Marketing
Moj Silente ....
Photo by Nikolina Velić
Prošlo je već nekoliko dana od koncerta. Rekao bi čovjek da su se dojmovi trebali malo složiti u glavi, da bi kad prespavam možda mogla malo emocije smiriti i složiti dvije tri smislene rečenice. A ja pet dana od koncerta još uvijek kao u nekom polusnu hodam po kući i baš ne djelujem pretjerano skoncentrirano. Nisam sigurna da ću ovaj put svoje emocije moći vjerno prenijeti jer nikad kao do sada u meni je pravi emotivni kaos.
Znam, koncert ko koncert. Opet će netko posprdno odmahnuti rukom. Ali za mene ovo nije bio samo koncert. Za mene je ovo bilo puno više od toga. Davno sam obećala da ću za ovaj susret s njima napraviti tortu. Jer su se nekako zaredali rođendani u kolovozu njima i meni jako važni, ali i zato jer je to jedan od načina na koji im ja mogu pokazati koliko mi je stalo do njih. Samo jedan od načina, jer svaki dan imam potrebu to im pokazati, ali ovo je samo sitnica. I napravila sam ju. Najdražu tortu u mom životu, i uspjela sam ih razveseliti. Rekla sam im da ja torte pečem samo svojoj obitelji i prijateljima i da su oni u međuvremenu na neki način postali i jedno i drugo. Sada, nakon subote, još sam sigurnija u to.
Neću opisivati u detalje cijelu večer, jer ne mogu. Ne zato jer se ne sjećam, neću niti jedan trenutak nikada zaboraviti. Jednostavno još uvijek osjećaje ne mogu pretočiti u riječi. Možda ću jednom i moći. U jednom trenutku mi se čini da bi mogla knjigu napisati dok razmišljam o njima, u drugom ostajem bez teksta kad se sjetim nekog pogleda, nečije rečenice ili samo osmijeha u prolazu.
Imam flashbackove u glavi, scene se vraćaju kad im se najmanje nadam. Ništa naročito, rekao bi netko. Sjetim se trenutka kad mi je predragi Šimun rekao: Vi ste Suzana. Kad smo se prvi puta "službeno" upoznali. Ili trenutak kad mi je Doris prišla sa riječima: Ma ja vas moram sad izgrliti. Divno! Poput nekog sna iz kojeg misliš da ćeš se svaki tren probuditi, pozdrav mladića sa najtoplijim pogledom koji je toliko puno rekao. I u tom sam trenu znala da sve što sam ikad napisala i rekla o njima, i svaka riječ podrške koju sam im poslala nije bila uzaludna. Osjetila sam u svakom stisku ruke i u svakom pogledu i osmijehu da znaju. Znaju koliko mi znače i znaju da ću napraviti za njih sve. Čak i ono nezamislivo.
Dok sam stajala sa strane i gledala tonsku probu, promatrala svakog od njih, nakon što su pol dana proveli putujući po vručini jer daleko je Grad od Istre, morala sam im se diviti. Toliko profesionalnosti i toliko mirnoće, mada stvari nisu bile idealne, kao što često nisu. Gledam Tibora i vidim mu na licu da je nervozan dok promatra tonca kako hoda s jednog kraja na drugi, nešto provjerava, odmahuje glavom sa važnim izrazom lica. Prati ga netremice pogledom, pomalo začuđenim a malo i iziritiranim. Ali, ipak, ostaje miran, ne pušta ni glasa, nekad se okrene prema bratu i nasmije se, osmijehom koji još jednom govori sve. Taj grč na licu i vidljiva nervoza nestaje jedino u trenutku kad je konačno sve kako treba i kad krenu prvi zvuci pjesme. Znam da zvuči čudno kad netko ovo čita i pita se koji mi je vrag da toliko promatram nekoga i pokušavam dokučiti o čemu razmišlja i kako se osjeća. To je valjda tako kad ti je stalo. Onda primjetiš sitnice. Primjetiš umor na licu djevojke koja je do malo prije plesala na pozornici i svirala violinu i čini ti se da bi mogla tako do sutra. Vidiš frustraciju na licu djevojke kad struja nestane u trenutku dok ona pjeva, ali i sreću što vidi drage ljude u publici koji joj daju podršku na sav glas pjevajući pjesmu, ne ostavljajući ju samu u tom nezgodnom trenutku.
Sve vidiš, kad nekoga toliko voliš. Kao što na svom djetetu vidiš da nešto nije u redu onog trena kad ti se pojavi na vratima, koliko god ti ono tvrdilo da je sve ok...znaš kad je tužno, kad ga nešto boli, znaš kad se razoačaralo u prijatelja.
Tako ja na Tiboru vidim nervozu, kada on možda misli da ju je uspio sakriti. Nadam se da mi nije zamjerio na iskrenosti, kada sam mu rekla da mu se na licu vidi kad je nervozan. Nije lako kad ti netko kaže da su tvoje emocije toliko vidljive. Nisam još vidjela osobu koja svoje emocije tako otvoreno pokazuje a tako malo priča. Kada mu nešto govoriš gleda u tebe otvorenog pogleda, direktno u oči, bez straha, pomalo drsko, kao da želi u tebi prepoznati da li si stvarno iskren. I bez puno riječi kaže ti pogledom i osmijehom točno ono što misli. Bilo da je dirnut, zabavljen, iznerviran, frustriran, umoran ili sretan, sve se vidi u tim toplim očima. Rekla sam mu jednom prilikom da se nadam da se nikada neće promijeniti. I dalje to mislim.
Stvarno nisam sigurna hoće li itko shvatiti ovo što pišem. I nisam sigurna zvuče li moje rečenice imalo povezano? Ovo što čitate, to je dio moje duše. Ako ne razumijete, nema veze. A ja znam da će neki shvatiti. Oni koji ih vole poput mene. Oni koje je povezala ista ova ljubav. Divna prijateljstva stvorena su zahvaljujući njima. Ljudi čija srca kucaju na isti način, koji doživljavaju život na isti način. Svi smo se našli na koncertu u subotu i proveli zajedno jedno predivno večer. I mislili na one koji nisu mogli doći. Ali, biti će koncerata još. A ljubav prema Silenteu ne može biti manja. Veća je sa svakim susretom, sa svakom pjesmom.
Ja večeras opet neću lako zaspati. Jer sutra idem u Labin. A u Labinu opet oni. I još jednom ista emocija, još jednom ista ljubav. I koliko god pokušavala naći prave riječi da opišem ovo što osjećam uvijek mi pada isto na pamet: ja sam jednostavno neizmjerno sretna što ih imam, što su postali dio mog života i zauzeli tako veliki dio mog srca. Ovo je zbilja ljubav koja se dogodila bez razloga i promijenila mi kroj....jednom zauvijek.
Post je objavljen 10.08.2015. u 16:15 sati.