Džepna venera, rođena 1949. godine u Čalincu pokraj Varaždina, je odlučila reći "ne" pater familiasu nakon naredbe - "udaja ili odlazak u Njemačku". Kao druga rođena u obitelji s petero djece, nije imala
pravo na daljnje školovanje jer je trebalo podignuti ove manje i mlađe. Ustrajno i hrabro, ali plašljivo i tiho je odlučila otići u Zagreb u šesnaestoj godini. Borila se, zaposlila i ubrzo pronašla ljubav svog života dok je obavljao praksu. Godinu dana mlađeg, ali s obzirom da je on išao u srednju školu, strpljivo je čekala. S dvadeset godina je na svijet donijela njihovu jedinu djevojčicu. Bila je to nestvarna ljubav, romantično filmska. Svaki vikend su skupa došli na selo da ta dva dana budu s nama. Odradila je svoj radni vijek u Končaru. Sretno, zadovoljno i s lakoćom. Pred očima joj umre suprug, no od tada - tih dvanaest godina je zadivljujuća i motivirajuća. Taman im je za godinu dana trebalo biti četrdeset godina braka. Iako, na rođendan je uvijek tužna jer je njen suprug preminuo dan poslije njenog rođendana.

Sama, ali jaka. Uvijek nasmiješena. Dobra kao kruh. Manekenka u mini verziji i danas. Najljepših pet godina života sam provela s njom. Svaki dan bih joj poslala SMS poruku kada sam izašla sa sveučilišta za koliko vremena stižem. Odgovora nikad nije bilo jer zna samo pročitati poruku, nazvati i odgovoriti na poziv. Hrana me uvijek čekala u fotelji u njenoj sobi, uz TV da joj budem bliže, a dok sam jela pripremala je nescaffe da se podružimo uz njene serije. Najstrašnija uvreda je bila ne jesti ono što je pripremila s nevjerojatnom ljubavlju. Budila me s ljubavlju i uvijek dočekivala. Ta žena ne bi nijedne kune uzela za ništa, jedvice je pristala da joj se kupi jeftina bugarska boja za kosu koju smo slučajno otkrile u KTC-u. Kada je trebalo odabrati haljinu za maturalni ples, znala sam tko ide sa mnom... Moderna i mladenačkog duha. Znala je ponekad prišapnuti - "Šteta što nisam mlađa, i ja bih to nosila!". :) Nakon udaje na petoj godini fakulteta, svaki dan bih krenula najranijim vlakom iz Bjelovara da stignem kod nje prije 7 sati, a veliku većinu vremena i nakon predavanja. Nije bio problem doći doma u 23 sata i nakon svega par sati sna ponovno u Zagreb.

Bakica svaki dan vježba, kuha si, obavezno u sedam ujutro ide u šetnju, ponekad i popodne, sve obavlja sama i ne da se! Danas sam je nazvala pod pauzom od obaveza, pere žena sve prozore u stanu. Nije mi problem nazvati je ujutro prije početka dana i nakon završetka dana pa makar i da joj pročitam komentare na novinskim portalima jer se ne razumije u tehnologiju. Najslađa je kada pita dok dugo telefoniramo (ima mobitel na tipke) - "Mobitel mi je jako vruć, može li eksplodirati?". Onda kad mi mama kaže - "Ista si tvoja baka.", mislim daj Bože da jednog dana budem identična takva. Topla, brižna, najnježnija na svijetu, s borilačkim duhom za onaj jedan jedini život koji imamo, uz doze vječne mladenačke vedrine. Uvijek kada pomislim da je život pretežak, uzor si.

Sretan ti rođendan, najdraža moja bako! Neka mi budeš uvijek zdrava i sretna!

Oznake: baka, ljubav, rođendan, obitelj, sreća, dobrota

Otvaram prozor, stajem na prste, podižem ruke u vis i grlim svježinu. Dišem hladnoću. Hvatam leteće kristale. Uz topli čaj od bademovih ljuski i studen; koja je tako blizu, a tako daleko, plovim sjećanjima do prošlih vremena kojih više neće biti. Do onih ljudi koji su se otopili u očima, baš kao što će i ovaj bijeli pokrov. Do onih stanica kada se snažno grlila osoba koja je u zagrljaju čvrsto držala nož u ruci; usmjeren u leđa kojima iznimno znači. Izmijenila su se doba, pojavila su se nova sunca, ali pogubni razmjeri jedne zime se dugo pamte. Smrzotine od siline jednog snježnog vala su zapečaćene u najdaljoj ladici da nije nadohvat ruke, ali pretrpana je fotografskim filmom koji uzrokuje neprestano otvaranje.

Pitaš se - zašto nož, zašto razbijene godine u tisuću komadića, zašto kada si u to stablo uložila svu ljubav kako bi raslo dok god vas dvije postojite? Bilo je nesretnim nožićem ozlijeđeno, prvi puta u desetogodišnjem serijalu nevjerojatnih priča. Izrezbarila je dio površine. Urezi bi bili trajni. Moglo se izliječiti, plodovi su ionako bili netaknuti, ali nakon što si zgrabila sjekiru i nemilosrdno ga posjekla... Moglo se posaditi novo, vjerovala sam, ali nestala si u mreži od laži bježeći od svijeta.

Smatrala sam da ću se pitati gdje su nestali svi, da ću puzati pustinjom samoće, ali naiđe čovjek pužući pijeskom na ružin grm. Kadli stvarnost, nije fatamorgana.


Pitaju me - "Nedostaje li ti?". U sjećanju trajno peče. Toliko zvijezda bliješti, toliko svjetlosti grije, toliko ruku me tada zgrabilo da posadimo nova stabla. Polako rastu i s oprezom ih gledam jer želim da obostrano ubiremo mirisne plodove u zajedničkim trenucima. Nekima nije teško zalijevati naše stablo ni putem telefonskih poziva te poruka jer ipak životna letjelica ponekad vozi u daljinu. Iščekujući trenutak zagrljaja, zahvale i ponovnog susreta.

P.S. Hvala i ovdje dragim ljudima koji su mi se javili putem maila kako bismo posadili lijepo virtualno stablo. Jednog dana ga možda presadimo u stvarnost!

Oznake: prijatelj, čovjek, prijateljstva, iskrenost, ljubav, dobrota

Jutros u pola šest me dočekao ovaj prekrasan prizor zimske idile.

Ponukana prizorom, navela sam se na promišljanja; jesmo li danas zarobljeni u vlastitom izobilju? Imamo mnogo toga, a želimo još više. Što više želimo - smatramo kako bez toga ne možemo. Unutar velikog gravitacijskog bunara.

Zapadno kršćanstvo je ušlo u razdoblje došašća, no ono se percipira daleko od svog izvornog smisla; što je pridonijela komercijalizacija, a kao ishod je stvoren obavezni konzumerizam. Možemo sami učiniti da rastemo izvan naših granica. Ovaj period bi trebao biti puno više od upakiranih darova, bezbrojnih kolača, kićenja bora i zapaljene adventske svijeće na stolu. Materijalnost u društvu je odbacila neke od bitosti ovog razdoblja - iščekivanje, nadu, savjesnost, čisto srce i otvorene oči.

Samo mi možemo sačuvati nadu i ljubav. Ove godine se možda ipak smanji rasipništvo te licemjerje. Preživjet će se bez skupog kuhanog vina, kobasa i bez "Adventskih priča" s ulica svjetskih gradova. Iskrenu priču dobrote trebamo potražiti u vlastitim srcima, a potom je graditi počevši u našem domu kao prvoj stanici za izgradnju boljeg i sretnijeg društva. Možda je vrijeme za zapitati se (ako već niste do sada) - koliko je gladnih na ulicama oko nas, bez doma ili osoba s praznim blagdanskim stolom, a koliko je samo djece bez poklona. Svih ovih godina smo bili divni i krasni, a nepotrebna trulež je bujala u nama.

Ove godine, situacija je specifična. Nalazimo se pod restriktivnim mjerama kako bi se povećala sigurnost, no evo nam i prilike odomaka od materijalizma i konzumerizma. Prilike da bismo odvojili vrijeme i zagrlili svoje bližnje, razmislili o istinski važnim pitanjima čovjeka te njegovog djelovanja u društvu, pružili toplu riječ i učinili dobro djelo.

Učinila sam svoje prvo dobro djelo u ovom razdoblju završetka godine, stoga sam ispunjena toplinom oko srca kada znam da jedan čovjek u Hrvatskoj ustaje s nadom i osmijehom na licu, pošto njegova osobna prava koja su povrijeđena u devedesetima napokon bivaju predmetom rješenja.

Sve se može, ukoliko dolazi iz dubine naših iskrenih srca! Učinite dobro djelo - osjećaj topline je nemjerljiv i neprocjenjiv. Vi sami za sebe, uradite ono što volite te što Vas smiruje u svoje slobodno vrijeme; u ovim napetim vremenima. Moja antistresna terapija za vrijeme "prvog vala" je bilo pjevanje (kako god ono zvučalo). Evo jedna prigodna "Hallelujah" s divnom Bernice iz Mađarske: Hallelujah .

Kako Vi provodite svoje slobodno vrijeme sada?

Mislite na vlastito te kolektivno zdravlje i opće dobro - čuvajte sebe i sve oko Vas!



Vaša M.

Oznake: dobrota, ljubav, nada, iščekivanje, Advent, sigurnost, sreća, dobro djelo, Zima