Tišina koja govori

srijeda, 05.08.2015.

Ljubav koja ti promijeni život...






Ovo je bio poseban dan. Ništa ljepše od toga nego kad te rano ujutro probudi zvuk mobitela i ti znaš tko je poslao poruku. Nije mogao biti nitko drugi. I suze ti krenu kad pročitaš poruku....rodila se beba koju smo svi tako željno iščekivali. Mali lovac na čudesa je odlučio doći brzo, snažno, i glasno.

I cijeli dan prolazi u nekom divnom raspoloženju. Nevjerojatno koliko sam se obradovala bebi čiju mamu nisam uživo nikad vidjela, samo sam joj preko telefona čula simpatični topli glas. Iskreno se nadam da neće opet plakati dok ovo bude čitala...nije mi namjera da ju rasplačem, stvarno mi se uvukla pod kožu kao da ju poznajem oduvijek...i drago mi je da je dobro, i da je ono "najgore" iza nje....sad može uživati u svom malom smotuljku.

A moje misli su na nekom drugom mjestu večeras, subota je sve bliža. I ja ne razmišljam toliko o koncertu, koliko o susretu s dragim ljudima. Nekad sa nestrpljenjem očekuješ drage prijatelje koji će ti doći u goste, ili rodbinu i sa velikim uzbuđenjem jedva možeš zaspati. I stalno u glavi vrtiš isti film...i sretan si i uzbuđen jer znaš da je susret sa prijateljima nešto najljepše na svijetu. Tako se ja sada osjećam. Davno sam rekla da sam ih prestala smatrati nekakvim "poznatim zvijezdama" i počela u njima gledati nešto toliko blisko meni. Uostalom, oni ni ne žele da ih se smatra zvijezdama, to se vidi iz svake njihove riječi, geste, pogleda, stiska ruke kad te pozdrave.

Razmišljam o prvom koncertu na kojem sam bila, prije točno pet mjeseci. Nisam tada još znala da će ostaviti takav dojam na mene. Otišla sam na koncert jer sam bila znatiželjna. Jer su svi pričali o tome koliko fantastično zvuče u živo, i svi su pričali o toj njihovoj nevjerojatnoj energiji...htjela sam se uvjeriti da je stvarno tako. I ostala zatečena. Jer, sve ono što sam pročitala o njima i čula od drugih ljudi nije ni blizu opisalo koliko su oni stvarno fenomenalni i koliku energiju imaju na pozornici....Zato ni ja neću više puno o tome pisati. Onaj tko ih nije čuo uživo neće me shvatiti, i možda će čak pomisliti da pretjerujem. A onaj tko zna o čemu pišem....njemu i onako ne trebam puno govoriti...

Ali, ono što ni tada nisam znala je da se radi o mladim ljudima toliko dragima kada ih osobno upoznaš, koji ti poklone toliko topline i pažnje u nekoliko riječi da te ta toplina grije još mjesecima nakon susreta s njima. I kako da ih onda ne voliš poput prijatelja, skoro poput obitelji?

I opet se ponavljam, znam to...ali nevjerojatne su emocije koje se dogode u čovjeku kad otkrije nešto tako prekrasno što mu obogaćuje život. Ne sjećam se više vremena prije Silentea. Ne znam kako sam nekad razmišljala, ne znam kako su mi nekad prolazili dani. Kao da nikada nije ni postojalo vrijeme bez njih.....Nekad imam osjećaj da sam ih čekala cijeli život. Jer proteklih dvadeset godina i nisam bogznašto slušala, barem što se tiče hrvatske glazbene scene. Kao da sam čekala njih. I koliko god to glupo zvučalo, onog trenutka kad sam čula prvu pjesmu i vidjela te divne ljude sa prelijepim osmijesima i toplinom u očima, ja sam znala da će se nešto promijeniti. U meni, u drugim ljudima, u ovom prokletom svijetu. "Svijet će promijeniti mladi ljudi" .... i ja vjerujem u to.

Treba imati hrabrosti u ovom svijetu punom proračunatih i užasno površnih ljudi pokušati napraviti nešto i ostaviti trag. Hrabrosti, ludosti možda malo i tvrdoglavosti. Ja im od srca želim da tu tvrdoglavost nikada ne izgube....Velike su bitke još pred njima, i ja vjerujem da će oni svaku bitku dobiti.

Još se jednom moja sentimentalnost pokazala u punom sjaju. Malo zbog prekrasne bebe koja se danas rodila a malo i zbog sreće zbog koncerta za samo dva dana. Nemojte mi zamjeriti...ovo je jedna velika ljubav, i teško je svoje emocije držati za sebe. Nisam ni sigurna želim li to. Emocije su divna stvar, a ako si spreman podijeliti ih sa ostatkom svijeta, onda tek dobiju pravi smisao...





Lovac na čudesa - S I L E N T E

- 23:25 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2015 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE