Mali krug velikih ljudi

nedjelja , 05.12.2021.



Nadahnjuju li Vas mali ljudi velika srca?

Mene da! Divim im se. Jedna od njih je moja Ines.

Ona je sestrična mog djeda.
Razlika u njihovim godinama je 38, a u našim 8 godina; što je rezultat velikog broja djece u obitelji tijekom prošlosti. Ines je dolazila iz Zagreba na ljetovanja kod moje prabake, njene tete u naše mjestašce. Tako sam je upoznala.Tada je postala moj anđeo čuvar i sa sedam godina sam je proglasila kumom u svim budućim životnim događajima. Držala je ruku na mom ramenu na krizmi te stajala s desne strane na vjenčanju.Osjetila sam kao dijete da je plemenita te vedra duha.

Ines je cijeli život posvećena humanitarnoj djelatnosti. Kaže da je tako obogatila svoj život. Godinama volontira u mnogim projektima. Počela je kao dijete odlaskom u karitativnu grupu. Najduži volonterski projekt u kojem je bila sudionica trajao je šest mjeseci, zatim tri, mjesec ili po jedan dan ako se radi o posebnom događaju. Upisala je studij teologije u Zagrebu te nastavila volontirati. Često na moje pitanje "Što radiš?" odgovara "Danas idem volontirati.".
Tiha je i ne koristi nijednu društvenu mrežu, a uvijek svojim glasnim djelima koje čini za druge plijeni pažnju. Njena priča o ljubavi koju poklanja je prije par godina zabilježena na stranicama časopisa Lijepa & aktivna. S ogromnim razlogom!

Volim reći da postoje oni koji su poput krijesnica u mračnoj noći ili ruže u pustinji.
Hvala im svima! Hvala im što svojim srcem doprinose izgradnji boljeg mjesta za život u zajednici. Oni su naš ponos.

Njoj hvala što je bila i ostala moja zaštita, moralni kompas na putu odrastanja i glas razuma kada je to bilo najnužnije za moje dobro. Meni i mnogim drugima na njenom životnom putu.




Susret 1.8., poslije godinu dana, u Sesvetama.

5. prosinac - Međunarodni dan volontera i volonterstva. :)




Oznake: volonterstvo, Volonteri, čovjek, ljubav, prijatelj, obitelj

Zažmiri i zaboravi

subota , 20.11.2021.


Što tražiš u toj prašnjavoj ladici među hrpom papira?
Ona pisma u kojima sam riječi bacio u bezdan?
- Ti nisi on. - rekla si.

Nemoj više prekapati.
Popucat' će i onaj zadnji komadić stakla u tebi.
Ne trudi se zapaliti lomaču.
Ostavi da riječ sniva.
Za neka druga srca.
Za neke sretnije priče.

Bombončiću, dovoljno je linija iscrtano na našim licima.
Šibali nas dani, ljudi i mi sebe sami.
Nećemo se natjecati tko će koga jače.
Zažmiri! - tražila si i prerezala uže koje nas je držalo skupa.
Udaljenost kao spomenik stoji.
Trijumf je bio isključivo tvoj.
Bezbojna praznina i otisci u sjećanjima.
Nemoj me gledati pogledom ranjene srne.
Neću ti poručiti: "A jesam ti rekao...",
raširiti ruke, dodirnuti tvoju haljinu od tila i ogoliti celofan s tebe.

Nastavit' ću ulicom i proći pokraj tebe.
Reći ćemo ti: "Dobar dan!".
Neće se primijetiti vodeni odsjaj u zjenicama.

A ja, neću se okrenuti za tobom.
Niti čekati da te obzor milovanjem skrije.
Ne puštam prste koji se za moje drže.
- Ja nisam on. - dovoljno je da šutim.






(Poster - Frank Moth)



Oznake: zaborav, ljubav, vrijeme, sjećanja

Dulce infierno

subota , 13.11.2021.


Bila si Ema u čipkastoj haljini.
Ponekad nosila prezime Karenjina.
Imala Lottin osmijeh i moje srce u ruci.
Ostavila si neispijenu šalicu crnog čaja.

Tek smo naučili zajedno letjeti,

a ti bez upozorenja zamahnula krilima.

Odabrala odlazak iz gnijezda.

Uselila u drugi grad.

Nadam se da su ti nove krošnje zelene.
U mojim gola jesen caruje.
Jesi li novom kraju šaputala:

"Nisam upoznala nikog poput tebe.",
"Dugo sam čekala u divljini da stigneš!"?

Nemoj kucati na stara vrata ako zaigrate ruski rulet.
Naići ćeš na hladnu sobu,

zaboravljenu trulu jabuku i suhi ljiljan.
Beatricin veo leži blatan na pragu.
Moja stopala slijede južnije obale,

daleko od istočnih podzemnih krugova u koje si vodila.

Lijepo se provedi u lunaparku dok je mjesečina vrela.
Čuvaj se vjetrova!






Oznake: ljubav, pjesma, lunapark, emocija, jesen

Suze brišu sve tragove

četvrtak , 21.10.2021.



Njih dvoje ne broje dane i noći.
Zajedno leže na zvijezdama i pokrivaju se oblacima.
Dodiruju sunce i plešu nebom u kapljici kiše.

Oni nemaju sat.
Ionako vrijeme trči brže od njih.
Još uvijek je djevojka koju prima oko struka i baca u zrak ispod prigušenog svjetla ulične lampe.

Drže se za ruke i hodaju polako.
Tko je prvi pronašao kartu do skrivenog blaga?
Prvi je tražio svoje srce.
Drugi je ranjen klečao i proklinjao sebe.
Krvavi prsti su iščupali pulsirajuću polovicu iz jecajućeg mesa.

Kako nitko nije vidio dječaka s rupom umjesto srca?
Kako nitko nije vidio ozlijeđenu djevojčicu?
Utisnula je u njegova prsa svoj dlan i pokrpala prazninu, a on je podignuo njeno krhko tijelo i odnio ga daleko.
Svaki je zgrabio svoju planetu.

Izvadili su metke iz tijela i previli rane.
Duboko su zakopali stare skelete.
Nitko ne mora znati.
Obukao je crni smoking i zatražio jedan jedini ples.
Poželjela je vatreni tango bez kraja.

Dugo su gradili kameni paviljon jer je trebalo pronaći prave sastojke za čvrsto vezivo.
Ružin grm je iz pukotina niknuo i zaštitnički omotao zdanje.
Mast od dodira, pogleda i šapata je prekrila zašivene rubove.
Njene suze su isprale tragove.
Zalijepili su ruke i lebde poput balona.








Oznake: ljubav, pjesma, život, misli, vrijeme

Sakrivena

nedjelja , 12.09.2021.


Adrian voli svoju zaručnicu, a skupa broje devet sretnih godina. Te 2012. godine je jednom mladiću bilo iznimno važno osvojiti šest godina stariju djevojku. Košarkaška lopta, parket i dobar provod su bile njegove tri strasti. U isto vrijeme je upoznao dvije žene – začuđujuće i zbunjujuće rođene na isti dan s razmakom od deset godina. Obje su se našle u dvorani na njegovoj košarkaškoj utakmici, a bile su prve koje nisu radile paradu od njegova imena. U svlačionici je saznao sve o njima; frizerka Ema – kraljica noćnih izlazaka i samozatajna maturantica Judita. Bio je potpuno siguran da će kad-tad osvanuti poruka nakon zahtjeva za prijateljstvo, ako ništa drugo, barem od jedne. Mrzio je što radi košarke svi znaju njegovo ime, ali u ovom slučaju možda mu dobro dođe takvo breme.

Teško mu je pala odluka poslati mlađoj poruku. Oklijevao je par dana.

– Oprosti, nećemo se više čuti, imam nekog. Stvarno mi se sviđa! Žao mi je!

Odabrao je slatki izazov, divlje iskustvo, porculansko bijelu put, želju za dokazivanjem, kratku plavu kosu, vedre smeđe oči i primamljivu senzualnu zrelost, a pozdravio bojažljivu mladost, plamteće neiskustvo, egzotičnu tajnovitost, maslinastu kožu, razigranost, dugu smeđu kosu te sjetne zelene oči. Iznenadila ga je Njena potpuna smirenost i razumijevanje. Ema bi vjerojatno eksplodirala te urlala tko je ta druga i da će joj kosu počupati s glave. Nisu se poznavale i vjerojatno nikada neće. Ema nije čitala knjige i svijet promatrala kao da je ispala iz francuskog romana, no Ona jest, stoga je nije mogao izbrisati te iščupati iz sjećanja samo tako. Bila je ona za koju se doista moglo reći „drugačija od svih žena“ koje su bile u njegovoj blizini. Želio je povremeno znati gdje je, kako je i što radi, a ona bi mu uvijek pristojno odgovorila. Uputio se u Švedsku jer ga je ozljeda koljena natjerala da napravi neočekivani korak, a Ema je ostala kod kuće čuvati zajedničke pse i mačke. U tom periodu je povremeno vodio razgovore s Njom, ali odjednom je nestala. Promijenila je broj i ugasila sve društvene mreže bez pozdrava te iznenada. Postala je neuhvatljiva i potpuno zabranjena, a jedino je Njoj mogao reći sve. Bila je poput živućeg dnevnika te ugodnog opijata zbog kojeg je zaboravio na sve oko sebe. Omotani bršljan oko njegova tijela.




Par puta mjesečno je upisivao njeno ime u Google tražilicu kako bi uočio bilo što. Bilo kakva informacija bi zlata vrijedila. Poslije tri godine, za oko mu je zapelo Juditino ime u sklopu jedne obavijesti o obrani diplomskog rada. Imala je dodatak u prezimenu, ali Adrian je bio sretan što je voljena. Nije mogao izdržati, stoga je potražio broj Juditinog mobitela u imeniku, a obrazi su se nastavili crvenjeti. Ugledao je profilnu sliku na Whatsappu, a osmijeh se razvukao od uha do uha. Ema je dobila poneku kilu i nije mu smetalo, ali Ona je bila poput balerine. Nije mogao odoljeti, a da ne pošalje poruku. Razgovor je bio klasično pristojan, djelovala je sretno što joj se javio i morao je upitati sjeti li ga se ikada.

- Naravno da se sjetim, ali sada volim Simona. :)

Podaci da ga nije zaboravila i da pomisli na njega su bili pobjeda. Nikada je nije poljubio ili dotaknuo, a ni neće jer je davno odabrao. Dovoljno je da Ona bude tu negdje u dalekoj blizini, a njegov mobitel povremeno primi odgovor.

- Dobro sam, hvala na pitanju. Na poslu je fenomenalno. Idem u kupovinu sa Simonom, a potom na izlet. Kako ste ti i Ema? Čuvaj se! :)

Ema je ležala kraj njega, a on je poljubio njeno čelo. Voli je i s njom će provesti život, ali Nju neće nikada zaboraviti. Najslađi porok i jedinu tajnu koja živi zaključana u njegovoj glavi te sačuvana iza četveroznamenkastog PIN-a u mobilnoj aplikaciji. Sutra će joj poslati poruku da misli na nju, a Ona će opet uzvratiti:

- I ja pomislim na tebe, ali volim Simona. :)

Zadovoljno je promatrao zvjezdano nebo kroz staklo krovnog prozora. Mislima mu je strujalo poput travanjske svježine:

- Tvoje „ali“ znači da si odabrao Emu.

Spavala je na boku, okrenuo se prema njoj i utisnuo poljubac na golo rame. Jedna uz njega, druga trajno neprimjetna šutljivo u njemu, a svatko od njih točno tamo gdje mora biti, no od misli se nije mogao i nije želio sakriti.







Oznake: ljubav, online, story

Posebna prilika

srijeda , 25.08.2021.



Zveket ključeva po stolu je signalizirao da se Saša vratio doma. Dina je taman završila sa svojim ritualom nezaobilaznih vježbi za kralježnicu. Uživala je u slobodnom danu.

- Hej ti! Moram ti nešto ispričati. Ako mi obećaš da nećeš eksplodirati… – micao je usnicu lijevo – desno, a po pogledu je prepoznala njegovu zbunjenost.

- Ne mogu obećati?! Slušam. Kako je prošao tehnički? – osjećala je kako joj para polako navire na uši. Iščitala je da se dogodilo žešće sranje jer se on veoma rijetko ovako obraća.

- Tehnički je prošao sjajno, ali ženska koja radi tamo je pretražila moje podatke i nabavila broj od nekog. Eee, frajerica mi piše po nekoliko poruka u minuti. Ona ne prestaje pisati! Možeš li vjerovati? - Dina ga je odlučila prekinuti. Čitao je ljutnju s njenih izraza lica.

- Nije ti ovo Netflixova serija! Nemoj mene farbat'. – sva se uozbiljila, a u glavi su joj prolazile tipične misli, karakteristične Dinine paranoje: „…vara me, prevario me, viđa se s drugom, kako me laže…“

- Uvjeri se sama. Sve ti piše. – daje joj mobitel u ruke. Zajedno sjedaju na garnituru. „Jedva sam je osvojio, a ona nagoviješta smak svijeta. Neće moći ove noći!“ Gle, tu ti je sve. – pokazuje joj poruke.



Hoćeš se vidjeti sa mnom?

Zašto mi ne odgovaraš?

Izgledaš kao Superman! Stvarno imaš snažne ruke!

Rekao mi je prijatelj da je on tvoj susjed i da imaš curu.

Sigurno je neka jadnica. Ja sam svakako bolja od nje.



Listala je poruke na ekranu. Zamračilo joj se pred očima. „Ok, i bolje joj je da se ne znamo i ne sretnemo!“

- Šta kažeš? – nije se oglašavala na njegov upit. Upijala je naredne poruke.


Znam gdje živiš i gdje žive tvoji roditelji.

Neće me nitko spriječiti da dođem do tebe.

Ni vojska ni policija!

Doći ću ti doma u boravak i skuhat si kavu.

Vozit ću ti se biciklom oko kuće.

...

- Dobro, što je ovo? Kakav je ovo mozak? Rečenica: Vozit ću ti se biciklom oko kuće. Takvo što moja nećakinja ne bi rekla koja ima jedanaest godina. – okrenula se prema njemu i pogledala njegovo lice.


- Vidi, sad ćeš joj sastaviti poruku. Napiši ako ne prestane pisati da ću je prijaviti. Nakon toga je blokiraj. Ti znaš kako se to radi na aplikacijama i u telefonu. – počeo je maziti Dinina leđa.


- Čekaj da vidim prvo sliku na Viberu i ime. - klikala je po aplikaciji. Ajmeeee, znam tu ženu. Ona je devet godina starija od mene. Da, da, Vanda! Tako je! Za nju sam čula od nekog da maltretira ovako ljude oko sebe i da ima nekoliko prijava. – zabrinuto je raširila oči i primila se za čelo. „Nadam se da će nas pustiti na miru. Samo mi još to treba u životu!“ - pomislila je.

- Pitao sam brata zna li što o njoj. Pogodi! Naravno da zna! Njega je pokušavala opsjedati dok je radio na gradskom bazenu. Doslovno je poznaju svi od njegovih prijatelja po ovakvom ponašanju. – nabrajao je informacije, ali nije registrirala njegove riječi. Ponovno joj se javila njena najveća neprijateljica glavobolja.


- Neću živčanit‘, sredit‘ ćemo ovo. Idem napraviti kako si rekao. Tako je najpametnije. Nego, hvala što si mi sve rekao. Stvarno hvala na iskrenosti! Bila bih tužna da si mi ovo prešutio. A tko zna, možda bi te ova i pridobila. – pognula je glavu i čvrsto zabila prste u garnituru.


- Ti si me pridobila! Nema dalje. Jedva sam čekao da dođem doma i da vidim svoju princezu. – čučnuo je ispred nje i dodirnuo vršak njenog nosa.


- Ti meni stalno fališ. Ha dobro, vidiš da se bojim da ću te izgubiti. – pogledala ga je tužnim izrazom lica zazivajući njegove zagrljaje.


- Joooj eee, a što bih onda ja trebao reći? Pa ti si lomiteljica muških, a i ženskih srčeka. Nisam zaboravio onu žensku s ljetovanja koja ti se pokušavala prikrpati. – namignuo je i pokušavao je nasmijati.


- Pretjeruješ! Raduje me tvoja topla iskrenost. Ovo ćemo srediti. – umirivala se polako. Njoj uvijek treba vremena. Koliko god se trudila izgledati pred svima "čeličnom lady", u njihova četiri zida je bila pekmez. Uzela je mobitel u ruke i počela tipkati odgovor u njegovo ime.


Saša je sjeo na njenu čupavu ružičastu fotelju.

- Dina, što kažeš da odemo za koji sat negdje do grada? Nismo bili nigdje od prošle godine. Znam, uvijek kažeš „ima vremena“, ali idemo malo. Stvarno bismo mogli. Ja ne pijem, a ti bi se mogla malkice opustiti. Neki koktelčić? Hajde za mene! Hoćeš li? – dodirnuo joj je koljeno, a ona je podignula glavu i gurnula svoje oči duboko u njegove. Bila je sjetna duži period. Otkad je pala niz stepenice i radila na jačanju kralježnice, zanemarila je sav zajednički život izvan kuće. Zaboravila je činjenicu da ga može izgubiti te da njih dvoje mogu nestati. „Zamisli samo da nas više nema." - bljeskalo joj je u glavi.

- Da, može! Naravno da želim! Zašto nisi prije pitao? Obući ću onu srebrnu haljinu što je sto godina čuvam za posebnu priliku. Sada je posebna prilika. Ti i ja. Mi smo posebna prilika! – srce joj je lupalo zbog straha i sreće što je ovdje. Uz nju i za nju.

Prebacio se na garnituru i počeo skidati komadić po komadić njene sportske odjeće.

- Ovoj stigneš kasnije natipkati. – dobacio je i još jednom namignuo.







Oznake: koktel, prilika, ljubav, špar, tekst, izlazak, odnos, povjerenje, iskrenost

Mama je imala pravo

srijeda , 28.07.2021.



Telefon je zvonio duže vrijeme. Marija se jučer nije javila, ali danas je bilo neizbježno. Primila se za korijen nosa, spustila glavu, zažmirila, duboko udahnula i podignula slušalicu. Pretpostavljala je da će morati slušati majčino predavanje u svojoj pedeset i drugoj godini.

- Halo? De ste? Kaj se ništ' ne javljate? - glasilo je standardno pitanje.

- Došla sam iz škole, ručali smo i popila sam kavu sa šogorom. Spremam se sad ispravljati zadaće. - odgovorila je ukratko, ali pripremala se za kolutanje očima jer je znala što slijedi. Baka ide braniti svoje “svete unuke” i njoj, koja radi dvadeset i šest godina u školi, soliti pamet kako se postupa s djecom.

- Čuj, moram ti nekaj reć'. Viš', tvoj tata i ja smo se trudili pružit' ti baš sve kaj mi nismo imali. Istina, bili smo duži period podstanari. Bila su druga vremena i nije nam bilo lako. Školovali smo te, završila si fakultet, mislili smo da ćeš nać' posao u gradu i ostat' ovdje. Došla sam sa šesnaest sama u Zagreb i za tebe sam htjela nekaj drugo. Srce si nam slomila kad si rekla da ćeš se udati za nekog tko ima samo osam razreda škole i na selo Bogu iza nogu. Tvoj tata i ja smo se plakali cijelim putem do doma kad ste nam saopćili jer nismo mogli vjerovat'. Bila je tvoja odluka, poštovali smo to i dobro. Imali smo druge snove za tebe, al' oni nisu bili tvoji. Ti si sama slijedila svoj put i nikad ti nisam prigovarala. Pa zakaj si onda sad ti takva? Sara će završit' fakultet u roku, s tim dečkom je nekoliko godina i ti si se sad našla njoj pametovat' jer se žele vjenčat'. Pa kaj ti nisi nas slušala prije 25 godina? Ma, vidjela sam ja tebe kad si išla mlađoj kupit' haljinu za maturalnu. Tebi se nikaj ne sviđa, nego ja baba od 73 godine moram djetetu davat' savjete. Tak' bi ti flisku prilijepila odmah. Pusti ih da odaberu sami kaj će i kak' će u životu. Ti uopće ne znaš razgovarat' sa svojom djecom, a ni mene ne zoveš. Javiš se samo kad ja tebe zivkam. - mama je brzo izgovarala, a Marija je zamišljala kako je gleda kao nekad dok je peglala s viklerima na glavi uz zvukove Elvisa na radiju. Sara je bila bakina kopija. Ona se nikad nije voljela šminkati ili nositi visoke potpetice poput njih. Čak su se jednako brzo “nafunjile” za svaku sitnicu.

Napokon se ubacila u razgovor.

- Sara kako posije, tako će i žeti. Briga me. Maturalne haljine su prestrašne i kriminalne. Dobro, zašto ti meni moraš objašnjavati kako se trebam ponašati s djecom? Meni koja radim u školi. - odgovorila je pomalo bezobrazno te očekivala da počne izvirati mamin i Sarin drhtavi glas.

- Dobro, bolje da nikaj nisam išla govorit'. Samo se naživciram svaki put. Ne budem ni ja živjela sto godina. Budeš ti vidjela! - samo što ne počne plakati.

- Joj, ženo Božja, daj se smiri! Sve je okej! Šta bi se bez veze živcirala?! Opusti se! - pokušavala ju je umiriti uz smijeh. Nastavila je razgovor.

- Idem sad. Moram ići. Čeka me ispravljanje zadaća. Budem te nazvala sutra. - pozdravile su se, a Marija je zapravo išla čitati knjigu. Htjela se odmoriti od škole i svih koji su je umarali.

Ana je spustila slušalicu i udubila se u svoj bakreni naslonjač. Nastavila je gledati serije na televiziji. Sara je otvarala vrata od boravka.

- Bako, jesi se čula s mamom? Što ti je rekla?

- Ništa, milo. Sve je u redu. Moraš shvatit' da se mama samo brine za tebe. Mame se uvijek brinu za svoje bebe. Budeš vidjela kad ćeš bit' mama jednog dana. Daj Bože da budeš! Jooooj, imam kolača! Potpuno sam zaboravila na njih. Hoćeš da odem složit' limunadu ili hoćeš možda pit' kavu sa mnom? Odmah odem složit', samo sjedni tu sa mnom. - starica je brižno objasnila i poželjela društvo.

Sara je dobila poruku na Viberu.

Mama:

“Ti i tvoja baka ste baš prave tračerice. "










Oznake: obitelj, mama, ljubav, roditelji, odnos, život, odrastanje

Idemo na more:)

nedjelja , 25.07.2021.



- Osvojio sam zelenu kartu. Tanja, osvojio sam je! Možeš li vjerovati? Idemo u Ameriku! Ne mogu vjerovati da sam uspio! Imamo je i na konju smo! – Luka je skakao od sreće dok je ulazila u stan.

- Stvarno? Baš mi je drago! – nabacila je kiseli osmijeh, a on nije dobio povratnu informaciju koju je očekivao.

- Fakat? Nisi zadovoljna? Pa nemoj me... Znaš šta, mislio sam da ćeš biti oduševljena! - klimao je glavom u nevjerici.

- Ej, ma sve si krivo shvatio. Sretna sam! Znam sve procedure, rokove i obaveze dalje. Idemo skupa i u svemu smo nas dvoje. – Tanja mu je prišla i nježno ga zagrlila. U grlu joj je stajala knedla, a misli su letjele; „Kako ću ja to?“.

- Ne znam, nisi mi se baš činila najsretnijom kada sam ti rekao. - u nevjerici je podignuo obrve.

- Ovdje mi je obitelj. Kako ću ih ostaviti? – sjela je na trosjed i pogledala ga.

- Ma nemoj, a ja ti nisam obitelj? Samo što se nismo vjenčali, Tanja. Jesi li svjesna što govoriš? Podržavala si moje ideje i do sada nisi progovorila ni „A“ protiv. U procesu zatvaranja obrta sam zbog naših dogovora. – tri crte na čelu su mu se naborale od ljutnje.

- A znam, ali kako da sam tada rekla „ne“? Bio si toliko zanesen, a ja sam fakat bila uvjerena da ništa od toga. Volim svoj posao, mislim da bi mi se srce slomilo. - snuždila se.

- Stvarno? Zavidna razina sebičnosti! Prvo me toliko vremena guraš u nešto, a na kraju mi pokazuješ srednjaka. Hoćeš reći, ako odem... Veza nam je na rubu propasti? - sjeo je i stavio ruke na lice.

- Nemoj tako. Gle... - prekinuo je njen pokušaj spašavanja situacije.

- Ne mogu održavati vezu na daljinu. Znaš kakav sam. Kakav je to život? Odluka je veoma laka: ili mi ili prekid. Vidiš da mi trenutno ne ide ovdje i da sam stalno na početku. Ovo je prilika života! Sve sam podredio tebi, a ti jednom ne možeš učiniti nešto za naš boljitak. Nikad te nisam ništa tražio. Htjela si živjeti u Zadru, ok, išao sam. Selidba u Zagreb, opet sam pristao. Sve tvoje želje o putovanjima su ispunjene. Budi precizna, molim te, ajde. Reci što je na stvari! - nabrajao je.

- Želiš znati što je? Ne mogu više. Nemam više volje za nas! Umorila sam se, žao mi je. - gledala je u pod.

- Žao ti je? Jesi ti normalna? Dao sam ti devet godina života! Dogovarali smo brak. Praktički si živjela pola veze u kući mojih roditelja. Kod tete si stanovala u Sesvetama dvije godine besplatno za vrijeme diplomskog jer je znala da doma imaš tešku situaciju. Moja mater ti sprema svaki dan jelo prije posla kako ne bi imala problema s gastritisom. Vodio sam te u Veneciju prošle godine samo da napišeš kvalitetan završni. Voziš naše automobile! Padam nisko jer ovo nabrajam, ali zar tebe nije nimalo sram? Ne mogu ti opisati koliko sam bijesan! Ne poznajem te i tu stajem. Što još trebam znati?- u očima su mu bile suze.

- Luka, žao mi je. Spojila nas je prometna nesreća. Ja znam kako ovo sve zvuči, ali bila sam premlada. - prekinuo je njena opravdanja.

- Premlada prije godinu ili dvije da prekineš ovu farsu? Bilo je dobro dok je budala plaćala, a sada si nam tako jadno okrenula leđa. - stao je ispred zida, naslonio čelo i zatvorio oči.

- Gle, nisam znala kako da ti kažem... - pokušala ga je dodirnuti.

- Ma pusti me! Šta nisi znala? A danas si znala? - odmicao se od nje.

- Šta da ti kažem? Imam drugog, čujemo se nekoliko tjedana. - izbacila je iz sebe kao iz topa. Napokon je puknula po svim šavovima.


- Čekaj, ti mene zajebavaš? Šališ se? - dignuo je ruke da joj pokaže da se udalji i šokirano stao zaleđen. Ostajao je bez zraka i pokušavao je sjesti.

- Oprosti mi, molim te! Žao mi je što ti nisam rekla! Znam da sam trebala. - kleknula je ispred njega i gledala ga u oči.

Dignuo je glavu i mrtvo hladno izgovorio.

- Jedino što želim je da uzmeš stvari momentalno, ostaviš ovdje sve ključeve i odjebeš iz mog života. Sad je meni jasno zašto tebe i tvoju obitelj zovu krpeljima. Ova budala te više neće slušati ni trena. Doviđenja! Nema dalje! Tutto finito, hasta la vista baby ili kako god želiš! Ne trebaš mi nikada reći zašto i nemoj slučajno pokušavati jer znam što sam radio krivo. Volio sam te i sve bespogovorno uradio za tebe, za nas i živio sam u dimenziji za koju sam mislio da je zajednička. Nikada nisam sumnjao u tebe. Nadam se da udarac nakon tvog buđenja neće biti jako bolan. Da, slomljen sam, ali ovo... Ne želim ti pokloniti epitete jer... Ma nema priče više. Makni mi se s očiju. Bolje sada, nego da si čekala još koju godinu. - crvenio se od bijesa. Ustao je i otišao u svoju radnu sobu.

Sjela je na pod i gledala neko vrijeme u kopije fovističkih slika na zidu koje je odabrala. Mrzila ih je i nema pojma zašto ih je kupila jer su joj odvratne. Kao povjesničarka umjetnosti, voljela je sve osim fovizma. Prošlo je nekoliko sati od njenog odlaska. On je zaspao nad radnim stolom. Zazvonio je mobitel i probudio ga. Papiri su mu se zalijepili za lice zbog suza.

- Luka, gdje si? Hoćeš li doći dolje? Vidjela sam Tanju da je otišla s prtljagom. Ide na put? - začuđeno je upitala njegova majka.

- Briga me gdje ide. Mama, dobio sam na lutriji. Višestruki dobitak u jednom danu. Zelenu kartu za Ameriku i slobodu. Hoćeš da idemo danas na more? Treba mi.- upitao je uz razvlačenje svake riječi zbog pogleda u daljinu i razmišljanja o budućnosti.

- Čuj, ovaj, dobro sine. Nije mi ništa jasno. - zbunjeno je zastala.

- Idem spremiti nešto robe u torbu pa siđem. Uzmi svoje i idemo. Sve ću ti ispričati. Ti voziš! - odlučno je izgovarao, posezao za vlažnim maramicama da obriše lice i krenuo dalje.









Oznake: ljubav, prekid, život, fikcija, more, odmor, amerika, Lutrija

Puding, sapunice i taškice

utorak , 20.07.2021.



- Alkohol je veliko zlo. Najveće, dijete moje. - izgovarala je starica buljeći u scene na televizoru.

- To uvijek govoriš. Zakaj? - uzvratila je pitanjem jedanaestogodišnja djevojčica.

- Nemoj se ljuljat' na stolici! Buš opala. - upozoravajućim tonom se okreće prema djevojčici i ubija muhe po stolu.

- A daj mi reci! Znam da nikad nećeš! - djevojčica je uporno moljakala.

- Nemam ti kaj reć'. - nastavlja gledati meksičku seriju.

- Joj, sigurno imaš. Samo si ti takva i nikad nećeš ništ' ispričat'. - djevojčica koluta očima i proširuje rupicu na stolnjaku.

- Nemoj trgat' to! Bum te poslala doma! Jesi me došla zajebavat' sim? - starica je zakreštala.

- Pa kad mi nećeš reć'... - zacvilila je.

- Nemam nikaj puno za ispričat'. Udala sam se sa šesnaest. - starica se nagnula nad stol i počela slagati cigarete.

- Koliko je pradeda imao godina? - ubacila se djevojčica.

- Dvadeset i tri. Daj me pusti da ispričam kaj imam. Donesi mi vode. Pazi kak' hodaš, još samo fali da opet padneš s kriglom pa da imaju posla u ambulanti. - oblačila je svoj plavi prsluk.

- Ajd', ajd'. Slušam te. - trčala je prema vodi i nabacila osmijeh od uha do uha jer je napokon namolila za neku priču.

- On je bio u ratu, kasnije smo se vjenčali. To buš sve učila u školi o ratu. Bio je negdje u sklopu njemačke vojske. Nisam ga ispitivala nikad jer nije bio doborovoljan odlazak, dokumente je pobacao prije povratka u Zagreb da ga ne nađu. Nije htio pričat' o tome jer nije volio rat i politiku. Rodila sam Jasnu, a dvije godine poslije tvog dedu. Tvoj pradjed se zatim propio, a zajedno s njim sam i ja pila. Kad su Elizabeta i Ivan znali bit' zločesti, dao im je da biraju hoće li ih on istuć' ili mogu uzeti remene pa jedan drugog tuć'. Bio je na psihijatriji, a ja sam ostala s djecom. Sabrala sam se. - pričala je udubljena u izradu cigareta. Bijesno je povlačila spravicu koja je ubacivala duhan u filter.

- Rekao mi je deda da je skupljao žohare i igrao se s njima dok je bio mali. Zato što ste vi pili i niste pazili na njih? - djevojčica je nastavila ispitivati.

- Da. Beta se propila kasnije dok se razvodila od prvog muža. Rekla je bratu: "Moji roditelji su pili, pit ću i ja.". - nastavila je pričati.

- Rekla mi je baka jednom da je teta Beta došla kod njih na ručak, otišla u WC i ostavila ispod školjke male boce nekog pića. - prepričala je ono što je prije saznala.

- Sigurno. Trećeg muža je upoznala u birtiji. On je isto imao problema s alkoholom. Nakon što ti je pradjed izašao s liječenja, više nikad nismo imali alkohol u kući. Prošlo je neko vrijeme, a mene je udario kamion u Heinzlovoj. - vratila se unazad ponovno.

- Aaaa, čekaj, zato uvijek kažeš da dok si živa moraš pit' one plavo - bijele kapsule? - sjetila se djevojčica.

- Da, to me s kamionom, ajmo reć', spasilo. Velika kazna i opomena. - palila je cigaretu.

- Još imam samo jedno pitanje. Čekaj, zato ti stalno za Betinu kćer govoriš da je sirotica? Ona ima malo nekih problema zato što je nisu dobro odgajali? Rekla je baka da ju je Beta slala kod vas dok ste se preselili na selo samu sa sedam godina iz Zagreba na bus i tak' svaki vikend na put od 2 sata? - znatiželjno nastavlja s pitanjima.

- Je, slala ju je stalno. - srknula je svoj hladni čaj.

- Nikad ne bih rekla ništa od toga. Jel' ti zato više voliš Nataliju kao unuku od moje mame? Zato što je imala težak život, tata ju je napustio i sve ostalo? Bako, ja možda imam jedanaest godina, ali sam vidjela da ti je zamrzivač prazan. Dala si joj sve od mesa kaj imaš. Zašt' je toliko braniš? Nije ona mala, ima muža i djecu. Ajde reci, tko je bio s tobom prošle zime kad te ulovila gripa i kad si dehidrirala? Ja sam pazila na tebe i donijela ti lijekove koje meni mama daje kad sam bolesna jer nisi dala da kažem da ti je loše. Onda su te vozili u zadnji čas na hitnu. Uvijek sve moji roditelji urade za tebe, a čini mi se da više voliš Naticu. Ona samo uzima sve od tebe, a ti uvijek daješ. Znam da se i djed ljuti na tebe zbog toga. - ljulja se na stolici.

- Volim ih jednako, samo mi je Natalije oduvijek žao. Više je provela vremena sa mnom i dedom, nego sa svojom mamom. - objašnjava iza oblaka dima.

- A mene voliš? - udara baku lagano šakom u rame.

- No, no, to me boli. Naravno da te volim, s tobom sam najviše vremena i jesi ti mala, ali si mi najbolja prijateljica. - dodiruje joj obraz.

- Hoćeš ti meni danas pokazat kak' se slaže frizura s onim tvojim škarama što ih gurneš u peć i staviš na kosu? I skuhat' puding? Kakav imaš? - diže se, otvara ormarić i pregledava vrećice pudinga.

- Hoćemo danas bananu? Pitala sam sinoć mamu da te pusti sa mnom na zabavu penzionera jer ide Katina unuka i Matina isto, ali nije bila oduševljena. Rekla je da ne može. Ajde, danas ćemo složit probnu frizuru da pokažemo mojim bapcima kaj znači duga kosa sa 75. - smijala se glasno i gasila televizor.

- Hoćeš mi ostavit' sve štikle, torbice, nakit i bunde kad umreš? Znaš koliko ih volim nosit' i šetat' u njima. Jooooj, a ne mislim da budeš umrla, nego samo da znaš da ih volim. Nemoj se ljutit'! Pogotovo one cipele od zelene zmijske kože koje si nabavila u Trstu. - djevojčica je pogladila punđu na glavi starice.

Silna si. Ja ću do 105. živjet'. Neke stvari su stare oko pedeset godina. Odi sim da ti pokažem kapicu s mrežicom preko očiju koju sam imala na vjenčanju 1949. To je najstarije kaj čuvam. - hvata je za ruku, vodi u sobu do ormara i pokazuje.

- Vauuuu! Smijem si to stavit' sad dok sam u kući? Baš je prekrasna! - opčinjeno je vrti po rukama i dodiruje mrežicu.

- Smiješ, a ja idem puding slagat'. Počinje nam druga serija u frtalj dva, moram se požurit'.

Perdoname mi amor! - smijala se djevojčica oponašajući likove iz sapunica i plešući odjevena u bakinu maslinastu plisiranu haljinu.







Da se udaljimo malo od fikcije... Volite li Vi "stare stvari"? Osjećate li se kao da su one Vaš "uređaj" za putovanje kroz vrijeme?









Oznake: fikcija, pria, fotografija, život, ljubav, razgovor, prošlost, sapunice, puding, odjeća, moda

Feniksi postoje

nedjelja , 18.07.2021.



Robert je sjedio u automobilu, držao se za volan, zatim nekoliko puta lupio po njemu, a po prvi put su mu se suze slijevale niz lice. Nije plakao dok je gledao Amaliju kako odlazi s njihovim, tek nekoliko mjeseci starim djetetom. Jedan posljednji brzinski poljubac je označio olakšanje za obje strane. Nikada nije htio da ode dok je njihova kći toliko malena, ali način na koji su se strijeljali pogledom i riječima od prvog dana je bio nepodnošljiv. Jebem mu, jednostavno im se dogodilo, poprilično neočekivano, a ljubav se nikada nije stigla roditi. Veselio se djetetu, ali on u dvadeset i drugoj godini nije znao kako biti otac, a ona još ni fakultet nije završila, ali odlučila je zadržati trudnoću. Doduše, on joj nije bio od pomoći nakon što se doselila u njegovu kuću. Radio je, ali zanimao ga je alkohol, njegov pomoćnik u uklanjanju svih problema. Naočale za neki drugi svijet gdje njegov otac nema tri sina – jednog veliku radilicu, drugog najpametnijeg i njega najstarijeg; kukavicu. Nikada im nije bio dobar, a baka i djed su neprestano mrmljali još dok je bio dijete da kakav je on to, nenormalno živahan. Drugi svijet u kojem ne mora slušati svoju „pravu hrvatsku i katoličku obitelj“, kako su naglašavali i pokazivali na grb ovješen odmah na zidu koji posjetitelj vidi čim uđe u kuću kao opomenu da su samo njihove životne postavke one prave. Naučen je da mora šutjeti i ne pokazivati osjećaje dok njegova obitelj upravlja njegovim životom te donosi svaku odluku umjesto njega. Amalija je mjesecima pokazivala bunt prema zaraznoj toksičnosti tog lijesa u kojem je boravio sada zajedno s njom, ali nije imala snage nekog ugrabiti ispod površine dok tone sve dublje i dublje. Nije mogla ni sebe samu natjerati da ispliva. Postala je bijesna i gnjevna jer nije mogla shvatiti zašto on dopušta vlastitoj obitelji da povlače konce koji ga pokreću. Nestala je i ona mala nit koja bi možda značila toplinu za njih dvoje. Jedino što je imao bio je alkohol i tetovaže koje je mrzila njegova obitelj. One su bile njegov jedini vrisak. Majku je toliko razbjesnio kada je stigao kući s novom slikom na tijelu da je uzela njegov laptop, odnijela u polje i razbijala ga sjekirom jer nije poslušao da ih nikako ne smije uraditi ponovno. Amalija nije imala ničiju podršku, svima je na licu pisalo da si je sama kriva za sve. Sama, bez novaca i ponekad nekoliko dana na žgancima, a dijete s cjelodnevnom pelenom jer je morala štedjeti kako bi preživjele... Nekada je napunila kadu i razmišljala kako želi umrijeti jer zašto se ovo sve baš njoj moralo dogoditi, ali kada je začula veselo gugutanje iz susjedne prostorije srce je govorilo da nema odustajanja.

Pet godina kasnije, Robertu je stigao nalaz koji je pokazao da jetra neće izdržati još dugo ukoliko se ne prestane ubijati. Tražio je mobitel ispod sjedala i Amalijin broj. Ona je uspjela, postala je liječnica, ima novog čovjeka koji je njegovoj kćeri pravi tata i još jedno dijete na putu.
- Bok. Hoćeš čuti Iskru? – odmah se javila te kao i obično direktno poželjela proslijediti mobitel djetetu.
- Ne, ovaj... Želim vas čuti obje. – rekao je drhtavim glasom jer ga je grlo peklo.
- Bok tata, tu sam! – veselo je poručila djevojčica.
- Slušamo te, reci. Idemo se uskoro voziti na biciklima. – nervozno je rekla Amalija.
- E, jetra mi nije baš dobro. Spakirat ću stvari i odlazim u Austriju za par dana. Želim vam se objema ispričati za sve što sam vam učinio. Tebi, Amalija za pijanstva, bezobrazluk i što nisi dobila ni mrvicu ljubavi. Iskra, doći ću se pozdraviti, tako je najbolje. Tata mora ići. – jecao je, a oči su ga boljele od plakanja jer nikada nije osjećao ovo, čak ni kada je pokušao prerezati žile dok je imao osamnaest godina jer ga je napustila prva djevojka koju je ikada volio.

- Sve je onako kako je moralo biti. Nikome život ne donese ono što ne može podnijeti. Mi nikad ne bismo uspjeli. Nisi ti loš, tvoja duša je Roberte dobra, ali ja i ti smo pas i mačka. Bili i budemo, ali Iskra nam je poklon za koji smo oboje morali ukloniti svo kamenje na putu. Netko prije, netko kasnije. Meni je drago da odlaziš jer ćeš se preporoditi, isto kao što sam se ja ponovno rodila iz pepela dok sam napustila onu nakaznu kuću u kojoj jedino možeš doživjeti da te netko neprestano gazi kao kukca. Iskra i ja se ne želimo petljati, ali ona djevojka s kojom ste išli prije dva mjeseca na sladoled nam se baš sviđa i čuvaj je. – obje su hihotale.

- Da, tata. Bilo mi je lijepo onda kad smo išli s njom na sladoled i vidjeti dvorac gdje su živjele princeze. Sjećaš se? – pitala je Iskra.

- Stvarno to mislite? Hvala ti Amalija. Ti si dobra žena. Bog je znao zašto nas spaja i zašto nam poklanja dijete. Ma ne znam što će biti s njom, otjerao sam je od sebe. – brisao je oči maramicom.

- Ha gle, teško je naći danas nekog tko će lijepo prihvatiti tvoje dijete, a po svemu što mi je Iskra ispričala, ta djevojka je veoma brižna, razumna i pametna, a i škicnula sam kroz prozor – stvarno lijepa. Potrudi se. Ja tebe ne mrzim i nisam ti neprijatelj. Naravno da želim da otac mog djeteta ima dobar život. – izrekla mu je onako čvrsto kako je uvijek znala.

Taj poziv nitko od njih nije zaboravio, a Robert više nikada nije okusio alkohol.

***
- Sofija, što kažu Amalija i Iskra? Vas tri ste sad kao BFF? Da mi je netko rekao da će moja bivša i sadašnja žena biti najbolje prijateljice... Na poslu nitko ne može vjerovati da ste si tako dobre. – čudi se Robert.

- Iskra nas je sve ujedinila. Vesele se što ćemo uskoro doći na ljetovanje. Jedva čekam popiti kavu s Amalijom. Što misliš da poklonimo njoj i suprugu? Neko vino? – govorila je Sofija dok pakira odjeću.

- Falila si mi, znaš to? Dođi da ti dam tisuću pusa! – namigivao je i širio ruke za zagrljaj. Napokon je pronašao drugi dio kojem se ne boji pokazati osjećaje, onaj koji ga je naučio kako da više nikada ne šuti.









(Savudrija. Priča nema veze sa stvarnim događajima.)








Oznake: ljeto, prica, život, ljubav, rastanak, obnova, dijete, fotografija, prijateljstvo

Bijela noć Sankt Peterburga

nedjelja , 11.07.2021.




Stvarno ćeš se ukrcati i otići? – začuđeno je upitao.

Odavno sam to učinila. – brzo je izustila.

Zar nisi nikad pomislila na naš ponovni susret? Kad me ugledaš, osjetiš li isisani zrak oko nas, opet samo ti i ja? Znaš što ja osjećam? Najradije bih platio bilo kome, nekome da bude ti! Tvoja ljubav je stvarno prestala? – suze su mu napunile oči.

Ne budi smiješan. Nikada ti nisam bila dovoljno dobra i neprestano si pokušavao izbrisati sve što me čini. – klimala je glavom s blagim osmijehom.

Ali ne mogu pojmiti da smo od onakve ljubavi na ovome sada... – digao je ruku u zrak i dlanom prolazio kroz kosu.

Život ide dalje. Nismo ni prvi ni zadnji. Da, sretna sam. I da, kakve ljubavi? One u kojoj si volio samo sebe? Mili moj, sve ima svoje granice. Što prije zakoračiš iz svog idealnog svijeta, to bolje po tebe. Umorila sam se od igranja uloge robota iz tvojih snova. Silno sam se trudila, ali to jednostavno nisam ja. Voliš me samo kada poželim otići. Prije negoli zakoračim preko praga, tada potrčiš, a do tog trena se vrtiš sam na svom planetu. – spojila je cipele, gledala u njih dok govori i naginjala se naprijed - nazad.

Znam, oprosti! Žao mi je! Sada znam da sve bez tebe znači jedno veliko ništa. Stajao sam protiv tebe, a mi smo trebali biti nasuprot svih i svega. A daj...– stisnuo je usne i strpao dlanove u traperice.

Umorila sam se od toga da te molim da otvoriš oči. Nemam vremena više. Žalim, stvarno sam ti davala previše prilika, a nikada se ništa nije micalo s mrtve točke. – slegnula je ramenima.

Svih ovih mjeseci sam te stalno čekao. Mislio sam, čekat ću te na Whatsappu, večeras, sutra, uvijek... Vrata nisam zaključavao i svaki put kada sam ulazio, zatvorio sam oči i zaželio da si unutra. Čekao sam te...Mogu li te zagrliti? – izgovarao je i koračao kao da hoda po žici.

Kako god želiš, ali to ništa ne znači. – odgovarala je potpuno hladno s pogledom u daljinu.

Čuo sam... Čuo sam da izlaziš s njim? Mislim, nije mi bitno. – čvrsto ju je zagrlio i poljubio u čelo. Istrgnula se iz zagrljaja i okrznula ga ramenom.

Izlazim. I? Što bi htio čuti? Kako se s njim osjećam? Ma daj me pusti... Napokon sam sretna! Sjećaš li se kada sam trebala ići na kontrolni ultrazvuk? Ti si se dan prije nalijao i spavao kao krme, a on? On je, u jebenih pola šest ujutro, stigao po najvećoj snježnoj mećavi i skakao kao kokoš da me nasmije jer zna koliko me strah! Četiri sata je sjedio sa mnom u čekaonici i nije me ostavljao. Nećemo dalje nabrajati jer te treba biti sramota tvojih postupaka. – povisila je ton i ubrzano disala.

Znam, oprosti, zasrao sam sve! Ja nisam ja bez tebe... – zacvilio je.

Ali ja sam bez tebe super i nikada te nisam povrijedila, a ti nisi prestajao. Ne može biti sve kako si ti zacrtao. Povratka nam više nema. Da, možda ti čuješ i dalje u pozadini „Angel baby“, ali nema onog para koji nasmiješeno pleše. Odrasti više. Ja više nisam ona koja će krpati i popravljati sve što namjerno uništiš, a uz to skupljati dijelove sebe koje razbacaš. – primila ga je za ruku.

Stvarno odlaziš? Ne znam kako ću ovo preživjeti. Nitko nije ti i nikad neće biti. – zatvorio je oči i duboko udahnuo.

Preživjet ćeš. Ako sam ja preživjela tvoje...Bože ne želim se ni prisjećati! Uostalom, ja tebe nikada nisam pokušavala prevariti. Nikada ti ništa nije bilo sveto. Poštuj me barem mrvicu i poštedi me nepotrebne količine sebičnosti. – raširila je usne u osmijeh.

Ne mogu vjerovati... – spustio je glavu.

Počni. – okrenula se i počela polako koračati.

Onda je to stvarno to? Ovdje sve prestaje? – pita šireći ruke.

Shvati, prestalo je odavno. Neće nas više nikada biti što god osjećali. Nemoj više nikada uraditi ono što si nama i sve će biti u redu. Nemoj ono što ne želiš da tebi drugi. – okrenula je glavu još jednom unazad, nasmiješila se i dobacila zbogom.

Gledao je za njom dok odlazi. Gurao kamenčiće nogom u vodu i strugao cipelom po tvrdom asfaltu. Onom koji je bio hladan, grub i bezosjećajan poput njega prije. Znao je da ona odlazi onom koji se neće kockati s njenom ljubavlju. Njemu je dovoljno da svaki dan sjedne za šank, naruči piće, nazdravi za nju i povremeno je sretne nasmijanu kraj drugog. Gledao je dok plovi u daljinu Mojkom i nestaje.

Njoj su na tren zasuzile oči i morala se čvrsto primiti za ogradu. Okrenula se još jednom da ga vidi i nezasitno je zatražila zrak. Upalila je ekran mobitela i ugledala poruku: Kuham tvoj omiljeni čaj i jedva čekam da stigneš.




(E. šalje fotku iz Sankt Peterburga)




Oznake: ljubav, prekid, emocije, špar, rusija, sankt peterburg

Cipelice za šetanje do snova

srijeda , 23.06.2021.


Noge su mi umorne nakon kamenog puteljka, stopala više nemaju volje. Stoji plašljivo na vrhu brežuljka iza trnovite haljine. Nosila sam svjetlucave cipelice i polako ušetala... Vrata i prozore sam jedvice otvorila. Zidovi su bili puni plijesni, a parket je ispuštao zvukove cvileža. Klimave drvene stepenice prema visinama, a na tavanu gnijezdo stršljena. Krov je prokišnjavao posvuda. Evo me u radnom odijelu. Stojim sa špahtlom i kistom u ruci. Bršljan je počeo rasti iznad poluraspadnutog kreveta. Miris vlage para nosnice. Alat me čeka u podrumu gdje puzaju žohari. Kuća se smješkala padu zidova, rasutoj cigli i stvaranju rupe koja guta sve oko sebe. Nije htjela novog vlasnika. Umorila se i iscrpila od svih prethodnih stanara. Miševi i štakori trče uz rubove prostorija. Skoro sam svaku kost polomila kako bih obnovila kuću u koju sam vjerovala. Osvojila me odbačena i poluraspadnuta.

Napokon sjedim na izglancanom podu. Postavila sam posvuda ogledala da sama vidi odraz čistoće. Oprosti što ponekad promatram i ležim bez riječi. Hajde reci, kakva sam stanarka? Jesam li ozlijedila tvoje zidove? Pustila sam nježne note da lelujaju između tvojih prostorija. Sjećaš li se koliko smo dugo bili bez struje? Zaigraj šah prije počinka uz izgaranje svijeće. Možda potraje dugo u noć i ponovno završimo u zagrljaju koprene ušutkanog neba.


Priznajem, namjerno sam provalila i ušetala u skrovište gdje želim biti do kraja života. Nisam otrčala iza spaljene zemlje, a sve je u zjenicama izgaralo. Od ulaska, premda i bez kamina mi je bilo toplo. Otvaram oči, držim se za kvaku kojoj nije trebao ključ. Cipelice su same našle mapu i put za useljenje do pravog srca. Dotakni svoje zidove, znam da se crvene. Tvrđavo moja, vidim da si baš to htjela. Vrtjeti me bez prestanka u praznoj plesnoj dvorani, a tvrdila si da najgore plešeš.




Oznake: ljubav, snovi, život, partner, veza, brak

Dobrodošao, noćni leptiru

utorak , 15.06.2021.






Stalno nosim crnu haljinu.

Zar nije kamen s mojih leđa prokleto težak?

Odguraš ga, ali ponovno naraste.

Dok svi spavaju, letim s noćnim leptirima.

Hvataš me po svim zidovima pa me nježno držiš na svom velikom dlanu.

Zalijevam papir krvavim suzama.

Sakupljaš svaku kapljicu i čistiš potoke.

Nebo nema nijedne zvijezde jer su sve bile na mom tanjuru.

Svaku sam uspjela pojesti.

Toliko je svjetlosti ispod moje kože, ali tama isparava gdje god da dotaknem.

Kako mi uspijevaš obući vjenčanicu?

Odijevaš, šiješ, krpaš i izbjeljuješ.

Sjena me ispija do dna.

Gdje si našao ljestve do vrha mjeseca?

Bojim se.

Znaš da stalno hodam na klimavoj visokoj potpetici.

Za tren se pretvaram u šišmiša koji se skriva u tvojim odajama.

U najtamnijem i najudaljenijem kutu.

Ne bojiš se. Privijaš me na grudi i držiš čvrsto da ne odletim u daleku, mračnu noć.

Kada se soba pretvori u mećavu, tvoja toplina sve otopi.

Dok nepomično ležim, polumrtva i nestala,

režeš misli, ulaziš i zadihano vičeš – „Idem s tobom!“.

Kažeš da ti je samo tren dovoljan da protrčiš kroz praznine između mojih redaka.

Nepozvan si se uselio, a toliko dobrodošao.

U vlaku sam naslonila glavu na tvoje rame.

Putujemo stalno, a ne putujemo nigdje.

Mladenka bez krila i kradljivac svjetlosti u provaliji.

Nebo gori, raspada se i utopljeno leži,

a ti znaš kako ga sakupiti u malenoj čaši.

Kroz staklo nam se zjenice dodiruju, miluju i šapuću

da tvoj bljesak ne živi bez moje tmine.







Oznake: ljubav, galaksija, nebo, zvijezde, život, put, svemir, muškarac, žena

Običan dan Romea i Juliet

četvrtak , 10.06.2021.





Ustaju veoma rano. Romeo uvijek trči što prije do kupaonice da lice zalije hladnom vodom, a Juliet juri prema kavi i šalicama kako bi mu pripremila onu njegovu s tri kockice šećera, iako je ona uopće ne pije i ne razumije zašto se on toliko veseli kavi. On se neprimjetno kreće poput duha do prozora, kako bi gurnuo glavu van na jutarnju hladnoću i zapalio, prema njegovim tvrdnjama, "hranu" kojom ne želi trovati svoju Juliet. Do zadnjeg dima, čeka ga doručak na stolu, ali prije negoli prvi put zagrize, povlači je sebi, poljubi, a ona odleprša prema svojim jutarnjim ritualima.

Na rastanku se uvijek izljube i izgrle. Poruka "Volim te" joj je stizala na Viber, svakog jutra čim se on probudi, otkad su se upoznali. Sada joj zvuk signalizira novu obavijest čim izađe iz stana. Tradicija se nije prekinula bez obzira na zajednički život. Romeo je uvijek smatrao da njemu ne treba nikakav papir da potvrdi ljubav, a kada je Juliet istaknula nakon podosta vremena da se napokon slaže, odmah se predomislio i poželio „drevni papir“. Tijekom dana, u pauzama od obaveza i svakom slobodnom trenutku do ponovnog susreta slijedi podsjetnik koliko si fale, zašto se vole i da jedva čekaju biti doma. Ne daj Bože da Romeo ne dobije poljubac kada se pojavi na vratima. Iste sekunde slijedi pitanje: "Pusa ništa, a toliko sam ti falio?". Izgrli ga, izljubi, već na stolu čeka pripremljeno sve jer ljubav ide i kroz želudac. Standardno, njemu je njena hrana nešto najbolje što je ikada okusio, a ona skeptično ispituje kako to da nikada nema niti jednu jedinu zamjerku. Potom, Juliet ima hrpu primjedbi, pitanja, zahtjeva i prohtjeva - ne jedi kao divljak jer ćeš se zadaviti, nemoj hodati bos, nemoj piti leden sok iz hladnjaka, zašto se ne obučeš, zašto nisi pojeo bananu na poslu, jedeš samo jabuke i moram te tjerati da konzumiraš drugo voće, sutra ću ti spremiti breskvu uz gablec, nemoj previše buljiti u igrice jer te to dodatno umara, trebali bismo ići u šetnju da budemo na zraku barem malo... Romeo uvijek naglas pomisli da Juliet viče na njega, ona mu objašnjava da nikako to ne radi i da ga ne kritizira, ali ne ulazi u duboke rasprave jer zna da će on istaknuti kroz određeni period da se doista brine za njega. On zna koliko Juliet strogo voli red pa je do savršenstva usvojio sva pravila čistoće kako bi vladao mir. Prolazi im zajednički ostatak dana u razgovoru oko njegovih virtualnih ratnika, krila i kamenja, novih događaja unutar njihove stvarnosti, naučenih informacija u okviru tog dana, a zatim mu Juliet pročita poneku riječ koju je osmislila. Romeo ustvrdi da njemu to sve divno - krasno zvuči, ali da je seljak i da on to ništa ne razumije. Uz neizostavan dodatak: „Svaka čast, Juliet! Opet se o meni radi?“. Smiješno mu je kako se ona naljuti dok on izgovara da ne razumije. Ona se samo ljuti da bi on prišao bliže i ponovno je obasipao zagrljajima.

Stigla im je prebrzo večer i pomalo se žale jer nije petak pa da su dva cijela dana zajedno. Juliet je navečer previše spora jer uči, piše, vrti knjige oko sebe, vježba, slaže svom čovjeku gablec, priprema mu odjeću, namirnice za sutrašnji ručak koji će skuhati prije ostalih obaveza... Romeo je nervozan jer je on čovjek koji voli spavati, a ova njegova Juliet je stalno u pokretu pa on ni ne zna da ona ide na spavanje u dva ujutro, no prije snova moraju biti u obostranoj simbiozi zbog zagrljaja i poljubaca s odgovorom na pitanje "Zašto me voliš?" - "Neću ti reć'. Zato. Hihi!". Nakon što utone u duboki san, Romeo je zagrljen do jutra još tisuću puta. Samo jedan dan u prekratkom trajanju iz knjige još jednog Romea i njegove Juliet.

Kakvi su Vaši ulomci iz vlastitog romana o modernom Romeu i Juliet?







Oznake: ljubav, prijateljstvo, život, pria, romeo, julija, brak, sreća

Zapleteni u letu

četvrtak , 03.06.2021.


Nestaju oblaci, nedostaje zrak,
ako nema tebe što u oku skrivaš gore.
Iza nas, u praznini samo mrak.
Spušteni zastori sakrivaju obzore.

Filmska traka se prebrzo vrti.
Na zidovima bljesak slika.
Mračna sjena drhti.
Dragi, neizbrisiva klasika.

Slobodno zagrizi šećerno tijelo.
Ona nas svejedno slijedi.
Naše gnijezdo, možda skriveno i cijelo,
no ona nasmiješena pobijedi.

Zažmiri i lebdi.
Iza nas, zatvori vrata!
Na vrh sakrivenih gora me povedi.
Odletimo izvan jata.

Namjerno zapleteni dahom.
Dobrovoljno zaključani u tišini.
Spojeni opipljivim strahom.
Koračamo u divljini.







"All for love and love for all."




Oznake: pjesma, love is love, happy pride month, ljubav, život

Lagali su svima

petak , 28.05.2021.


Odavno su oni prošetali ispod duge. Nečujno je dotaknuli. Neočekivano, nespremno i bojažljivo osjetili njezine boje. Pojavila se povremeno, dala znak prisutnosti te nastavila igru skrivača. Lagali su svima... Tražili su je svaki dan, svaki sat, svaku sekundu. Gladno su se pokušavali dočepati samo nje. Ona je bila kisik njihovom moru! Ona je bila voda u njihovim požarima! Svatko svojim makadamom u zagonetnoj utrci. Lagali su da im nije bitna. Lagali su da im ne treba. Lagali su da su sretni bez nje. Skrivali su njezinu veličinu, a otvarali su svaki prozor i sva vrata samo kako bi je vidjeli na tren. Pružali su ruke da bi je ulovili poput krijesnice, a onda se trkača staza počela sužavati. Ostala je samo tanka linija zbog koje je na mjestu spajanja došlo do sudara svjetova. Ulovili su je za krajeve i vuku je držeći se za ruke. Ona lebdi i pleše iznad njih. Viče im čas jedno, čas drugo: "Čvrsto me držite!", "Nemojte me pustiti!", "Ja sam i dalje tu!", "Nemojte se udaljavati jer će moje boje nestajati!", "Ne znate vas dvoje koliki su me ulovili pa su me pustili!"... Ne zna ona da je njima najlakša na svijetu. Nema ona pojma da su je zašili za sebe. Ona je njihov dom, njihovo blago i njihova tajna. Dok ih sretnete, nećete je vidjeti. Vama je nevidljiva, no možda ipak na trenutak uočite onaj bljesak u zjenicama koji je odaje. Odavno su oni prošetali ispod duge. Sada šeću zajedno s njom.

Oznake: ljubav, brak, muškarac, žena, odnos, sreća, duga, priroda

U potrazi za suncem

srijeda , 26.05.2021.




Volite li više žute ili bijele žgance? Kod mene u Moslavini su tradicija i prva pomisao na djetinjstvo.





Isprobala sam raditi sushi s avokadom i umak od crnog češnjaka. Naravno, ovaj moj uvijek kaže da je sve odlično, stoga nažalost nemam nekakve smjernice za popravke u vezi kuhanja ukoliko radim nešto krivo.



Zepečeni karfiol i krumpir u bešamel umaku s pancetom te mozzarelom.



Opasno s ćuftama i pire.



Tjestenina s umakom od tune i povrća.



Njemu najdraže varivo od mixa povrća i piletine.



Na izradu cordon bleua uvijek moram biti maksimalno skoncentrirana.



Zadnjih mjeseci čitam samo knjige na njemačkom jeziku.



Kod mene se vratila jesen posljednjih dva tjedna. Cijelo vrijeme pada kiša i veoma je hladno. Trebala sam posjetiti Hrvatsku u svibnju, ali više sreće u kolovozu ako budemo živi i zdravi. Trenutno sunce samo na slikama. Moje raspoloženje je isto odjeveno u tmurno odijelo, no doći će valjda i veselije boje na red. Umjesto nas, na put smo poslali paket od deset kila da bar nekako razveselimo one koji nas čekaju doma. Paket im je stigao za dva dana. Neočekivana brzina!






Kako se oni danas lijepo sunčaju! Sestra mi je poslala njihove slike. Konji su uzeli danas godišnji i odmaraju u staji.






Nisam Vam još rekla, drago mi je da ste dio mog života, makar virtualno. Divni ste!



Kako ste Vi? Ima li što novo kod Vas? Velika pusa! :)*





Oznake: hrana, ljubav, sloboda, obitelj, Osobno, Životinje, knjiga, prijatelji, virtualan svijet

Neočekivana

četvrtak , 20.05.2021.


Prekinula si dažd i upalila zvijezde
koje izgaraju zajedno uz nas.
U kočiji koju guta noć i konja kas,
pronašla si puteve koji nikada ne blijede.

Istrošene cipele mogu skinuti.
Snažno grlim dom.
Lutao sam za njim sa sitnom nadom
da će na nekoj mirisnoj livadi niknuti.

Šušte šaptom šumske sjene.
Obukla si strah na svoje tijelo.
Ne brini, u rukama nosiš vječno žezlo.
Misli su mi tobom zagrljene.

Neprimjetno si se ušuljala,
upozorena da stanice nema.
Samo miris bagrema i još jedna poema.
Mi, proključala luna i jecajuća magla.

Naš voz slijedi nježnu melodiju.
Krv nam pleše uz neumornu violinu.
Razrezala si gorčinu i pretvorila me u glinu.
Dodirom mi prekrižila svaku teoriju.






Pjesmu dopunjuje prekrasan crtež moje sestrice (M.P.). Hvala joj što je dopustila da ga upotrijebim uz stihove!





Oznake: pjesma, stihovi, lirika, žena, muškarac, ljubav, život, Crtež, ilustracija, Osjećaji, vrijeme

Putovanje oko svijeta

srijeda , 12.05.2021.





Obukla je za njega haljinu od mjesečeva sjaja da uvijek u mraku pronađe put. Tijelo je okupala u nježnom povjetarcu da mu uvijek bude onaj potreban „vjetar u leđa“. Na noge je stavila cipele od mora kojima će lepršavo plesati na svim stanicama koje će se nenadano pojaviti. A on? On je postao za nju onaj čije ruke stvore ono što oči vide.




Zajedno su izgradili ladice osobnih memorija i sakrili ih u srce najdubljeg vulkana sjećanja. Lampice njihovih toplina još uvijek sjaje... Povremeno zatitraju, ali im ne dopuštaju da se ugase. Njihove svijeće osjećaju sunce i hladne kiše obavijene silovitim vjetrom. Nažalost, zagonetne čimbenike ne mogu zamoliti za prilagodbu uvjeta poradi kojih će trajati, ali dlanovi su mi zašiti. Nemilosrdni udari života su im postali odjednom najlakši ruksak. Malo ga nosi on, malo ona. Drže se za nevidljive niti unutar nježnih srca i plahe misli. Pospremili su snove u torbicu, ponijeli ih u nepoznatu odiseju i nadaju se. U nadi rastu. U odrastanju stvaraju. Kroz stvaranje pobjeđuju. Po potrebi primjene kintsugi. Ponekad pomisle - ukopajte satove da vremeplov ne teče. Ona mu šapne – „Kada bi bar umjetnik mogao baciti bijelu i žutu na trenutno crno platno za nas mini sanjare željne utopije - gladne veselih nota i vrelih luči.“ On je pogleda, obujmi oko struka, podigne u vis, a ona se zatim otisne na putovanje oko svijeta.




Ona povremeno odluta. Ugrize je slika kako je brzim korakom jurila na dogovoreni termin u dugoj haljini, koja joj je otkrivala stopala, kako bi ponovno osjetila vrelinu ljetnog asfalta. Prisilno sakrivena hodala su za slobodu. Crveni ruž na usnama i novostečeni osmijeh kao pozdrav svijetu. Opojni miris čistoće u Domu zdravlja je izmamio i pronašao negdje staru nervozu te prikazao hodnik poput tunela do vrata straha. Ovaj tunel koji je trebala proći nakon prvog nepotrebnog ..... Duboki glas je uzviknuo ime i bila je prisiljena sjesti iza tih vrata okupana velikim kapima znoja. „Zašto? Tako ste lijepi i mladi. Izađite, pozdravite očekivanja i zagrlite stvarnost.“ A ona? Voštana figura s jezivim osmijehom. Usta puna stakla čiji komadići otkidaju unutrašnjost. Trgajući kožu oko noktiju do krvi, promišljala je kako nije sama. Izvan zidova ima još mnogo takvih – skrivenih, bolnih i zarobljenih. Zašivena su nam usta da središnji ubodeni organi ne zadobiju nove posjekotine. Tko bi želio još jednom večerati fekalije koje su se nasukale na pladnju...

Tone ispod površine, a njegova ruka je izvlači. Ponovno i ispočetka.




Povodom Majčinog dana i Očeva dana (koji se obilježava sutra u Njemačkoj) uhvatila me posebna nostalgija za roditeljima kojima još jednom želim zahvaliti ponajviše što su mi bili najveća podrška te uzor tijekom cijelog života prilikom izgradnje vlastitog poziva i samoostvarenja.

Slike će reći više od bilo kakve riječi:








(izvor za ove tri fotografije - bespuća interneta)


Još malo slika iz moje točkice u svemiru:







Vaša M.






Oznake: ljubav, obitelj, Majčin dan, Očev dan, Njemačka, priroda, cvijeće, špar, prijateljstvo, život

Svi vlakovi vode do tebe

srijeda , 05.05.2021.

5. 12. 2016.

Ponedjeljak, dva sata poslijepodne. Sjedila je u predavaonici, taman je počela pauza. Stigla joj je poruka: "Hoćeš li danas doći da se vidimo? Umoran sam od puta iz Njemačke, ali ne mogu se dočekati da te vidim." Skočila je kao da ju je netko piknuo iglom. Svi su je pitali što joj je. Sakupljala je papire -"Odlazim, imam neodgodiv termin." Kolega uporno ponavlja - "Što ti je, za deset minuta imamo mini kolokvij iz Opće povijesti srednjeg vijeka? To su ti dva boda." Pozdravlja se, juri jer vlak ide u pola šest. Otvara poruku i odgovara - "Vidimo se u pola osam."




2018.

„Ne idem na Mars. Jednog dana ćeš doći kod mene. Treba mi mir dok odlazim, a ne da mislim kako se ti osjećaš jer ćeš me nokautirati. Kužiš? Ako si ti dobro, ja sam dobro. Moram ovo učiniti. Nemoj samo dramiti jer sam na to alergičan. Umiri se. Vidiš da ovdje ne ide.“

Dva dana poslije...

Promatrao je kroz prozor vlaka prve pahulje snijega kako se lijepe za staklo. U daljini se nalazila malena točkica koja još uvijek nije prestala plakati. Izdahnuo je nekoliko puta te otvorio kuvertu.

Nikada ti nisam znala reći sve što želim jer uživo previše filozofiram zbog tvojih zelenih očiju i dječačkih gluposti. Sad, dok te ovu posljednju večer gledam kako igraš „Miscreated“, vrtim naše dane, godine, mjesece, slušajući „Because the Night“; imajući na umu da je posljednja večer kako ću spavati s tobom u „našem“ krevetu – osjećati tebe, tvoju kožu i miris prije tvog odlaska. Molim Boga da večer što duže traje! Izgradio si me u ovih godinu dana. Oblikovao riječima, pogledom, dodirom, svojim postojanjem. Znam da ćeš biti dobro. Pametan, marljiv, drag, plah. Svim srcem vjerujem da ćeš uspjeti. Nemoj dozvoliti da te ikada išta pokoleba. Uvijek će ti biti otvorena sva vrata za nove pokušaje, a zauvijek ćeš imati nekog tko u tebi vidi iznimnu vrijednost. Oduvijek! Kako god bude, ja ću te uvijek čekati. U mom srcu i mislima si stalno.
...
P.S. Jedna ribica neka ide s tobom, jedna ostaje sa mnom.


Muškarac uzima svoju prtljagu i silazi na prvoj stanici „Zagreb - Zapadni kolodvor“. U Talovčevoj ulazi u prvu „dvojku“ koja nailazi. Nervozno gleda na sat u mobitelu. Bljesnula je poruka uz njeno ime. Napisala je: „Već deset minuta stojim na istom mjestu i pokušavam uloviti zrak.“

Nervozno je cupkao na mjestu. Glas obavještava - stanica „Botanički vrt“. Ustaje i uzima svoje stvari. Srce mu želi iskočiti iz tijela. Tramvaj kreće. Vidi je u daljini, u sebi glasno psuje kako je uopće mogao poželjeti otići bez nje. Oni nisu taj par. Napokon je sišao. Potrčao i stavio ruke na njene oči. Uplašila se. Osjetio je kako ubrzano diše. Okrenula se i vrisnula. Lice joj je još uvijek bilo crveno od suza.

- Na meni je da nas čuvam. Neću dopustiti da nas dijeli jedan milimetar. Ti si moja dobra strana mjeseca. Proći će jednom ovo sve i neće biti nas, ali sada smo „mi“.

2021.

Njemačka. Zavezali su malom žicom kamene ribice. Puštaju ih u Majnu.





Kako Vi promatrate svijet posljednjih dana? Ja kroz prozor. Pomalo me to umorilo, ali živim za onu - doći će i bolji dani.


Vaša M.



Oznake: ljubav, vlak, Zagreb, Njemačka, Hrvatska, Osjećaji, život, brak, odnos, muškarac, žena

Samo tvoj frajer

četvrtak , 29.04.2021.


Povremeno sam je želio uvesti u život, ali jedino uz povratnu kartu. Znao sam joj reći "ne mogu zamisliti da cijeli život budem s jednom ženom", potom joj je iz usta izlazio bijes, a u očima tinjala vatra. Nečujno je postala sve žene svijeta. Srce joj je bilo zalijepljeno za moje od prvog trena. Moje srce se igralo i preskakalo tuđe ograde. Tražilo je da ga njeno ulovi. Nije ni slutilo da će od plijena postati lovac zbog plahe dobrote, britkog jezika, bistre pameti, nezamislive strasti i klasične elegancije. Pokušavao sam je zamijeniti, oduprijeti se putovanju u jednom smjeru, ali svaki pokušaj bi označio "game over" u kojem su njene teorije ostale i postale nepobitne. Prestalo je vrijediti pravilo "skidaj gaće, j*ebeš romantiku" jer kada uočiš da je mnogo ribetina oko sitnog mamca: ne daš i gotovo. Primamljivi biser na dnu oceana koji upravo imaš u ruci, a pokušavaš ispustiti da ga netko drugi uzme: ne može.

Prođe nekoliko godina, a svaki put ubireš cvijet kao da je prvi i nikada dosta tog opojnog mirisa za kojeg se bojiš da će nestati. Ona izdiše ljubav. Isisala je iz mene zrak i ubacila sebe u krvotok. Zar je moguće da postoji ona koja neće izbosti nožem moje srce stotinu puta? Ona koja ga neće čupati s pobjedničkim, gromoglasnim smijehom? Kompas koji uvijek pronađe mirnu te sigurnu luku? Ona koja je vidjela posjekotine koje ne zarastaju, ali je znala da ih se može izliječiti.Tišinom je govorila "uzmi me, tražim nekog poput tebe". Od čovjeka koji nijednu ne drži nikada za ruku, do onog koji zauvijek želi držati nježni dlan priljubljen uz svoj. Toliko malen da se želiš uvući u tajnovite misli nje koja sanja pored tebe i ne dopustiti da na pitanje "Zašto mi nikada ne kažeš volim te?" dobije odgovor "Jer sam ja frajer.". Frajer kojeg si pojela u jednom zalogaju. Frajer koji je odlazio s kuferom i vratio se za dva dana jer je znao da si mu ti dom. Najsigurnije sklonište i najtoplije ognjište u svim olujama.








Oznake: ljubav, špar, frajer, žena, veza, odnos, romantika, ružičasti svijet, slatko

My birthday girl

subota , 17.04.2021.


Džepna venera, rođena 1949. godine u Čalincu pokraj Varaždina, je odlučila reći "ne" pater familiasu nakon naredbe - "udaja ili odlazak u Njemačku". Kao druga rođena u obitelji s petero djece, nije imala
pravo na daljnje školovanje jer je trebalo podignuti ove manje i mlađe. Ustrajno i hrabro, ali plašljivo i tiho je odlučila otići u Zagreb u šesnaestoj godini. Borila se, zaposlila i ubrzo pronašla ljubav svog života dok je obavljao praksu. Godinu dana mlađeg, ali s obzirom da je on išao u srednju školu, strpljivo je čekala. S dvadeset godina je na svijet donijela njihovu jedinu djevojčicu. Bila je to nestvarna ljubav, romantično filmska. Svaki vikend su skupa došli na selo da ta dva dana budu s nama. Odradila je svoj radni vijek u Končaru. Sretno, zadovoljno i s lakoćom. Pred očima joj umre suprug, no od tada - tih dvanaest godina je zadivljujuća i motivirajuća. Taman im je za godinu dana trebalo biti četrdeset godina braka. Iako, na rođendan je uvijek tužna jer je njen suprug preminuo dan poslije njenog rođendana.

Sama, ali jaka. Uvijek nasmiješena. Dobra kao kruh. Manekenka u mini verziji i danas. Najljepših pet godina života sam provela s njom. Svaki dan bih joj poslala SMS poruku kada sam izašla sa sveučilišta za koliko vremena stižem. Odgovora nikad nije bilo jer zna samo pročitati poruku, nazvati i odgovoriti na poziv. Hrana me uvijek čekala u fotelji u njenoj sobi, uz TV da joj budem bliže, a dok sam jela pripremala je nescaffe da se podružimo uz njene serije. Najstrašnija uvreda je bila ne jesti ono što je pripremila s nevjerojatnom ljubavlju. Budila me s ljubavlju i uvijek dočekivala. Ta žena ne bi nijedne kune uzela za ništa, jedvice je pristala da joj se kupi jeftina bugarska boja za kosu koju smo slučajno otkrile u KTC-u. Kada je trebalo odabrati haljinu za maturalni ples, znala sam tko ide sa mnom... Moderna i mladenačkog duha. Znala je ponekad prišapnuti - "Šteta što nisam mlađa, i ja bih to nosila!". :) Nakon udaje na petoj godini fakulteta, svaki dan bih krenula najranijim vlakom iz Bjelovara da stignem kod nje prije 7 sati, a veliku većinu vremena i nakon predavanja. Nije bio problem doći doma u 23 sata i nakon svega par sati sna ponovno u Zagreb.

Bakica svaki dan vježba, kuha si, obavezno u sedam ujutro ide u šetnju, ponekad i popodne, sve obavlja sama i ne da se! Danas sam je nazvala pod pauzom od obaveza, pere žena sve prozore u stanu. Nije mi problem nazvati je ujutro prije početka dana i nakon završetka dana pa makar i da joj pročitam komentare na novinskim portalima jer se ne razumije u tehnologiju. Najslađa je kada pita dok dugo telefoniramo (ima mobitel na tipke) - "Mobitel mi je jako vruć, može li eksplodirati?". Onda kad mi mama kaže - "Ista si tvoja baka.", mislim daj Bože da jednog dana budem identična takva. Topla, brižna, najnježnija na svijetu, s borilačkim duhom za onaj jedan jedini život koji imamo, uz doze vječne mladenačke vedrine. Uvijek kada pomislim da je život pretežak, uzor si.

Sretan ti rođendan, najdraža moja bako! Neka mi budeš uvijek zdrava i sretna!






Oznake: baka, ljubav, rođendan, obitelj, sreća, dobrota

Drunk in love.

nedjelja , 11.04.2021.


We woke up in the kitchen
Saying, "How the hell did this shit happen?"
Oh, baby


Sataraš s tjesteninom, feta sir i kristalka.



Za mog Hulka. njami



Juhicom protiv hladnoće.



Bavarski plavi sir, čili piletina, salata od paprike, paradajza i ljubičastog luka, šećerac i majoneza.



Couple weekend. cerekcerekcerek



Muke po desertima.



Vaša M.




Islands In The Stream :)



Oznake: ljubav, hrana, vikend, HULK, glazba, brak

Ljepotica i zvijer:)

utorak , 23.02.2021.

(Predstava se odvila prošle godine u ovo vrijeme u Hrvatskoj. Par je još uvijek zaljubljen te imaju mnogo potomaka.)

ONA: Ulovila sam te! Opet si bacio peteljke od jabuke ispod kreveta. Koliko ti puta moram reći da ne radiš to? Ideš mi na živce!
ON: Tko? Ja? Nisam.
ONA: Ma nego tko je?
ON: Možda Kasper? Možda su susjedi došli?
ONA: Ma sram te bilo!



ON: Pa ti znaš da tebe nema da bi mi u sobi rasle jabuke i kruške odavno?
ONA: Ne zanima me.
ON: A daj, dagnjice. Ljutiš se na svog medenka? Prije pet minuta sam medo, a sad bi me zadavila. Jedva si čekala da možeš vikati na mene! Vidim da se smiješ. (Pokušava je zagrliti.)



ONA: Ti trebaš samo slugu! (Ljutito se priprema za zagrljaj.)
ON: Joj, vidi je što se brani. Jedva si čekala da te zagrlim.
ONA: Nisam, pusti me odmah! (Glumi da ga silovito gura od sebe.) Ti si svinja.
ON: Ljuti bombončiću.
ONA: Ajde me mazi.
ON: Znao sam.




Oznake: smijeh, Životinje, mačke, drama, partneri, ljubav

Nakon nas

nedjelja , 14.02.2021.

Bojiš se moje mladosti
jer kažeš da bi te mogla progutati.
Za nas je trebalo imati hrabrosti.
Ti znaš da mogu sve tvoje nemire zaključati.

Naučila sam tvoje rascjepe zabosti.
Kažeš da sam te ogolila do kosti.
Znaš li ti koliko je bilo teško do pravog tebe doplutati?
Koliko je vjetrova trebalo obuzdati?

Pitaš me zašto se bojim,
kada se uvijek u krilu tvom sklonim.
Ne plašim se izgaranja,
strepim od odvajanja.
Kazaljke trenutak skrivaju,
tiho počivaju.

Želim nas zalediti.
Zauvijek pospremiti.
Kad tad će nas sudbina objesiti.
Našu ću sliku na zid ovjesiti.
Ona će joj pištolj usmjeriti.
Nikada neće naš trag izgnječiti.

Kažeš mi - s tobom sam dok god dišem.
Moliš me - dođi da ti suze obrišem.
Dragi, jedino se tog čudovišta plašim,
što dolazi s tunelom strašnim,
što vodi smjerom bespovratnim.

Ne boj se, jedino moje:
pronaći ćemo se i tamo gore.




Jutro dana kada smo potpisali dovijeka. :)


Oznake: ljubav, sreća, Zajedništvo, život, osmijeh, radost, prijateljstvo

Ružin grm u pustinji

utorak , 09.02.2021.



Otvaram prozor, stajem na prste, podižem ruke u vis i grlim svježinu. Dišem hladnoću. Hvatam leteće kristale. Uz topli čaj od bademovih ljuski i studen; koja je tako blizu, a tako daleko, plovim sjećanjima do prošlih vremena kojih više neće biti. Do onih ljudi koji su se otopili u očima, baš kao što će i ovaj bijeli pokrov. Do onih stanica kada se snažno grlila osoba koja je u zagrljaju čvrsto držala nož u ruci; usmjeren u leđa kojima iznimno znači. Izmijenila su se doba, pojavila su se nova sunca, ali pogubni razmjeri jedne zime se dugo pamte. Smrzotine od siline jednog snježnog vala su zapečaćene u najdaljoj ladici da nije nadohvat ruke, ali pretrpana je fotografskim filmom koji uzrokuje neprestano otvaranje.

Pitaš se - zašto nož, zašto razbijene godine u tisuću komadića, zašto kada si u to stablo uložila svu ljubav kako bi raslo dok god vas dvije postojite? Bilo je nesretnim nožićem ozlijeđeno, prvi puta u desetogodišnjem serijalu nevjerojatnih priča. Izrezbarila je dio površine. Urezi bi bili trajni. Moglo se izliječiti, plodovi su ionako bili netaknuti, ali nakon što si zgrabila sjekiru i nemilosrdno ga posjekla... Moglo se posaditi novo, vjerovala sam, ali nestala si u mreži od laži bježeći od svijeta.

Smatrala sam da ću se pitati gdje su nestali svi, da ću puzati pustinjom samoće, ali naiđe čovjek pužući pijeskom na ružin grm. Kadli stvarnost, nije fatamorgana.


Pitaju me - "Nedostaje li ti?". U sjećanju trajno peče. Toliko zvijezda bliješti, toliko svjetlosti grije, toliko ruku me tada zgrabilo da posadimo nova stabla. Polako rastu i s oprezom ih gledam jer želim da obostrano ubiremo mirisne plodove u zajedničkim trenucima. Nekima nije teško zalijevati naše stablo ni putem telefonskih poziva te poruka jer ipak životna letjelica ponekad vozi u daljinu. Iščekujući trenutak zagrljaja, zahvale i ponovnog susreta.

P.S. Hvala i ovdje dragim ljudima koji su mi se javili putem maila kako bismo posadili lijepo virtualno stablo. Jednog dana ga možda presadimo u stvarnost!



Oznake: prijatelj, čovjek, prijateljstva, iskrenost, ljubav, dobrota

Carpe diem

petak , 05.02.2021.

Udahnula zelenilo i šarenilo. Zalijepljena za knjigu.



Crvena i smeđa leća s povrćem te kobasicama da trbučići budu puni.



Stigle čokoladice iz Moskve. Obradovala me moja E. :)



Vitaminčići za zdravlje.



Slike mog rodnog grada u povijesno - dokumentarnom filmu za koji sam sastavljala službenu tematsku pripremu kako bi ušao u hrvatske škole kao dio nastave povijesti. Flim Stepinac: kardinal i njegova savjest možete pogledati u srijedu 10. veljače 2021. godine na Prvom programu (HRT - HTV1). Prolila sam hrpu suza gledajući film te pisajući pripremu jer me emocionalno pogodilo proživljavati Stepinčev život - snagu i ustrajnost u borbi za živote te ljudska prava nasuprot jednostranačkoj, diktatorskoj, marionetskoj i satelitskoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a potom djelovanje komunističkog totalitarnog sustava revolucionarnim terorom pomoću propagandno - represivnog aparata na društvo te njegovu svakodnevicu čiji simbol jest blaženi Alojzije Stepinac.



Nebesko sivilo...



...razbijam cvjetićima na sebi.



Uživajte u vikendu; grlim Vas!

Vaša M.


Oznake: dan, vikend, sloboda, alojzije stepinac, film, voće, hrana, ljubav, prijatelji, vrijeme, cvijeće, knjiga

la magie de la vie:)

srijeda , 03.02.2021.

Nalazite se u mračnoj, čudesnoj i gustoj šumi. Noć Vam sakriva puteljak. Priznajete, pomalo se plašite. Ispustit ćete pokoju suzu u vrebajućoj džungli. Nastavljate put, znajući da se negdje oko nas nalazi roj veselih krijesnica. Ne vidite ih, no morate ići dalje. Prekidač za trag vruće žarulje se skriva u Vašim mislima. Penjete se na vrhove prstiju i puštate da spektar sunčane svjetlosti leti daleko ispred Vas. Vjerojatno ste duboko u svojim jamama iskopali vrijedan bakin savjet koji ste slušali iznad najslasnijeg kolača - "ti si zlato, rasprši svoj sjaj!".

Susreli ste u magičnoj avanturi maleno lane koje bespomoćno traži svoju majku. Tražite i Vi jer takva nit u najmračnijim gustišima, riše dugu iznad Vas iza koje lete feniksi i skakuću čarobni jednorozi. Zar nam nije onaj jedini san kojeg snivamo nepredvidljiva priča u kojoj ne možemo odabrati hoće li nas zgrabiti i pojesti veliki medo ili ćemo veselo doskakutati do čistine na kojoj se odvija ples leptira? Dok tako šetate u mraku, zaključili ste da nije ovo nesretna bajka u kojoj će ljutita vještica poslati silovitu oluju. Ustvari, neće postati takvom jer ako je vještica stvarno stvori, mogao bi to biti tornado koji će pročistiti Vaš put, uhvatiti Vas u vir te ispustiti kod velikog čarobnjaka. On bi Vas mogao probuditi i dokazati da čarobnjaci ne postoje. Svi magični recepti spavaju u Vama. Vi ste jedini komadić svemira koji možete pretvoriti u vatromet sreće, note smijeha i vulkan ljubavi. Kada odlomite pokoju zvijezdu, nećete izgubiti puno. Samo ćete darovati najdragocjeniji putokaz onima koji su usnuli u tmini jer ne zaboravite - Vi ste isto možda bili tamo.

Sigurno ste pomislili - "Zašto baš ja na tom putu; u kojem sam bezbroj puta upao u skučenu, neobilježenu rupu?", a onda nakon bezizlaznog ležanja u sivoj kišnici, gledate u konopac kojim se polako penjete do vrha. Krajolik je nov, a Vi na svježem proplanku širite ruke i udišete dan jer svi događaji u čarobnoj šumi ne ovise samo o Vama. Osvrtanjem oko sebe, upoznajete i shvaćate da postoji nekoliko linija za koračanje u daljinu. Kada se kazaljke na Vašem satu zaustave, svi ti putevi vode do iste točke, ali na Vama je da odaberete i ugrabite onaj svjetlucavi te šećerni oblak- samo Vaš. Velika je dogodovština putovati iz dana u dan, osjetiti hladnoću i vrućinu, ali ako ste se smjestili i uhvatili za mekane obrise što lebde - sretno i ne zaboravite, mnogo je šuma te oblaka ispred nas!





Kako je na Vašem putu ovih dana? Padaju li kiše ili Vas obasjava sunce? Jeste li na svježem proplanku ili koračate džunglom?


Vaša M.




Oznake: život, pozitivne misli, Izazovi, put, ljubav, potraga, čovjek, sudbina

Izgubljena u tvojoj galaksiji

petak , 29.01.2021.

Rijeke su šaputale da je zabranjeno dotaknuti tebe.
Zaboravile su da goruće srce titra za čežnje.
Planeti su napokon smjestili sebe.

Egzotiku upoznah kroz tvoje kretnje.
Zaronih u mirne oceane
i potražih bisere sjajne,
osjetih ubod meduze strepnje.

Na tlu od zagrljaja posadismo sjemenke trajne,
gdje se dvije ptice poljupcima hrane.
U vremenu kad se lome grane,
stigne čas da se krilima mahne,
odabiru se vječno jednake strane.

Album sam kojeg godinama listaš.
Ispuni ga slikama koje oduvijek snivaš.
Zar sam stvarno jedina koju u sebi skrivaš?

Tajna oaza u zelenilu tvog oka
- preduboka i preširoka.
Izgubljena u galaksiji tebe u trenu.

Obelisk sam tvoj i ne budi me snenu.
Dok naše zvijezde ne uvenu,
dok god nam imena u kamenu ne uklešu.





Ususret mjesecu ljubavi. Imate li svoju galaksiju? Volite li svim srcem? Izgarate li zbog ljubavi? Darujete li srce životu, ljudima, sebi, prirodi i svim živim bićima? Jeste li odlučili biti ljubav? Pokreće li ona vaš svijet? :)

Oznake: ljubav, snaga, Zajedništvo, mjesec ljubavi, srce, zaljubljenost, galaksija, svijet, ljudi, sreća, brak, veza

Nova obala 2021. i hrabri mušketiri

četvrtak , 31.12.2020.


Ujedinjena srca u tamnim vremenima mogu upaliti najsnažnije svjetlo. Bez obzira na događaje i posljedice, uvijek smo zajedno. Životna rijeka našeg doba je iznjedrila prizore vrištanja, jaukanja, pomicanja i razaranja utrobe majčice Zemlje na našim prostorima. Dinamično, nepouzdano i prevrtljivo teče. Nanijela je epizode koje smo promatrali u osebujno maštovitim filmskim sadržajima i pretočila ih u tmurnu stvarnost.

Jedva čekamo odgurati ovu godinu i snažno zalupiti vratima za njom. Osjećaji straha i bespomoćnosti obavijaju naša bića nepredvidivošću te bujicom patnje oko nas. Pomozimo potrebitima oko sebe - podrškom, ohrabrenjem, materijalnim od srca koliko možemo i suosjećanjem; kako bi znali da će izrasti te zaviti duboke rane koje su nanesene. Sada je važno biti dostupan – otvoriti srce, ruke i širok zagrljaj za svijet oko nas. Bića do nas. Kada nevidljive sile u obliku virusa ili prirodne katastrofe, koja uzrokuje elementarnu nepogodu, zavladaju – svatko od nas treba biti brat i sestra unutar velike obitelji. Zajednički pomozimo nositi teret i održati čvrstoću za lakši i smireniji korak u novo sutra.

Ubrzani rad srca, oči pune suza, težina udisaja, nesanica, naježenost od straha i brige za sve Vas koje poznajem ili nepoznajem. Snaga usmjerena u misli i molitvu na usnama za mirne te tihe dane. Želja da se stabilnost useli u naše živote. Nada da će nakon mračne i silovite oluje nastupiti svjetlinom okupan obzor. I kucaju hrvatska srca kao hrabri mušketiri – jedno za drugo, a jedno za sve! Srca obnavljaju, grade, liječe, pomažu, paze i poklanjaju najveći dar utkan u moć empatije.

Mirna ili ubrzana rijeka protječe, izvodi svoj performans i sve nas okupa raspoloženjem i ritmom koji ne poznajemo. Nismo uvijek oni umjetnici koji drže kist te prikazuju portrete i pejzaže po svom ukusu. Ipak, zajedno tvorimo branu i sudjelujemo u raznovrsnoj umjetnosti života svojim djelima te mislima preuzetih iz širokih prostranstva toplih srca.

Želim da nam svima vidici bliske obale 2021. donesu mir, stabilnost, sigurnost, zdravlje, ljubav i osmijeh! Neka nova obala milostivo čuva naše živote, zagrli nas krilom bezbrižnosti i zaustavi neočekivane nemire majčice prirode. Ostalo možemo uresiti vlastitim srcima za ponovni procvat i dobro svih oko nas.




Oznake: srce, ljubav, briga, strah, svjetlost, Hrvatska, snaga, Molitva, priroda, nova godina 2021., želje, misli

Blagdanski popis

srijeda , 23.12.2020.

Pred kraj godine, uvijek volim propitkivati mojih 365 koje pospremam u ladice osobnih memorija; duboko u kanjone i doline skrivenih kutaka mene same. Iznjedrila neke pobjede, priskrbila neke poraze, no nastavljam nositi žigice u duši. Ako se ikada ispuni žalosnom tminom da ih upotrijebim kako bi slijedila trag svjetlucave prašine.

Naši vlakovi jure. Ne znamo im perona ni odredišta, a zagonetnog strojovođu nikada ne možemo zamoliti za prilagodbu brzine. Promatrajući obrtaje kazaljki na satu, sjedim čvrsto, ali mirno osluškivajući rad motora. Snažan je moj vlak, nema ni tri desetljeća, ali nije da ga ne bi htjela u nekim trenucima pustiti da radi u toplini bez vožnje. Zaustaviti ga na ugodnom peronu koji grije moju dušu te ruke - zarobiti taj moment u vječnost. Postaviti ga za šifru moje galaksije. Onda se odnekud pojavi 365 s nesvagdašnjim uvjetima gdje ne možemo ni slutiti što nosi novo sutra. 365 koja mnoge vlakove izbaci iz tračnica ili dovede do kraja nepoznatog puta. Vlakovi i njihove brzine neizvjesno osciliraju, no svi naši vlakovi imaju svoju toplinu; svoj unikatni zbir svih nijansi boja - spektra naših duša. Nemojte me optužiti da futuristički poistovjećujem čovjeka sa strojem. Nikako i nikada - naši vlakovi imaju utkanu kogniciju, metakogniciju i afektivnost - ne zaboravljam. Vlak je simbol najljepšeg perioda na mojoj životnoj vremenskoj liniji. U zbilji me doveo do ozbiljno važnih stanica mog života koje će zauvijek biti dio mene.

Ovaj od krvi i mesa juri dalje. Nastavljamo dalje, nismo sami na ovoj ogorčenoj vjetrometini za koju vjerujem da nije jača od nas. Držat ću se čvrsto za korijenje duboko u nasmijanom srcu i vedrim mislima. Držite se i Vi. Držimo se skupa.

Ukrasila sam naš dom za nadolazeći Božić ljubavlju i toplinom. Nema blještavih ukrasa. Sve što želimo za Božić ne može se kupiti. Ne treba nam ništa osim života, zdravlja i ljubavi. Iste želje nosimo u svojim atomima za sve u našim srcima te za svako živo biće.

Blagdanski popis mojih istinskih obaveza:


1. Budi svjetlucava lampica - svjetlost nam svima treba.

2. Daruj mir, osmijeh i ljubav.

3. Budi najljepši poklon svojim bližnjima.

4. Ispuni svoj kutak ljubavlju.

5. Upiši svoje želje u zagrljaj.

Posljednja božićna jelka koju sam okitila s bratom i sestrom prije četiri godine.



Želim Vam ugodne te blagoslovljene blagdane - ispunjene toplinom, mirom i ljubavlju. Sretan Božić Vama i Vašim obiteljima!



Vaša M.


Oznake: godina, vrijeme, prolaznost, mir, ljubav, Božić, Blagoslov, radost, božićna jelka, život, Zdravlje, srce, svjetlost, poklon, zagrljaj

Postanite PRIJATELJ PREKO PISMA

četvrtak , 17.12.2020.

Dragi moji,

u trajanju je akcija "Prijatelj preko pisma". Štićenici doma za starije i nemoćne osobe trebaju pokoju toplu riječ, dobronamjeran razgovor i pažnju u ovom blagdanskom periodu kada su im posjete zbog COVID virusa ograničene, stoga Vas molim da izdvojite malo vremena te dobre volje kako bismo im uljepšali ove blagdane. Vaše pismo ili crtež će nekome ispuniti srce i donijeti osmijeh na lice.

Adresa jest sljedeća:

Obiteljski dom "Marija" - navesti ime štićenika -
Stanka Ilića 46
33 000 Virovitica
Republika Hrvatska.

Vi koji koristite društvenu mrežu Facebook lako ćete doći do podataka na stranici "Obiteljski Dom Marija". U nastavku Vam postavljam prilog koji je stigao do mene...



Moje pismo odlazi na put, već sutra.



Budimo svjetlost.

S ispunjenom dušom i srcem Vas pozivam da učinimo maleno, ali dobro djelo!

Oznake: pismo, prijatelj, ljubav, duša, srce, radost, sreća, blagdani, humanost, zajednica

Hvala dragocjenim prijateljstvima

ponedjeljak , 14.12.2020.

Ovih dana osjećam sjetu i nostalgiju. Često sam zamišljena pa me suprug zbog toga zabrinuto ispituje - "Jesi li ljuta na mene? Jesam li što krivo uradio mom šuškavom bombončiću? Što je tužna mala dagnjica?". Ipak sam popustila pod pritiskom zbivanja oko nas. Mislila sam da ću biti usamljena kada se odselimo, ali mobilne usluge su mi dokazale da su uz mene ostale osobe s kojima se obostrano cijenim i poštujem - rječju te djelima.

Svaki dan u slobodno vrijeme zovem moju bakotu V. (tako je zovem od milja) da joj ispričam sve što mi se dogodilo u danu i pažljivo poslušam kako je prošla njena dnevna šetnja, što je kuhala, radila ostatak dana, što je novo u Hrvatskoj i da joj kažem neka pazi na sebe. Svaki dan otkada ne živim s njom nakon udaje. Ona je moderna, vitalna i zgodna žena u svojoj sedamdeset i prvoj godini života, no svejedno mi slomi srce kada kaže "Milo, ti si jedina koja me se sjeti, jedina kojoj budem falila kad me ne bude!". Odmah mi se oči napune suzama, a glasovi podrhtavaju. Baka kao da je studirala sa mnom svih pet godina - slušala moja glasna učenja; jednim uhom na meni, a drugim i očima na turskoj seriji. Hvala mojoj bakotici na svemu - svakom skuhanom ručku, radovanju mojim uspjesima, popodnevnoj čajanki i svoj brizi ispunjenoj ljubavlju.


Kava moje bake.

Moja rođakinja I. je bila sestrična mog djeda. Razlika u njihovim godinama je 38, a u našim 8 godina; što je rezultat velikog broja djece u obitelji tijekom prošlosti. I. je dolazila na ljetovanja kod moje prabake Lj., njene tete u naše mjestašce. Tada je postala moj anđeo čuvar i sa sedam godina sam je proglasila mojom kumom u svim budućim životnim događajima. Osjetila sam kao dijete da je plemenita duha te da će se jednog dana posvetiti humanitarnim djelima. Obistinilo se. Postala je moja kuma na krizmi, a zatim na vjenčanju. Hvala ti što si bila zaštita, moralni kompas i glas razuma kada je to bilo najnužnije za moje dobro.

Mojoj A. želim zahvaliti što je dopustila da postane moja prijateljica (danas najbolja i jedna od rijetkih iskrenih) bez obzira što je deset godina starija od mene i bivša žena mog supruga. Vjerujem da nas sudbina nije ovako spojila, sigurno bi pronašla put. Hvala što me uvijek strpljivo i s empatijom poslušaš, pronađeš riječi ohrabrenja, a uz to nikada ne dvoumiš podijeliti sve sa mnom. Kada pomislim na snažnu ženu - uvijek si mi ti prva u mislima. Hvala što si dopustila da sudjelujem u oblikovanju života, Vašeg tj. našeg, malog stvorenja.

Mojoj sestri koja je potpuno drugačija od mene, ali uvijek pronalazi nonšalantne i šaljive trenutke koji uljepšaju svaki dan. Da mi je tvoja bezbrižnost i flegmatičnost u životu, vjerojatno bi ga produžila za nekoliko godina. Uz to, ti si moja najdraža umjetnica.


Nacrtala me ugljenom.

O E. i Kleopatri sam Vam ispričala priču. Zahvalna sam životu i na njima. Posljednje javljanje iz Rusije je izgledalo ovako:



Voljela bi da ubrzo skinemo maske, virus nestane, a naši se životi nastave u stilu "Živjeli su dugo, zdravi i sretni!".


Eto i mene.

P.S. Suprugu sam zahvalna što me čuva kao samoga sebe i neizmjerno voli. Voli dagnjica i tebe (znam da me čitaš u pauzi na poslu - tvoj BND sve vidi). :)

Koliko ste Vi zahvalni Vašim prijateljstvima što obogaćuju Vaše živote?

Maya Sar - Hvala :)

Oznake: ljubav, prijateljstvo, sreća, hvala, zahvala, odnos, ljudi, život

Potražimo dobrotu i ljubav u svojim srcima

utorak , 01.12.2020.

Jutros u pola šest me dočekao ovaj prekrasan prizor zimske idile.



Ponukana prizorom, navela sam se na promišljanja; jesmo li danas zarobljeni u vlastitom izobilju? Imamo mnogo toga, a želimo još više. Što više želimo - smatramo kako bez toga ne možemo. Unutar velikog gravitacijskog bunara.

Zapadno kršćanstvo je ušlo u razdoblje došašća, no ono se percipira daleko od svog izvornog smisla; što je pridonijela komercijalizacija, a kao ishod je stvoren obavezni konzumerizam. Možemo sami učiniti da rastemo izvan naših granica. Ovaj period bi trebao biti puno više od upakiranih darova, bezbrojnih kolača, kićenja bora i zapaljene adventske svijeće na stolu. Materijalnost u društvu je odbacila neke od bitosti ovog razdoblja - iščekivanje, nadu, savjesnost, čisto srce i otvorene oči.

Samo mi možemo sačuvati nadu i ljubav. Ove godine se možda ipak smanji rasipništvo te licemjerje. Preživjet će se bez skupog kuhanog vina, kobasa i bez "Adventskih priča" s ulica svjetskih gradova. Iskrenu priču dobrote trebamo potražiti u vlastitim srcima, a potom je graditi počevši u našem domu kao prvoj stanici za izgradnju boljeg i sretnijeg društva. Možda je vrijeme za zapitati se (ako već niste do sada) - koliko je gladnih na ulicama oko nas, bez doma ili osoba s praznim blagdanskim stolom, a koliko je samo djece bez poklona. Svih ovih godina smo bili divni i krasni, a nepotrebna trulež je bujala u nama.

Ove godine, situacija je specifična. Nalazimo se pod restriktivnim mjerama kako bi se povećala sigurnost, no evo nam i prilike odomaka od materijalizma i konzumerizma. Prilike da bismo odvojili vrijeme i zagrlili svoje bližnje, razmislili o istinski važnim pitanjima čovjeka te njegovog djelovanja u društvu, pružili toplu riječ i učinili dobro djelo.

Učinila sam svoje prvo dobro djelo u ovom razdoblju završetka godine, stoga sam ispunjena toplinom oko srca kada znam da jedan čovjek u Hrvatskoj ustaje s nadom i osmijehom na licu, pošto njegova osobna prava koja su povrijeđena u devedesetima napokon bivaju predmetom rješenja.

Sve se može, ukoliko dolazi iz dubine naših iskrenih srca! Učinite dobro djelo - osjećaj topline je nemjerljiv i neprocjenjiv. Vi sami za sebe, uradite ono što volite te što Vas smiruje u svoje slobodno vrijeme; u ovim napetim vremenima. Moja antistresna terapija za vrijeme "prvog vala" je bilo pjevanje (kako god ono zvučalo). Evo jedna prigodna "Hallelujah" s divnom Bernice iz Mađarske: Hallelujah .

Kako Vi provodite svoje slobodno vrijeme sada?

Mislite na vlastito te kolektivno zdravlje i opće dobro - čuvajte sebe i sve oko Vas!



Vaša M.

Oznake: dobrota, ljubav, nada, iščekivanje, Advent, sigurnost, sreća, dobro djelo, Zima

Gdje smo zaglavili?

ponedjeljak , 23.11.2020.

Godina 2020. me navela na razmišljanje o modernom čovjeku - užurbanom, urbanom životu u kojem smo stalno u "dodiru", a nerijetko usamljeni, stoga sam privremeno odlučila isključiti obavijesti mobilne aplikacije za razmjenu poruka. (Tko me uistinu treba nazvat će ili poslati mail. Ne vrti se sve oko Whatsapp i Viber aplikacija na kojima često izostaje elementarnost ljudske komunikacije). Dosadilo mi je, na neko vrijeme, biti dežurna budala i protočni bojler (može i kanta za smeće) tuđih problema, a da zauzvrat ne dobijem barem minimalnu podršku kada je zatrebam. Veliko osvježenje i iznenađenje bi moglo biti jedno KAKO SI?

Zar nam više uopće nije važno kako se drugi osjećaju? Nama, tobože, bliske osobe koje su dio naših života. Ili smo zaglavili u gustoj svakodnevici monotonije i sivila? Osobe koje volim ne smatram sjenama u mom životu. Ne dopuštam si kroničan nedostatak vremena upravo zbog njih. No jesmo li se otuđili od svih ostalih? Jesmo li postali imuni ili gluhi, slijepi za tuđe nevolje, patnje i boli? Što je poneke moglo zatrovati? Sebičnost, samoljublje, ljutnja, bijes, ljubomora, vlastiti problemi? Neumorno trčanje za snovima i željama bez obzira na sve prepreke? Zaboravnost je sve češći simptom nezdravih odnosa.

Prošli tjedan sam frustrirano, po prvi put, izrazila da sam preumorna od fraza dobro te imam posla. Shvaćam da sam daleko, ali bar danas to nije nikakva prepreka. Valjda možemo pokloniti dragim ljudima pet minuta svojih života. Za sebe bismo htjeli sve, a drugima nismo spremni pokloniti emocije, empatiju, iskrenost, poštovanje i trud. Obzirnost bi trebala biti uvijek jedan od uključenih elemenata vlastite čovječnosti. Degradaciju društvene svijesti dodatno nadopunjuje akumulacija materijalnih vrijednosti. Tko više strada u ovoj krizi - identitet društva ili pojedinca?

Nikada neću dokučiti kako izrasta bešćutnost pojedinca spram onog drugog. Nekompaktnost društva nikada ne bi trebala biti izgovor za nefunkcionalnost pojedinca. Ova godina je s obzirom na epidemiološku sliku dovoljno teška sama po sebi. Krajnje je vrijeme da počnemo širiti vlastitu svijest, razumijevanje te međusobnu podršku kako bismo ostali zdravi u svakom smislu navedene riječi.

Želim da ste mi svi zdravi, sretni i voljeni. Veliki pozdrav!

(P.S. Hvala mom divnom suprugu što uvijek ima vremena za mene. PMS utječe na moje "senzitivno" stanje - žene će razumjeti. zujo)

Oznake: društvo, Zdravlje, briga, ljubav, čovjek, razumijevanje, odnosi, vrijednosti, identitet, pojedinac

Priča iz Dalekog Kraljevstva

četvrtak , 19.11.2020.

U Dalekom Kraljevstvu su živjele Kraljica Dobrotvorka i njena kći – pomagale su nesretnim ljudima koji su se nalazili u teškim životnim situacijama. Dovodile su ih u svoj ogroman dvorac na velikoj rijeci kako bi im dale smještaj. Uvijek nasmijane, prepričavale su kako pomažu svim potrebitim ljudima; ispunjene katoličkim vjerovanjima. Nesretna žena je napokon ugledala iskricu nade za uspon u svom životu. Kraljica Dobrotvorka i njena kći su joj pronašle posao kako bi im mogla plaćati stanarinu, a zauzvrat su poželjele pomoć „ponekad“ ukoliko bude potrebno. Kraljica Dobrotvorka po cijele dane je ležala u krevet i zvala ženu na svoj kat da joj čisti, kuha, posprema, ide s njom u trgovinu i pravi joj društvo. Nakon mjesec dana, Kraljica Dobrotvorka je pozvala ženu za manju stanarinu živjeti u njen stan. Njena kći se približila ženi kao najbolja prijateljica te se vječito žalila na svoju majku staru Kraljicu. Žena je bila umorna i iscrpljena, pošto svakodnevno nakon posla mora raditi u dvorcu na velikoj rijeci. Kraljica i kći su se posvađale te natjerale ženu da bira između njih dvije. Žena je stala na stranu kćeri, ali njih dvije su se ipak za dva dana pomirile te strpale ženu u sobičak u potkrovlje. O ženi su po cijelom susjedstvu ispričale gnjusne laži. Kraljica je bila veoma nervozna. Svakodnevno se tri godine svađa s dečkom i to sluša cijelo susjedstvo. Svaki treći dan ga izbacuje iz dvorca. Kako bi se utješila, odlučila je proširiti svoje velebno zdanje i izgraditi dodatno prekrasan vrt s terasom, no da bi to uspjela, morala je pronaći ljude koji će joj napraviti to po najmanjoj mogućoj cijeni. Kako su radovi tekli, ona nikako nije bila zadovoljna. Stalno je vikala na radnike ili provodila glasne rasprave sa svojom kćeri o izgledu vrta. Nikako se nisu slagale. Kraljica je urlala iz petnih žila na kćer - proglasila ju je promiskuitetnom nasred ulice. Kći je odmah potrčala ženi koju su „spremile“ u sobičak kako bi se tužila na groznu majku. Spakirala je prtljagu te pobjegla na tri tjedna. Kad se vratila, imale su zabavu pomirenja, a ženu ponovno nisu ni pozdravljale. Radnici su vrt dovršili, ali su ih one optužile da su ipak preskupi, ali pošto su već platile, odlučile su svima ispričati kako su oni loši radnici. U novom vrtu dvorca je trebalo zasaditi cvijeće i travu, a novi muškarac je tražio smještaj te su mu otvorile vrata dvorca. Jadikovale su mu kako su ih svi izdali te kako trebaju radnika za sadnju. Čovjek se sažalio, pristao i uradio sav posao. Tada im je bio najbolji prijatelj. Nakon završetka, smjestile su ga u prostor bez grijanja i svaki dan očekivale da im bude na usluzi. Trenutačno je u hitnoj potrazi za novim krovom nad glavom. Ostali stanari su doživjeli istu sudbinu, a svaki novi isprva ne vjeruje, dok ne doživi identično. Nadalje se može čuti kako Kraljica Dobrotvorka i njezina kći traže nove stanare žaleći se kako nijedan bivši nije valjao pod parolom „tko te brzo očara, još te brže razočara.“
Poznajete li Vi Kralja/icu Dobrotvora/ku koji nude pomoć, a zauzvrat Vam žele isisati slobodu jer ste vi oni „potrebiti koji ovise o njima“? Možda su im srca samo ispunjena bolom i razočaranjem. Možda samo trebaju zaviriti u „unutarnje zrcalo“ kako bi preispitali istinsko, dubinsko stanje vlastite duše.

"Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna." :)





Rijeka iza dvorca u Dalekom Kraljevstvu



U jesenskoj šetnji mojom ulicom. Pozdrav za sve :)

Oznake: Pomoć, život, društvo, osoba, ljubav, solidarnost

Moj šećerni heroj

subota , 14.11.2020.

Godine 2010., moj maleni brat je navršio osam godina. Bio je sretno, zdravo i voljeno dijete. Ipak, jesen je za njega te godine donijela umor, iscrpljenost, neprestanu potrebu za mokrenjem, pojačano žeđanje, gubitak apetita, ranice oko usana te zadah s mirisom jabuka. Liječnik je prvotno pomislio kako se radi o anemiji i savjetovao dodatke prehrani. Roditelji su odlučili otići na hitnu s njim nakon još jedne neprospavane noći. Izmjerena razina šećera u krvi je iznosila 48.9 mmol/L krvi. Sjećam se kako je dugi vremenski period proveo na dječjem odjelu bolnica u Bjelovaru i Zagrebu. U tom vremenu, naučio je kako se nositi s bolešću te kako paziti na vlastitu prehranu. Iako je bio zdrave tjelesne težine primjerene svojoj dobi te se hranio zdravo i raznoliko – dijabetes ga je zahvatio. Do tada nam je ta bolest u obiteljskoj povijesti bila nepoznata. Mogući „okidač“ je bio stres koji je proživio tijekom djetinjstva poput ostanka u bolnici dva tjedna zbog upale mišića, loma obje ruke pri padu, posjekotine na glavi, smrti bliskih osoba u kratkom vremenskom roku i svega ostaloga što ga je zadesilo u osam godina života. Bio je veoma osjećajno dijete s velikom brigom što će drugi reći o njegovim „neuspjesima“. Njegova bolest mi je izrazito teško pala, no divim se mom malom „šećernom“ heroju. Nisam nikada zaboravila prilikom jednog posjeta u bolnicu kada sam ga upitala kako provodi dane; odgovorio je da se igra, gleda crtane filmove, crta, ali i čuva bebu koja je u njegovoj blizini sama na odjelu jer mu je žao kada plače, pošto njeni roditelji nisu uz nju. Još uvijek je bez obzira na svoju situaciju, uspio pokazati empatiju za druge. Fasciniranost – njegovom staloženošću i spokojnošću, načinu na koji se s osmijehom ubode iglicom kako bi izmjerio razinu šećera u krvi te kako hrabro podnosi svako novo injiciranje inzulina. Prihvaćanje svakodnevnih mjerenja razine šećera u krvi, osluškivanje i samopromatranje – sve je taj malac brzo savladao. Podrška i briga obitelji za pravilan hod s bolešću je neizostavna. Hvala svim njegovim vršnjacima koji su ga pazili te odgovorno obraćali pažnju na njegovu bolest. Danas je on osamnaestogodišnjak, maturant koji se uspješno nosi s problematikom šećerne bolesti – zdravom prehranom, lijekom, kontrolom i sportom. Tekst posvećujem njemu, ali i svim drugim oboljelima od dijabetesa. Na današnji dan se obilježava Svjetski dan dijabetesa.



Vama dragi moji, šaljem pozdrave i lijepe želje (ponajprije da ste mi zdravi) iz tmurnog Aschaffenburga! Puse!



(Vaša M. u lipnju dok je još bila u RH.)

Oznake: pria, Zdravlje, Dijabetes, obitelj, ljubav, Podrška

Internacionalna mačka

ponedjeljak , 09.11.2020.

U ovim čudnim, tmurnim danima koji su nad nama želim Vas upitati kako ste? Kako se osjećate?
Meni je ova 2020. godina stvarno uzbudljiva, natrpana, prijelomna i ohrabrujuća; ma koliko god bila neizvjesna i paranoična za sve nas. Uspjela sam završiti diplomski studij u dvadeset i trećoj godini života, odseliti se sa suprugom u Njemačku, upoznati dragu osobu iz Rusije kojoj sam čuvala mačku skoro dva mjeseca te podosta ljudi iz svih zemalja diljem Europe. Sto ljudi, sto ćudi i sto životnih priča, ali sve je to jedan veliki dar za mene.
Jesen mi je donijela nekoliko zadataka u okviru "moje" znanosti te sam iznjedrila moj prvi znanstveni rad. Drugi radovi su izradi (držite mi fige). No, mačka za moj život predstavlja poseban simbol ove godine. Naime, E. se trebala vratiti u Rusiju na neko vrijeme zbog zdravlja kako bi obavila sve pretrage. Mačku nije mogla ponijeti sa sobom zbog COVID situacije i nedovoljno vremena za prikupljanje papira. Mi smo se poznavale tek tjedan dana kada me upitala za uslugu. S obzirom na saznanje da nikad neće moći imati djece, pažnju je usmjerila na životinje. Dečko s kojim je živjela nije mario, kako za njeno zdravlje, tako ni za mačku. Odlučio je otići na putovanje dok je E. odsutna. Njegova mama je morala razmisliti na 2 tjedna želi li mačku ili ne. Odbila je pošto mačka označava prestresan čimbenik za njen život. Njena prijateljica iz Ukrajine koja živi u Münchenu dva dana prije odlaska u Rusiju, javila je da ipak ne želi primiti mačku jer nema neki poseban razlog, ali smatrala je kako će joj to biti veliki teret u životu zbog njenih rutina. Vlasnica zgrade u kojoj smo živjeli je također odbila jer bi njena pudlica mogla poludjeti zbog prisutnosti mačke, a nema dovoljno vremena u danu kako bi odšetala u stan iznad sebe da provjeri mačku na deset minuta i obavi sve potrebno oko nje. Ostali susjedi su rekli da su preumorni ili su izmislili neki glupi izgovor (poslije bi se podrugljivo ismijavali čuvanju mačke na materinjem jeziku kako E. ne bi razumjela). Ja sam zadnja dobila pitanje želim li joj pomoći i pristala sam, iako o mačkama nisam ništa znala. Pristala sam jer mi je bilo žao da mlada žena, daleko od svog doma nema nikog u stranoj zemlji tko bi joj mogao pomoći. Zamislila sam se na njezinu mjestu. Kao da nije bilo dovoljno što ima problema sa zdravljem...Dobila sam alergiju, mačka je bila zbunjena i tužna prvih par dana jer se nalazila s novom, nepoznatom osobom. Dugo je gledala u vrata i jurila prema njima svaki put kada bi čula korake po stepenicama. Nakon 10 dana, morala sam joj otvarati ormar kako bi mirisala odjeću od E. da se smiri. Kada bi me nazvali od doma ili poslali poruku te pitali što radim, na moj odgovor bi se smijali te prokomentirali "Bože sačuvaj". Uopće ne znam zašto. Mačka je prava internacionalna ženka. Rođena u Moskvi, nađena napuštena negdje na ulicama tog grada, doselila u Njemačku, životarila u stanu s Ruskinjom i Nijemcem, naučila ruski, njemački i engleski i bila na čuvanju kod Hrvatice te pratila hrvatski jezik. Često sam objavila sliku mačke na Whatsapp aplikaciji i odjednom su svi u mojoj blizini, koji su odbili čuvati Kleopatru, poželjeli biti u njenoj blizini. Bez obaveza prema njoj kao društvo, ali nisam to dopustila. Mačka je diplomirala skupa sa mnom online vezom sa Zagrebom. Sudjelovala je u meni veoma važnim trenucima. U ta dva mjeseca, moj život se obogatio s E. i Kleopatrom. E. se odlučila nakon 2 godine života u Njemačkoj vratiti u Rusiju. Prekinula je s dečkom i zaboravila sve koji su joj okrenuli leđa - potaknuta upravo izostankom empatije. Rekla je kako je odlazak iz Rusije bio bijeg iz kaveza, ali da se vraća u taj kavez jer se u njemu osjeća najvoljenije i najsretnije. Mislim da joj je to najbolji potez jer svi pripadamo tamo gdje osjećamo ljubav oko nas i u nama - spremnu za podjelu s drugima. Kleopatra je dobila nekoliko kilograma nakon povratka u Rusiju i novu prijateljicu - kujicu Almu na koju se još privikava. Vi dragi moji, pazite na sebe i svoje bližnje. Nadam se da ste svi dobro i da se nalazite u toplim domovima - ispunjenim ljubavlju.



mahmahmah

Oznake: život, mačka, ljubav, Životinje, dom, putovanje, hobi, prijateljstvo, Osjećaji

U vrtu ljubavi, tolerancije, mira i općeg dobra

srijeda , 04.11.2020.

Jeste li ikada osjećali ugnjetavanje nad vlastitim identitetom, ponašanjem, stavovima, odabirima ili životnim stilom? Jesu li ikada gušili Vašu različitost? Pokušavali Vas uvjeriti da radite nešto krivo zato što ne pratite tradicionalni te općeprihvaćeni obrazac po kojem živi većina ljudi u Vašem bliskom krugu?
Izašli ste na glasanje kao svaki drugi građanin te građanka Republike Hrvatske, ali ipak Vam svekrva stigne dobaciti da bi bilo super kada bi glasali u skladu s „pravilima“ Vašeg novog doma. Samo kako ne biste zaboravili da ste postali dio „plemena“. Iznijeli ste vlastito kritičko mišljenje o povijesnom razdoblju, no Vi se niste našli na bojnom polju pa je bolje da ne komentirate. Nema veze što ste marljivo učili jer u knjigama pišu laži. Niste se možda složili oko uloge i funkcije određene političarke u javnom te političkom životu Hrvatske – ljubomorni ste na njenu kosu. Odlučili ste se tetovirati, ali Vaš otac smatra da tetovaže nose kriminalci, prostitutke i pripadnici nacionalnih manjina. Bolje Vam je da ne dolazite doma jer glas s druge strane žice urla kako će Vam odsjeći obje ruke jer niste ostali čiste kože te preslika vlastitih roditelja. Jeste li možda odabrali životnog partnera koji je deset godina stariji od Vas? Sigurno ste se zaljubili u njegov bankovni račun ili možda imovinu. Što biste mogli tražiti s rastavljenim čovjekom koji ima dijete mlađe četrnaest godina od Vas? Vaša obitelj isto nije zadovoljna – udale ste se tako mlade, a najteži udarac im je što ste odlučili obilježiti najvažniji dan svog dotadašnjeg, proživljenog života samo s partnerom i kumovima. Očekivali su glazbu, jelo, piće i bar tristo ljudi oko Vas taj dan. Ni Vaša haljina nije bila zadovoljavajuća jer je izostala bijela boja. Majka Vam plače zamarajući se što će obitelj i prijatelji misliti. Ili možda imate 35 godina pa se još niste odlučili na ženidbu ili udaju? Njegova bivša žena Vam je postala skoro najbolja prijateljica i ne može Vam proći dan da ne komunicirate. Čudno kako se odavno niste počupale jer ne možete obje biti djetetu mama. Vaš bivši i sadašnji muž popiju kavu na sunčanoj terasi, a ponekad popijete svi skupa pa se negdje iz kuta gradskog kafića čuje „Vidi ih!“. Onda ih još više iznenadite pa zajedno s djecom pogledate novi animirani film u gradskom kinu. Dijete ima duplu podršku, razumijevanje i ljubav s obje rastavljene strane, ali okolina će Vam ponekad dobaciti kako im nije normalna pretjerana povezanost jer si ONI to nikada ne bi mogli dopustiti. Vi ste si ipak odlučili dopustiti jer je najvažnija izgradnja te sretno odrastanje jednog djeteta. Upoznali ste fenomenalnu, pametnu mladu ženu s kojom imate bezbroj tema za razgovor, no ona je lezbijka. Odlučili su Vas upozoriti kako ona sigurno nije baš normalna, a kada je dodatno napomenula svoju ljubav prema veganstvu – morali su je nezaobilazno podsjetiti što je svinjokolja i kako se izvodi jer možda promijeni mišljenje ako proba pravo, domaće meso. Ne razumiju Vas kada kažete da ne koristite društvene mreže poput Facebooka ili Instagrama jer danas to „svi“ koriste kako bi objavili najsretnije, najljepše i najblistavije momente svojih života. Što je s momentima koje želite sačuvati samo u svoja četiri zida? Jeste li možda zadnji put bili u noćnom klubu s osamnaest godina pa često dobijete upite što s Vama nije u redu? Zaključili su kako ste asocijalni. Još kad se prisjete da Vam idu na živce obiteljski roštilji, rođendani i okupljanja. Vaša definitivna dijagnoza je totalni bolesnik.
I tako Vi kao totalni bolesnik hodate ovim svijetom – stvarate, gradite, učite, poštujete i ljubite. No, ne odustajete od sebe jer znate da niste uradili ništa krivo. Vi samo živite u velikom vrtu različitih cvjetova. U vrtu gdje stanuje ljubav, tolerancija, mir i opće dobro.

Oznake: ljubav, tolerancija, mir, opće dobro, život, društvo, Kultura

Vrtuljak života

ponedjeljak , 02.11.2020.

Upoznala sam te prije četiri godine – stranca - potpuno drugačijeg od drugih. Stariji od mene, ali dijete u dubini duše. Stvorili smo Orion tišinom; kriomice hraneći se afekcijom duše. Tragajući za auričnom riznicom – dohvatili nas. Spasio si „djevojčicu“ koja je tada imala dvadeset godina. Spasio od modrica, batina i psihičkog maltretiranja. Dok nitko drugi nije mario... nikog nije briga zašto te netko premlati na ulicama Zagreba zato što si obukla haljinu, zato što si pozdravila prijatelja s kojim si odrasla, zato što si uzela papir iz muške ruke, zato što si bila prije njega u vezi. Tisuću bezrazložnih ZATO. Sve to je razlog zašto si zaslužila pritisak neugašene cigarete na svom tijelu. Više nisam samo ŽENA – stvorena za šutnju, poniznost, od rođenja kurva. Sve mi koje smo jednom u životu bile „samo ŽENE“ za nekog, ponekad ne možemo objasniti same sebi zašto smo na kraju svega dopustile nekome da nas gazi kao nikom bitnog kukca. Možda smo zalutale sanjajući ljubavnu priču iz romana uz koje smo odrastale, a možda smo izgubile pojam o značaju vrijednosti našeg života. Drage žene, upišite svaki oblik nasilja i diskriminacije u živu nit vrtuljka vlastitog života. Znam, najčešće ćete čuti - „Nemoj o tome pričati. Zaboravi to.“ – ali nemojte zaboraviti! Sjetite se kada završite svoje školovanje, prilikom prvog zaposlenja, osjećaja prave ljubavi, rođenja djeteta. U trenucima kada je „samo ŽENA“ pobjedila i izgradila novu stepenicu sebe te svog života. Tebi, moj stranče ogromno hvala što si me oženio, čekao da u mojoj dvadeset i trećoj godini života završim fakultet kako bi me uhvatio za ruku da strpamo naše živote u kovčege spremne za daleki svijet.
.

P.S. Svaki dan obučem haljinu te cipele s visokom petom kako bi zadovoljno slavila vlastitu slobodu.partypartyparty

Želim čuti Vaše komentare. Hvala Vam unaprijed! <3

Oznake: žena, sloboda, život, ljubav

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.