toliko voliš. Kao što na svom djetetu vidiš da nešto nije u redu onog trena kad ti se pojavi na vratima, koliko god ti ono tvrdilo da je sve ok...znaš kad je tužno, kad ga nešto boli, znaš kad se razoačaralo u prijatelja.
Tako ja na Tiboru vidim nervozu, kada on možda misli da ju je uspio sakriti. Nadam se da mi nije zamjerio na iskrenosti, kada sam mu rekla da mu se na licu vidi kad je nervozan. Nije lako kad ti netko kaže da su tvoje emocije toliko vidljive. Nisam još vidjela osobu koja svoje emocije tako otvoreno pokazuje a tako malo priča. Kada mu nešto govoriš gleda u tebe otvorenog pogleda, direktno u oči, bez straha, pomalo drsko, kao da želi u tebi prepoznati da li si stvarno iskren. I bez puno riječi kaže ti pogledom i osmijehom točno ono što misli. Bilo da je dirnut, zabavljen, iznerviran, frustriran, umoran ili sretan, sve se vidi u tim toplim očima. Rekla sam mu jednom prilikom da se nadam da se nikada neće promijeniti. I dalje to mislim.

Stvarno nisam sigurna hoće li itko shvatiti ovo što pišem. I nisam sigurna zvuče li moje rečenice imalo povezano? Ovo što čitate, to je dio moje duše. Ako ne razumijete, nema veze. A ja znam da će neki shvatiti. Oni koji ih vole poput mene. Oni koje je povezala ista ova ljubav. Divna prijateljstva stvorena su zahvaljujući njima. Ljudi čija srca kucaju na isti način, koji doživljavaju život na isti način. Svi smo se našli na koncertu u subotu i proveli zajedno jedno predivno večer. I mislili na one koji nisu mogli doći. Ali, biti će koncerata još. A ljubav prema Silenteu ne može biti manja. Veća je sa svakim susretom, sa svakom pjesmom.

Ja večeras opet neću lako zaspati. Jer sutra idem u Labin. A u Labinu opet oni. I još jednom ista emocija, još jednom ista ljubav. I koliko god pokušavala naći prave riječi da opišem ovo što osjećam uvijek mi pada isto na pamet: ja sam jednostavno neizmjerno sretna što ih imam, što su postali dio mog života i zauzeli tako veliki dio mog srca. Ovo je zbilja ljubav koja se dogodila bez razloga i promijenila mi kroj....jednom zauvijek.
- 16:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2015 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE