Spustila je torbu na pod, bacila ključ u zdjelicu koju su ponijeli za uspomenu iz Londona i potrčala do spavaće sobe. Otvorila je sva vrata na ormaru. Dotaknula svaku ladicu. Bacila je salonke s nogu u vrata. Uzela je mobitel u ruke i još jednom otvorila njegov kontakt. Blokirao ih je. Ispraznio svoje stvari iz stana. Zgrabila je vazu koju su birali prije useljena i bacila je u zid. Voda, komadići keramike i tulipani su prekrili pod. Sjela je ispred tog polomljenog oltara. Suze su joj razmrljale maskaru. Trebala je maramice, ali nije ju bilo briga. Puzala je da se ponovno dočepa mobitela. Upisala je šifru zajedničke aplikacije za mobilno bankarstvo. 0 HRK. 0 €. Ništa. Legla je na pod i zatvorila oči.

- Karte ili mi. Karte ili mi. Karte ili mi. - ponavljala je u glavi rečenicu.
- Obećavam, neću nikad više. Volim vas. - lagano je lupala dlanom po vinilu i počela pjevati "Eternal flame". Pjevala bi kad joj je bilo najgore.
Čula je korake po stepenicama. Zvono se oglasilo. Ustala je, stala ispred ogledala i dlanovima obrisala mrlje po licu. Zatvorila je vrata iza sebe i pohitala do ulaznih.

- Bok mama. Dobila sam dvije petice danas, ali sam zaboravila napisati zadaću iz glazbenog. Nikad je nemamo pa se nisam sjetila. O - o, tužna si. - djevojčica je spustila torbu, istovremeno proučavajući njene izraze lica.

- Nas dvije ćemo sve uspjeti. Nas dvije zajedno. Najgore je učiti na vlastitoj koži, ali...- pružila joj je ruku i povela je prema kauču.

- Otišao je? Nema ga više? Mama, nemoj se brinuti i biti tužna da se ne razboliš. Što bih ja bez tebe? Ne bojim se, sve dok imam tebe. - zagrlila ju je snažno oko struka.

Oznake: život, pria, ljubav, djeca, obitelj, problemi, ovisnosti

u začaranom krugu gdje treba
imati otvorene oči
ponizno srce
odrediti prioritete
realne ciljeve
smanjiti distrakcije
koračati u intervalima
graditi polako

dobro je da imam tebe
ljubav
amor
liebe
sve najljepše

Oznake: Istra, ljubav, Dragi ljudi, moderno društvo, svakodnevica, prijateljstvo, obitelj, zahvalnost

nestali su prvi šafrani
u redu je ako ti zagori ručak
u redu je ako ne opereš prozore u ponedjeljak
'pavaj. - govori mi tiho te ljubi obraze
sjenice na prozorima su spuštene
iz kuhinje miriše vanilija i kava
na noćnom ormariću stoji vaza puna magnolija
i poruka
nakon svih godina

stalno govoriš
ponavljat' ću do kraja života

Oznake: dobro jutro, vikend, ljubav, obitelj, prijatelji, proljeće, magnolije

Hrpa maramica, litre čaja, limun i med u potocima, temperatura zbog koje jedva držite oči otvorene, knjiga u ruci iako ne vidite slova, a u pozadini na Netflixu Alma plače jer misli da je Dario poginuo, ali živ je i smišlja razne planove kako bi osvetio zatvorsku kaznu svog pokojnog oca.

Zvoni mobitel.

- Što radiš?
- Nije mi danas dobro.
- Aha. Ja sam ti lijepo govorila da se treba bolje oblačiti. Ne nosiš potkošulju, niti najlonke, na vjetrometinu ideš bez kape. Što se ne oblačiš bolje?
- Nosim najlonke i sve što nam treba zimi.
- Ne bih ja baš rekla da ti nosiš. Znam ja vrlo dobro kako se ti oblačiš. Tko zna, možda si sjedila negdje vani. Budu ti bubrezi otkazali. Sjetit ćeš se ti mene jednog dana. Čekaj kad prođu dvadesete. Da, sad sam luda baba.
- Otkad ne živim u Hrvatskoj je drugačije. Ovdje je previše hladno. Da, sigurno sam sjedila negdje, a lockdown je na snazi.
- A je? I mi u Hrvatskoj znamo što znači zima!
- Hoćeš li skuhati juhu?
- Neću, jučer sam napravila i skuhala 15 punjenih paprika.

(Nakon sat vremena, mobitel ponovno zvoni.)

- Piješ li dovoljno čaja? Imaš kakvih lijekova u Njemačkoj? Najbolji su naši domaći lijekovi.
- Ne, mi ovdje nemamo ljekarne ni lijekove.
- Jesi složila limun i med?
- Jesam.
- Ma čisto sumnjam da jesi. Evo vidiš, da si sada doma, ja bih ti ga složila, imala bi sve gotovo i bilo bi ti baš dobro.
- Pa nisam ja više mala.
- Brine li se muž o tebi?
- Isti je kao ti. Zove me svakih sat vremena.
- A čuj, da nemaš ti možda koronu?
- Nemam, test je negativan.
- Dobro, mislila sam da nije možda tebe novi soj sustigao. Skuhaj si ti ipak kasnije juhu od luka!

Tko zna koliko će puta mobitel zvoniti, ali neka, neka zvoni što više. Briga dragih ljudi otapa ledenjake, pomiče brda i prekida oluje. :)

Oznake: hladnoća, ljubav, briga, Zdravlje, obitelj, prijatelji, sreća

Nadahnjuju li Vas mali ljudi velika srca?

Mene da! Divim im se. Jedna od njih je moja Ines.

Ona je sestrična mog djeda.
Razlika u njihovim godinama je 38, a u našim 8 godina; što je rezultat velikog broja djece u obitelji tijekom prošlosti. Ines je dolazila iz Zagreba na ljetovanja kod moje prabake, njene tete u naše mjestašce. Tako sam je upoznala.Tada je postala moj anđeo čuvar i sa sedam godina sam je proglasila kumom u svim budućim životnim događajima. Držala je ruku na mom ramenu na krizmi te stajala s desne strane na vjenčanju.Osjetila sam kao dijete da je plemenita te vedra duha.

Ines je cijeli život posvećena humanitarnoj djelatnosti. Kaže da je tako obogatila svoj život. Godinama volontira u mnogim projektima. Počela je kao dijete odlaskom u karitativnu grupu. Najduži volonterski projekt u kojem je bila sudionica trajao je šest mjeseci, zatim tri, mjesec ili po jedan dan ako se radi o posebnom događaju. Upisala je studij teologije u Zagrebu te nastavila volontirati. Često na moje pitanje "Što radiš?" odgovara "Danas idem volontirati.".
Tiha je i ne koristi nijednu društvenu mrežu, a uvijek svojim glasnim djelima koje čini za druge plijeni pažnju. Njena priča o ljubavi koju poklanja je prije par godina zabilježena na stranicama časopisa Lijepa & aktivna. S ogromnim razlogom!

Volim reći da postoje oni koji su poput krijesnica u mračnoj noći ili ruže u pustinji.
Hvala im svima! Hvala im što svojim srcem doprinose izgradnji boljeg mjesta za život u zajednici. Oni su naš ponos.

Njoj hvala što je bila i ostala moja zaštita, moralni kompas na putu odrastanja i glas razuma kada je to bilo najnužnije za moje dobro. Meni i mnogim drugima na njenom životnom putu.

Susret 1.8., poslije godinu dana, u Sesvetama.

5. prosinac - Međunarodni dan volontera i volonterstva. :)

Oznake: volonterstvo, Volonteri, čovjek, ljubav, prijatelj, obitelj

Telefon je zvonio duže vrijeme. Marija se jučer nije javila, ali danas je bilo neizbježno. Primila se za korijen nosa, spustila glavu, zažmirila, duboko udahnula i podignula slušalicu. Pretpostavljala je da će morati slušati majčino predavanje u svojoj pedeset i drugoj godini.

- Halo? De ste? Kaj se ništ' ne javljate? - glasilo je standardno pitanje.

- Došla sam iz škole, ručali smo i popila sam kavu sa šogorom. Spremam se sad ispravljati zadaće. - odgovorila je ukratko, ali pripremala se za kolutanje očima jer je znala što slijedi. Baka ide braniti svoje “svete unuke” i njoj, koja radi dvadeset i šest godina u školi, soliti pamet kako se postupa s djecom.

- Čuj, moram ti nekaj reć'. Viš', tvoj tata i ja smo se trudili pružit' ti baš sve kaj mi nismo imali. Istina, bili smo duži period podstanari. Bila su druga vremena i nije nam bilo lako. Školovali smo te, završila si fakultet, mislili smo da ćeš nać' posao u gradu i ostat' ovdje. Došla sam sa šesnaest sama u Zagreb i za tebe sam htjela nekaj drugo. Srce si nam slomila kad si rekla da ćeš se udati za nekog tko ima samo osam razreda škole i na selo Bogu iza nogu. Tvoj tata i ja smo se plakali cijelim putem do doma kad ste nam saopćili jer nismo mogli vjerovat'. Bila je tvoja odluka, poštovali smo to i dobro. Imali smo druge snove za tebe, al' oni nisu bili tvoji. Ti si sama slijedila svoj put i nikad ti nisam prigovarala. Pa zakaj si onda sad ti takva? Sara će završit' fakultet u roku, s tim dečkom je nekoliko godina i ti si se sad našla njoj pametovat' jer se žele vjenčat'. Pa kaj ti nisi nas slušala prije 25 godina? Ma, vidjela sam ja tebe kad si išla mlađoj kupit' haljinu za maturalnu. Tebi se nikaj ne sviđa, nego ja baba od 73 godine moram djetetu davat' savjete. Tak' bi ti flisku prilijepila odmah. Pusti ih da odaberu sami kaj će i kak' će u životu. Ti uopće ne znaš razgovarat' sa svojom djecom, a ni mene ne zoveš. Javiš se samo kad ja tebe zivkam. - mama je brzo izgovarala, a Marija je zamišljala kako je gleda kao nekad dok je peglala s viklerima na glavi uz zvukove Elvisa na radiju. Sara je bila bakina kopija. Ona se nikad nije voljela šminkati ili nositi visoke potpetice poput njih. Čak su se jednako brzo “nafunjile” za svaku sitnicu.

Napokon se ubacila u razgovor.

- Sara kako posije, tako će i žeti. Briga me. Maturalne haljine su prestrašne i kriminalne. Dobro, zašto ti meni moraš objašnjavati kako se trebam ponašati s djecom? Meni koja radim u školi. - odgovorila je pomalo bezobrazno te očekivala da počne izvirati mamin i Sarin drhtavi glas.

- Dobro, bolje da nikaj nisam išla govorit'. Samo se naživciram svaki put. Ne budem ni ja živjela sto godina. Budeš ti vidjela! - samo što ne počne plakati.

- Joj, ženo Božja, daj se smiri! Sve je okej! Šta bi se bez veze živcirala?! Opusti se! - pokušavala ju je umiriti uz smijeh. Nastavila je razgovor.

- Idem sad. Moram ići. Čeka me ispravljanje zadaća. Budem te nazvala sutra. - pozdravile su se, a Marija je zapravo išla čitati knjigu. Htjela se odmoriti od škole i svih koji su je umarali.

Ana je spustila slušalicu i udubila se u svoj bakreni naslonjač. Nastavila je gledati serije na televiziji. Sara je otvarala vrata od boravka.

- Bako, jesi se čula s mamom? Što ti je rekla?

- Ništa, milo. Sve je u redu. Moraš shvatit' da se mama samo brine za tebe. Mame se uvijek brinu za svoje bebe. Budeš vidjela kad ćeš bit' mama jednog dana. Daj Bože da budeš! Jooooj, imam kolača! Potpuno sam zaboravila na njih. Hoćeš da odem složit' limunadu ili hoćeš možda pit' kavu sa mnom? Odmah odem složit', samo sjedni tu sa mnom. - starica je brižno objasnila i poželjela društvo.

Sara je dobila poruku na Viberu.

Mama:

“Ti i tvoja baka ste baš prave tračerice. "

Oznake: obitelj, mama, ljubav, roditelji, odnos, život, odrastanje

Volite li više žute ili bijele žgance? Kod mene u Moslavini su tradicija i prva pomisao na djetinjstvo.

Isprobala sam raditi sushi s avokadom i umak od crnog češnjaka. Naravno, ovaj moj uvijek kaže da je sve odlično, stoga nažalost nemam nekakve smjernice za popravke u vezi kuhanja ukoliko radim nešto krivo.

Zepečeni karfiol i krumpir u bešamel umaku s pancetom te mozzarelom.

Opasno s ćuftama i pire.

Tjestenina s umakom od tune i povrća.

Njemu najdraže varivo od mixa povrća i piletine.

Na izradu cordon bleua uvijek moram biti maksimalno skoncentrirana.

Zadnjih mjeseci čitam samo knjige na njemačkom jeziku.

Kod mene se vratila jesen posljednjih dva tjedna. Cijelo vrijeme pada kiša i veoma je hladno. Trebala sam posjetiti Hrvatsku u svibnju, ali više sreće u kolovozu ako budemo živi i zdravi. Trenutno sunce samo na slikama. Moje raspoloženje je isto odjeveno u tmurno odijelo, no doći će valjda i veselije boje na red. Umjesto nas, na put smo poslali paket od deset kila da bar nekako razveselimo one koji nas čekaju doma. Paket im je stigao za dva dana. Neočekivana brzina!

Kako se oni danas lijepo sunčaju! Sestra mi je poslala njihove slike. Konji su uzeli danas godišnji i odmaraju u staji.

Nisam Vam još rekla, drago mi je da ste dio mog života, makar virtualno. Divni ste!

Kako ste Vi? Ima li što novo kod Vas? Velika pusa! :)*

Oznake: hrana, ljubav, sloboda, obitelj, Osobno, Životinje, knjiga, prijatelji, virtualan svijet

Obukla je za njega haljinu od mjesečeva sjaja da uvijek u mraku pronađe put. Tijelo je okupala u nježnom povjetarcu da mu uvijek bude onaj potreban „vjetar u leđa“. Na noge je stavila cipele od mora kojima će lepršavo plesati na svim stanicama koje će se nenadano pojaviti. A on? On je postao za nju onaj čije ruke stvore ono što oči vide.

Zajedno su izgradili ladice osobnih memorija i sakrili ih u srce najdubljeg vulkana sjećanja. Lampice njihovih toplina još uvijek sjaje... Povremeno zatitraju, ali im ne dopuštaju da se ugase. Njihove svijeće osjećaju sunce i hladne kiše obavijene silovitim vjetrom. Nažalost, zagonetne čimbenike ne mogu zamoliti za prilagodbu uvjeta poradi kojih će trajati, ali dlanovi su mi zašiti. Nemilosrdni udari života su im postali odjednom najlakši ruksak. Malo ga nosi on, malo ona. Drže se za nevidljive niti unutar nježnih srca i plahe misli. Pospremili su snove u torbicu, ponijeli ih u nepoznatu odiseju i nadaju se. U nadi rastu. U odrastanju stvaraju. Kroz stvaranje pobjeđuju. Po potrebi primjene kintsugi. Ponekad pomisle - ukopajte satove da vremeplov ne teče. Ona mu šapne – „Kada bi bar umjetnik mogao baciti bijelu i žutu na trenutno crno platno za nas mini sanjare željne utopije - gladne veselih nota i vrelih luči.“ On je pogleda, obujmi oko struka, podigne u vis, a ona se zatim otisne na putovanje oko svijeta.

Ona povremeno odluta. Ugrize je slika kako je brzim korakom jurila na dogovoreni termin u dugoj haljini, koja joj je otkrivala stopala, kako bi ponovno osjetila vrelinu ljetnog asfalta. Prisilno sakrivena hodala su za slobodu. Crveni ruž na usnama i novostečeni osmijeh kao pozdrav svijetu. Opojni miris čistoće u Domu zdravlja je izmamio i pronašao negdje staru nervozu te prikazao hodnik poput tunela do vrata straha. Ovaj tunel koji je trebala proći nakon prvog nepotrebnog ..... Duboki glas je uzviknuo ime i bila je prisiljena sjesti iza tih vrata okupana velikim kapima znoja. „Zašto? Tako ste lijepi i mladi. Izađite, pozdravite očekivanja i zagrlite stvarnost.“ A ona? Voštana figura s jezivim osmijehom. Usta puna stakla čiji komadići otkidaju unutrašnjost. Trgajući kožu oko noktiju do krvi, promišljala je kako nije sama. Izvan zidova ima još mnogo takvih – skrivenih, bolnih i zarobljenih. Zašivena su nam usta da središnji ubodeni organi ne zadobiju nove posjekotine. Tko bi želio još jednom večerati fekalije koje su se nasukale na pladnju...

Tone ispod površine, a njegova ruka je izvlači. Ponovno i ispočetka.




Povodom Majčinog dana i Očeva dana (koji se obilježava sutra u Njemačkoj) uhvatila me posebna nostalgija za roditeljima kojima još jednom želim zahvaliti ponajviše što su mi bili najveća podrška te uzor tijekom cijelog života prilikom izgradnje vlastitog poziva i samoostvarenja.

Slike će reći više od bilo kakve riječi:







(izvor za ove tri fotografije - bespuća interneta)


Još malo slika iz moje točkice u svemiru:







Vaša M.

Oznake: ljubav, obitelj, Majčin dan, Očev dan, Njemačka, priroda, cvijeće, špar, prijateljstvo, život

Džepna venera, rođena 1949. godine u Čalincu pokraj Varaždina, je odlučila reći "ne" pater familiasu nakon naredbe - "udaja ili odlazak u Njemačku". Kao druga rođena u obitelji s petero djece, nije imala
pravo na daljnje školovanje jer je trebalo podignuti ove manje i mlađe. Ustrajno i hrabro, ali plašljivo i tiho je odlučila otići u Zagreb u šesnaestoj godini. Borila se, zaposlila i ubrzo pronašla ljubav svog života dok je obavljao praksu. Godinu dana mlađeg, ali s obzirom da je on išao u srednju školu, strpljivo je čekala. S dvadeset godina je na svijet donijela njihovu jedinu djevojčicu. Bila je to nestvarna ljubav, romantično filmska. Svaki vikend su skupa došli na selo da ta dva dana budu s nama. Odradila je svoj radni vijek u Končaru. Sretno, zadovoljno i s lakoćom. Pred očima joj umre suprug, no od tada - tih dvanaest godina je zadivljujuća i motivirajuća. Taman im je za godinu dana trebalo biti četrdeset godina braka. Iako, na rođendan je uvijek tužna jer je njen suprug preminuo dan poslije njenog rođendana.

Sama, ali jaka. Uvijek nasmiješena. Dobra kao kruh. Manekenka u mini verziji i danas. Najljepših pet godina života sam provela s njom. Svaki dan bih joj poslala SMS poruku kada sam izašla sa sveučilišta za koliko vremena stižem. Odgovora nikad nije bilo jer zna samo pročitati poruku, nazvati i odgovoriti na poziv. Hrana me uvijek čekala u fotelji u njenoj sobi, uz TV da joj budem bliže, a dok sam jela pripremala je nescaffe da se podružimo uz njene serije. Najstrašnija uvreda je bila ne jesti ono što je pripremila s nevjerojatnom ljubavlju. Budila me s ljubavlju i uvijek dočekivala. Ta žena ne bi nijedne kune uzela za ništa, jedvice je pristala da joj se kupi jeftina bugarska boja za kosu koju smo slučajno otkrile u KTC-u. Kada je trebalo odabrati haljinu za maturalni ples, znala sam tko ide sa mnom... Moderna i mladenačkog duha. Znala je ponekad prišapnuti - "Šteta što nisam mlađa, i ja bih to nosila!". :) Nakon udaje na petoj godini fakulteta, svaki dan bih krenula najranijim vlakom iz Bjelovara da stignem kod nje prije 7 sati, a veliku većinu vremena i nakon predavanja. Nije bio problem doći doma u 23 sata i nakon svega par sati sna ponovno u Zagreb.

Bakica svaki dan vježba, kuha si, obavezno u sedam ujutro ide u šetnju, ponekad i popodne, sve obavlja sama i ne da se! Danas sam je nazvala pod pauzom od obaveza, pere žena sve prozore u stanu. Nije mi problem nazvati je ujutro prije početka dana i nakon završetka dana pa makar i da joj pročitam komentare na novinskim portalima jer se ne razumije u tehnologiju. Najslađa je kada pita dok dugo telefoniramo (ima mobitel na tipke) - "Mobitel mi je jako vruć, može li eksplodirati?". Onda kad mi mama kaže - "Ista si tvoja baka.", mislim daj Bože da jednog dana budem identična takva. Topla, brižna, najnježnija na svijetu, s borilačkim duhom za onaj jedan jedini život koji imamo, uz doze vječne mladenačke vedrine. Uvijek kada pomislim da je život pretežak, uzor si.

Sretan ti rođendan, najdraža moja bako! Neka mi budeš uvijek zdrava i sretna!

Oznake: baka, ljubav, rođendan, obitelj, sreća, dobrota

Godine 2010., moj maleni brat je navršio osam godina. Bio je sretno, zdravo i voljeno dijete. Ipak, jesen je za njega te godine donijela umor, iscrpljenost, neprestanu potrebu za mokrenjem, pojačano žeđanje, gubitak apetita, ranice oko usana te zadah s mirisom jabuka. Liječnik je prvotno pomislio kako se radi o anemiji i savjetovao dodatke prehrani. Roditelji su odlučili otići na hitnu s njim nakon još jedne neprospavane noći. Izmjerena razina šećera u krvi je iznosila 48.9 mmol/L krvi. Sjećam se kako je dugi vremenski period proveo na dječjem odjelu bolnica u Bjelovaru i Zagrebu. U tom vremenu, naučio je kako se nositi s bolešću te kako paziti na vlastitu prehranu. Iako je bio zdrave tjelesne težine primjerene svojoj dobi te se hranio zdravo i raznoliko – dijabetes ga je zahvatio. Do tada nam je ta bolest u obiteljskoj povijesti bila nepoznata. Mogući „okidač“ je bio stres koji je proživio tijekom djetinjstva poput ostanka u bolnici dva tjedna zbog upale mišića, loma obje ruke pri padu, posjekotine na glavi, smrti bliskih osoba u kratkom vremenskom roku i svega ostaloga što ga je zadesilo u osam godina života. Bio je veoma osjećajno dijete s velikom brigom što će drugi reći o njegovim „neuspjesima“. Njegova bolest mi je izrazito teško pala, no divim se mom malom „šećernom“ heroju. Nisam nikada zaboravila prilikom jednog posjeta u bolnicu kada sam ga upitala kako provodi dane; odgovorio je da se igra, gleda crtane filmove, crta, ali i čuva bebu koja je u njegovoj blizini sama na odjelu jer mu je žao kada plače, pošto njeni roditelji nisu uz nju. Još uvijek je bez obzira na svoju situaciju, uspio pokazati empatiju za druge. Fasciniranost – njegovom staloženošću i spokojnošću, načinu na koji se s osmijehom ubode iglicom kako bi izmjerio razinu šećera u krvi te kako hrabro podnosi svako novo injiciranje inzulina. Prihvaćanje svakodnevnih mjerenja razine šećera u krvi, osluškivanje i samopromatranje – sve je taj malac brzo savladao. Podrška i briga obitelji za pravilan hod s bolešću je neizostavna. Hvala svim njegovim vršnjacima koji su ga pazili te odgovorno obraćali pažnju na njegovu bolest. Danas je on osamnaestogodišnjak, maturant koji se uspješno nosi s problematikom šećerne bolesti – zdravom prehranom, lijekom, kontrolom i sportom. Tekst posvećujem njemu, ali i svim drugim oboljelima od dijabetesa. Na današnji dan se obilježava Svjetski dan dijabetesa.

Vama dragi moji, šaljem pozdrave i lijepe želje (ponajprije da ste mi zdravi) iz tmurnog Aschaffenburga! Puse!

(Vaša M. u lipnju dok je još bila u RH.)

Oznake: pria, Zdravlje, Dijabetes, obitelj, ljubav, Podrška