Mrs. Galaxy

13.06.2022., ponedjeljak

sommer


da bar sunce otopi ledena srca
obriše svu šminku
i razmota celofane


Oznake: ljeto, more, Sunce, ljudi, život


- 01:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

27.05.2022., petak

lado oscuro






- Što ste osjećali u trenucima kada ste mislili da su vam posljednji?

- Posramljenost. Pitala sam se: "što sam učinila da zaslužim ovo?". Nisam imala previše vremena za razmišljanje. Sekunde su u pitanju. Strah od sljedećeg poteza. Jedne pogrešne riječi. Molila sam za život. Lomio se. Onaj koji je smatrao da me voli. U svom svijetu. Po svojim pravilima. U zatvoru. I drugi, onaj koji voli sebe najviše na svijetu te ne bi podnio da drugi znaju tko je i kakav je. Ovaj drugi me oslobodio.




Oznake: psihologija, mentalno zdravlje, partnerstvo, odnosi, život


- 00:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

25.05.2022., srijeda

Sutra u isto vrijeme


Vjetar joj je izgužvao haljinu i razbacao kosu.
- Nema veze. Mogla si obući vreću krumpira, meni je sasvim svejedno. - šapuće joj na uho.

Sjaji.
Kad se vrati.
Kad čuje korake na stepenicama.
Poruku u 6:45.
Dok joj kaže "opsjednut sam tobom".
Dok mu kaže "opsjednuta sam tobom".
Kupa se u njegovu pogledu.
Primjećuje, ali šuti.
Ovo je htjela.
Šale se, ali se ne šale.
Nitko te ne može zamijeniti.
Ni na nebu, ni na zemlji.

Što ste budni toliko dugo?


Pokrijem te, otkriješ me, brojim madeže na tvojim leđima, prsti jure tvojom kosom, zagrlim te, legnem u tvoje naručje, uplašim se da me slučajno ne stisneš dok spavamo i ode oklop krc - krc - nema dagnjice, vučeš me po krevetu, zalijepimo se, vruće nam je, ali želimo se zalijepiti, zagrliš me, ljubiš mi nos, pitam te koliko me voliš (zašto? od kojeg trenutka? što ćemo sutra? kako ćemo?), gnijezdimo se lijevo - desno, idemo na WC, moramo popiti vode, jedva čekamo opet biti skupa...Još malo, još samo malo.




Oznake: ljubav, život, odnos, brak, nježnost


- 23:05 - Komentari (13) - Isprintaj - #

20.05.2022., petak

Hodam


Od toliko problema, onaj najsitniji je uvijek najvažniji. Tuđa postelja, tuđe tijelo, tuđi kućni prag.
Lopovi na vlasti, država se prazni, gospodarstvo i ekonomija jedva dišu, problematične institucije i dovoljne su tri točkice...
Zavadi pa vladaj.
Kruha i igara.
Kako god.

Hodam u dalekom gradu prošlog lipnja s voljenim muškarcem ruku pod ruku.
Na ulici grafiti: "Ljubav ne prepoznaje spol" i "Ljubav je ljubav".
Vijore se dugine boje sa svih uličnih lampi te mnogih prozora.
U izlozima trgovina šarenilo. Artikli u identičnim tonovima.

Zamišljam da sam u staroj domovini.
Zapaljene zastave? Razbijeni izlozi? Apokalipsa? Ili ne?

Ulazimo u Penny. Glavna reklama: Olivia Jones (Oliver Knöbel) i Drag Queen plesači.

Moj muškarac pokušava prokomentirati. Žestoko. Bezobrazno. Crven u licu.

Zaustavljam ga.

- Dira te netko? Jesi ugrožen? Imaš svoj izbor, stav i vrijednosti koje njeguješ? Ne uzimaj kamen. Ne znaš što te čeka u životu. Ne tiče nas se ostalo. Ako nisi zadovoljan ovime, uvijek se možemo vratiti otkud smo došli. Nitko nam ništa ne nameće. - nezaustavljivo lajem.

Šuti.
Povratak mu je najgora noćna mora.

Navečer je otišao na terasu i priča sa susjedom Nijemcem. Zanima ga bilo domaćeg stanovništva.

- Svatko vodi brigu o vlastitom životu. Boga treba pokazati u djelima. Licemjerno je zgražati se nad nasiljem, a na drugoj strani ceste ga poticati." - otvoreni su svi prozori, čujem dijalog.

U drugoj polovici svibnja, zastave se izraženije pojavljuju. U lipnju će sve biti šareno punih mjesec dana.

Nikoga nije briga.
Ili jest, ali ne pokazuju.
Misle, ali ne komentiraju.
Nema reakcija.
Nije njihov život.
Svjetonazori nisu krajnji te takvima nikada neće postati.
Ni mene nije briga.
Držim svog muškarca za ruku i hodam.

Zabrinjava me što su dvojica mladića, u dobi od 14 i 18 godina, pretukla ženu od 60 godina na željezničkom kolodvoru.

Plaši me budućnost.
Želim mir.







Oznake: život, inozemstvo, Njemačka, Drava, mentalitet, odabir, sloboda


- 01:05 - Komentari (22) - Isprintaj - #

13.05.2022., petak

Proljetna




nećemo gledati vijesti
kupati se u svetoj vodi
glasno raspravljati
nema pomoći
ti bi onako
ja bih ovako
oni su tako
mi ne bi sigurno
ne činiti ništa
žvakati tuđe sudbine
nepoznatima zabijati nož u leđa

pusti nam pjesmu
"što je danas lijep i sunčan dan"
idemo kupiti sladoled
ljubiti se u parku
brojiti hrušteve
promatrati eksponate
utapati se u suncu
trčati za bumbarima

da
ozbiljna sam
i sretna
idemo
tko zna što će nas kasnije dočekati ispred vrata




Oznake: proljeće, vikend, Sunce, sreća, život, partner


- 01:59 - Komentari (25) - Isprintaj - #

30.04.2022., subota

el amor existe



ostala je gola ispred njega
skinula krhkost
izula jad
odvezala strah

ne ostavljaj me na hridi

inače
hvala na odvojenom vremenu
mogu shvatiti
nisi čovjek za mene
sretno i doviđenja

voljela sam prije tebe
njegova ljubav je boljela
bila je plava
bila je ljubičasta
zelena
žuta
sebe sam voljela više
i preživjela

evo me

ovdje sam
vjerujem u ljubav



Oznake: ljubav, život, žena, partner, odnosi


- 01:05 - Komentari (41) - Isprintaj - #

27.04.2022., srijeda

U devet u krevet


- Tko je smislio pravila ponašanja i zašto moram u školu? Hoću ići spavati u jedanaest sati, ali mi mama ne dopušta jer kaže da ću biti iscrpljen i da djeca moraju ići u normalno vrijeme na spavanje. Ali ja imam svoje mišljenje! Ona kaže rečenicu "dok si pod mojim krovom". Sigurno znaš i sama, nisi ti baš stara. Hjoooooj!

- Znam i slušala sam istu rečenicu dok god nisam završila školovanje. Navikni se. Sve je to dio i čar odrastanja. Vrlo vjerojatno sad kolutaš očima. Naravno da smiješ izreći svoje mišljenje, ali krajnju odluku donose roditelji. Jednog dana ćeš biti odrasla osoba i shvatiti što znači odgovornost, briga i ljubav prema djetetu. Budi zahvalan za sve što čine za tebe. Moraš imati razumijevanja za roditelje, isto kao što oni imaju za tebe i tvoje postupke. Prevrti film pa budi iskren.

- Pa nisam baš bio dobar...

- Onda?

- Imaju pravo. Ali kad ja želim...

- I tvoji roditelji isto tebi žele samo najbolje. Pričali smo već o tome. Puno, puno puta.

- Ha - ha - ha, zaključio sam da je mama vrhovni šef, a ti advokat.

- Zašto?

- Ti uvijek imaš živaca za istrage, rasprave, raspetljavanja, savjete... I preslične ste! Što jedna kaže par sati prije, druga kasnije ponovi. Zato je ona rekla da uvijek prvo tebe moram pitati smijem li nešto uraditi kad sam s vama. Ti ćeš odgovoriti ono što bi ona odgovorila. Mogu ti samo reć' da ćeš jednog dana bit' dobra mama. Čekaj, zove me Tin. Čekaj da mu snimim glasovnu.

"Javim se kasnije, zove me mama".

- Aha, čujemo se navečer ako te zove mama.

- Ma neeee! Pa kažem za tebe. Ne govorim nikada maćeha jer mi se ne sviđa ta riječ. Ne da mi se objašnjavati s kim razgovaram.

- Joj, sad si me piknuo ovom rečenicom, ali ipak dovijeka moraš znati da je tvoja mama najvažnija. Hvala što me cijeniš. Meni je drago da ti mogu biti podrška na životnom putu.

- Ja sam zapravo bogat.

- Kako to misliš?

- Imam vas četvero, sestru i svi se slažemo predobro. To je bogatstvo!






Oznake: odgoj, Obrazovanje, odrastanje, roditelji, život, dijete


- 01:15 - Komentari (27) - Isprintaj - #

25.04.2022., ponedjeljak

amor eterno


rekla mu je
zamisli
nestanem
ne javim se više nikad
ne postojim u tvom životu
nema me
kakav je osjećaj

povraća mi se
rekao je
udaj se za mene
kupili su prstene
dogovorili datum

rekli su im
šalite se
ne ideš ti nigdje
ljutili se jer nema svadbe
što će selo reći
gdje je bijela haljina
zar si se školovala da bi se mlada udala
nije ti to trebalo u životu
uništavaš nam sve
jednom odeš, više se ne vraćaš

Spremila je odjeću i obuću u devet vreća za smeće
auto je bio pretrpan
pjevali su cijelim putem
all you need is love

potpisali su papire i
otišli na ćevape

oni su onaj par koji se neprestano drži za ruke
i ne pušta




Oznake: ljubav, vjenčanje, sreća, prijateljstvo, život, brak


- 02:10 - Komentari (25) - Isprintaj - #

23.04.2022., subota

i dalje si tu


voljela bih biti u tvojoj kuhinji
skakutati po bijelo - plavim pločicama
i donijeti ti kriglu s vodom
hranile bi kokoši
brale ribizle
kosile djetelinu za svinje
ruljile kukuruz
slušale radio
smijale se tvojim zelenim špagericama
bolnim žuljevima
išle na misu
hodale bose po užarenom asfaltu
divile se jorgovanima
rješavale križaljke
gledale vesterne
jele napolitanke
mlijeko bi nam iskipjelo po šparetu
veliki medo bi sjedio na čelu stola s ogromnom šalicom čaja
tisuću i prvi put bi listale albume
ti bi bila u oblaku dima
ja bih se pravila da me guši
nitko me više ne pita
kakvo je sunce kad protrljaš oči
koliko si zvijezda padalica prebrojala
šteta što ti ne mogu skuhati ručak
voditi te na more
nazvati tvoj broj
zbog tebe mi smeta svibanj
halo ženo, ti si vječna
vidiš da nisi izblijedila
znam da vidiš




Oznake: ljubav, sjećanje, uspomene, prijateljstvo, život


- 03:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #

11.04.2022., ponedjeljak

Sidro


- Znaš, do zadnjeg trenutka sam mislila da se šališ o odlasku. Poslije toliko vremena, još uvijek ne mogu vjerovat' da si daleko. Mogla si ovdje... Sve si izgradila.

- Mogla sam, ali mi je želja bila nešto drugo. Nisam imala ničiju podršku za najvažnije životne događaje. Mogla sam, ali sam slušala sebe. Ne dijelim više planove unaprijed jer mi ne treba obeshrabrivanje, demotivacija i svima omiljena: "Uništit ćeš si život!". Zahvalna sam na brizi, ali sputavanje je glomazan teret. Kako se postaviš, tako se ophode prema tebi. Nisam požalila što nisam slušala. U suprotnom bih odabrala tuđe riječi, snove, strahove i granice. Naravno, treba uzeti u obzir tko i kakve savjete daje.

- Ti si me podsjetila na sve ono što se sama nisam usudila. Povremeno sam mislila da će mi život proći pored mene i bez mene. Nisam bila hrabra za napuštanje sigurne i mirne luke. Mogla sam, nisam, a toliko sam trebala...

- Nikad nije kasno podignuti sidro. Ne boj se oluja, uvijek će ih biti!





Oznake: razgovor, odluke, rizik, život, planovi


- 02:08 - Komentari (35) - Isprintaj - #

04.04.2022., ponedjeljak

buenas noches estrella


hrabri ustaju prije sunca
mašu mjesecu
šapuću zvijezdama "l a k u n o ć"
koračaju među bogovima i demonima
smiju se cvijeću
broje mrave
pozdravljaju avione
stope im ostavljaju mir
odlaze na tržnicu dijeliti ljubav




Oznake: čovjek, ljubav, život


- 02:25 - Komentari (27) - Isprintaj - #

25.03.2022., petak

Inozemna crtica


- Otišli vi iz Hrvatske, ali Hrvatska stalno dolazi k vama. - poručila mi je stanodavka.

Službeno smo postali "hrvatska zgrada" s obzirom na to da se u posljednje vrijeme doselilo nekoliko ljudi. Novog stanara smo čekali do jedan sat ujutro, predali ključ, pomogli unijeti stvari u stan i podrum, nahranili, odvezli u kupovinu, pomogli oko svega što treba i ubuduće se ponudili za bilo što. Danas smo ga pozvali na večeru. Najteži su prvi mjeseci. Ne želim se ni prisjećati, a kamoli ponovno proživljavati.

U gradu se, bili vi u Elisenstraße, na glavnom trgu, Pennyu ili Mülleru, neprestano čuje hrvatski jezik.
Osjećam se kao da sam kod kuće; kao da nikad nigdje nisam otišla. Vidjela sam dva auta s registracijom mog rodnog BJ. Međusobno smo mahali baš kao da se poznajemo sto godina, a zapravo se nikada nismo susreli. Moram pozdraviti svaki put kad čujem materinji jezik. Jače je od mene. Izvan privatnog kutka, čitanje knjiga, filmovi ili serije - Deutsche Sprache.
Upućeni smo da uskoro dolazi još ljudi iz Hrvatske.

S nestrpljenjem i nervozom smo dočekali proljeće. Napokon smo ispratili previše dana kiše, tuče, vjetrova i depresivnog sivila.

Prošli tjedan smo napravili kratko putovanje vlakom. Vikend je većinski proveden u prirodi. Otkrili smo pješčanu plažu na Majni. U krugu od 50 metara je sve prekriveno malim riječnim školjkama. Dečki su spustili ključ od automobila u poštanski sandučić, a "princeza" je imala sve ključeve sa sobom pa su prisilno morali naučiti kako provaliti u poštanski sandučić. Susjed Nijemac ih je prvo napao zašto to rade, a potom se priključio donošenjem aparature poput kuhinjske kuhače te utvrdio kako su prezabavni pa ih je na kraju snimio. Muške snage "hrvatske zgrade" su išle u subotu u kupovinu. Suzdržala sam se od komentara: "Nemojte kupovati gluposti". Na kraju sam dobila 3 aluminijske folije, 10 spužvica i više od polovicu sadržaja "mistery" kutija koje su kupili u MediaMarktu. Htjeli su se nagraditi jer nitko dvije godine nije ništa kupovao osim nužnog za život. Suzdržala sam se od: "Rekla sam vam". Sami su zaključili da ne idu više u kupovinu.





Oznake: inozemstvo, Njemačka, njemački jezik, Hrvatska, jezik, ljudi, život


- 02:05 - Komentari (26) - Isprintaj - #

27.02.2022., nedjelja

Plavo i žuto



jecajući vjetar
osušeni suncokreti
zažmirilo nebo

- Hoćeš mi ispričati što se događalo u prošlom stoljeću kao učenicima?

- Kad narasteš.

- Zato što su neki ljudi bili prezločesti? Mama i baka su pričale da je počeo rat. Prije spavanja sam dugo molio da prestane. Strah me da će doći do nas i da se više nikad nećemo vidjeti. Zašto ne misle na nas djecu?



Oznake: mir, život, sloboda, humanost, svijet


- 19:50 - Komentari (25) - Isprintaj - #

02.12.2021., četvrtak

Tišina za život



Srce mi se slomilo u stotinu komadića nakon saznanja o prestrašnom događaju u Splitu. 
Odbijam prihvatiti da ne čujemo i ne vidimo patnju drugih. 
Ne izostavljajmo reakciju na nasilje! Nasilnike treba jasno i glasno osuditi.

Državne institucije, djelujte!

Razgovori kod kuće o opasnostima koje se mogu dogoditi od najranije dobi. Edukacija u školi. Savjeti za samoobranu. Izgradnja povjerenja. Podrška i poticaj na hrabrost za prijavu.


U tišini sam.
Danas biram tišinu za sve žrtve femicida i svakog oblika nasilja.
Za žene; nečije majke, kćeri, sestre, prijateljice, a prvenstveno ŽIVA BIĆA.




#16Daysofactivism #croatia #unwomen #genderequality





Oznake: Stop, život, tišina, nasilje, strah, Pomoć, žena


- 11:15 - Komentari (17) - Isprintaj - #

01.12.2021., srijeda

Beskraj: Tama


Ovog vikenda sam u jednom dahu pročitala "Tamu", prvu knjigu iz duologije "Beskraj", autorice Marije Klasiček. :)



Ova skladba riječi, prikazuje svaku boju ljudske duše. Odnos tonaliteta Tame u osobnoj povijesti jednog srca. Ne, ta tmina nije negativna, ne ujeda i ne povrjeđuje. Ona zna zagrebati ispod površine. Ustrajna, korijenita, nepokolebljiva i sigurna igračica, koji povlači dugo učene poteze, bez vjere u druge pokušaje. Šansa, bezbroj poteza i jedna konačna odluka. Tama nije osvetnica, već detaljno propitkuje,   analizira i zaključuje. Ona želi da ljudi zasluže mjesto u njenom životu kako bi mogli dobiti puninu Svjetla koje čeka. Ono pak želi bez pitanja pokloniti beskrajno mnogo ljubavi, topline i svoju ruku u svakoj oluji. Vjeruje u ljude i oprost.

Autorica prenosi važne lekcije koje je uočila u svom letu na lokacijama unutar sebe i u odnosima s drugima. Stranice Tame su ogledalo ljudske duše, "ich" emocije na pladnju, godine preobrazbe, kolekcija krhotina, balans srca i razuma, izlog ponosnih ožiljaka te zbir niti koje vode do spoznaje što ljubav ne predstavlja ili predstavlja.

Putokazom pokazuje na Svjetlo, važnost utočišta u vlastitom biću, rast i učenje; jer nas ono vodi spoznaji "da je svaka mala smrt možda imala smisla jer...upravo nas je ona naučila, kako zaista živjeti".
Čitajući, imate osjećaj da Vas autorica želi zagrliti, potapšati po ramenu i poručiti - "Sve je u redu! To je život.".

Marija, svaka čast! Moj aplauz i naklon! S nestrpljenjem iščekujem Svjetlo.


Knjiga :))) (link)

Oznake: knjiga, Hrvatska, Književnost, život


- 11:09 - Komentari (22) - Isprintaj - #

06.11.2021., subota

Fotografija



Sanja je jednom rukom pospremala knjige i albume u kutiju, a drugom prinosila cigaretu ustima. Iz albuma je ispala rastrgana fotografija. Korana je potrčala i zgrabila je.

- Bako, zašto nedostaje drugi dio fotke? - iznenađeno je upitala desetogodišnja djevojčica.
- Nemam pojma, pusti ti sad fotografiju. Idemo ovo brzo spakirati. - Sanja je pokušavala ignorirati upit.
- Znam da lažeš. Ispričaj mi, pliiiz! - zagrlila je Sanju oko struka i pokušavala škakljati.

* * *



Jedva je dočekala punoljetnost. Visoki konjski rep, bijeli kompletić i buket u rukama. Sloboda od života u tjeskobnim „gradskim kućama“, oca koji liječi postratnu bol alkoholom i majke koja pije uz njega. Solo igračica napokon ubire svoj san.

- Zemi remen i vudri ga il' vas bum ja oboje stukel! – Sanja je morala uzeti remen i udarati dvije godine mlađeg brata Egona.

Ona nije bila odabrano dijete koje će završiti školu. Starije je moralo pretrpjeti, stisnuti zube i ubaciti snove u kofer “snađi se“. Pronašli su joj posao u Tvornici obuće Astra, no novčanik nije bio u njenim rukama.
- Ti buš u školu išla? Zdenka, si čula? Buš ti išla delat'! Bracek bu išel u školu. Kaj si mislila? Da buš morti za učiteljku francuskog studirala? – roditelji su se smijali njenim ambicijama.

Potpisala je papir. Zažmirila, a riža je bockala njeno lice ispod neba iznad Zagreba. Poljubac s Ivicom nikada nije bio slađi. Trbuh se brzo uočio na njenom krhkom tijelu. On je sve kasnije dolazio u njihov dom. Mirisao je na Ralon, duhanski dim i konjak. Uskoro je sitna Natalija nezaustavljivo plakala iz malene kolijevke.

- Da, spavam s drugima. Sve je to samo dvjesto grama parizera! – na Sanjinom licu se crvenio trag prstiju.
Spakirao je svoje stvari. Rastrgala je njihove zajedničke fotografije i spalila njegov lik. Stajala je ispred ogledala, prinosila škare kosi, a pramenovi su padali oko nje. Prestala je biti gladna, a stalno je mirisala na gorku višnju i orah. Bila je žedna od loših odluka, razočaravajuće sudbine i straha od samoće. Ostavila je bočice kod Egona u toaletu.
- Sram te bilo! Natalija je kod naših roditelja po cijele dane, a ti ločeš! Zbog koga? Običnog mamlaza! Kaj si se uopće udavala? – Egon je galamio na nju.
- Pili su nam roditelji, pit' ću i ja!

Natalija je rijetko dolazila u Basaričekovu. Stan je u njoj izazivao panične napadaje i agresivne ispade. Nije mogla smiriti tikove na licu od nervoze.

- Nemoj vikati. Sjedni kad te primi! Bude te brzo pustilo. Molim te, smiri se! – Sanja ju je pokušala umiriti.
- Ti ćeš mi govoriti? – bacila je mobitel u zid. – Ti si me i dovela do ludila! – gledala je u izbezumljenu Sanju. Počela je plakati za nekoliko minuta. Ona je njena mama.

Dvadeset i osam godina je bila trijezna. Karlo je bio kamen na koji su se zajedno oslonile. Sanji je trebao netko iza koga će se sakriti da ne vidi svoj odraz u ogledalu.
- Tko si ti? Kaj si došla tu? Kud me vodiš? Pusti me na miru! – Karlo je vikao jer više nije mogao prepoznati njeno lice.
- Doktore, možete li mi reći kakvo je stanje?
- Tri do šest mjeseci maksimalno.
Odlazila je na Miroševac dva puta tjedno. Udarci po vratima su je prenuli iz popodnevnog sna.

- Dobar dan! Koga vi trebate?
- Pa tebe. Daj mi broj od Natalije! – bahato je odgovorio.
- Ako je trideset i sedam godina mogla živjeti bez tebe, onda će preživjeti i svaku narednu! – zalupila mu je vrata pred nosom.
- Naći ću je ja, budi ti bez brige! – slušala je kako govori s druge strane i udara šakama po vratima.
- Sam' je vudri. Batina je 'zašla iz raja! Treba njima pokazat' 'ko piša stojećki. – naučila je da ne smije plakati. Upamtila je očeve savjete Ivici kada ga je prvi put dovela pred njih.

Dan je zamijenila za noć, a noć za dan. Prestala je kuhati. Zaboravila je kako napraviti omiljene ćufte. Uzimala je Sanval tri puta dnevno. Doze za krivnju, tugu i zaborav. Šlauf protiv utapanja.
- Možete li mi prepisati neki drugi lijek? Ovaj mi više ne djeluje. – požalila se liječniku.
Upala je u gravitacijski bunar, a nikada nije planirala skočiti u njega. Potpisala je ugovor o prodaji stana i uplatila novac na Natalijin račun. Bio je to posljednji adut u kutiji za prvu pomoć.

- Mama, doći ćeš živjeti kod nas? Ne znam zašto nisi i prije.




* * *
- Stvarno nemam pojma. Možda je tvoja mama prerezala fotografiju dok je bila mala. Ne sjećam se! – odgovorila je Korani i napokon dovršila pakiranje.
Obukle su jakne, uzele posljednja tri kofera iz stana i predale ključ novom vlasniku. Šutljivo su šetale do autobusne stanice. Sanja se zabuljila u osmrtnicu zalijepljenu na oglasnom panou. Ivica je otišao.
- Mir s tobom! – tiho je izgovorila, ušla za Koranom u autobus i stavila dlan na prozorsko staklo.




( p.s. Budi čovjek.
Ne znaš što je iza tuđih zidova.
)





Oznake: život, odnosi, story, emocije, odabiri


- 01:51 - Komentari (37) - Isprintaj - #

21.10.2021., četvrtak

Suze brišu sve tragove



Njih dvoje ne broje dane i noći.
Zajedno leže na zvijezdama i pokrivaju se oblacima.
Dodiruju sunce i plešu nebom u kapljici kiše.

Oni nemaju sat.
Ionako vrijeme trči brže od njih.
Još uvijek je djevojka koju prima oko struka i baca u zrak ispod prigušenog svjetla ulične lampe.

Drže se za ruke i hodaju polako.
Tko je prvi pronašao kartu do skrivenog blaga?
Prvi je tražio svoje srce.
Drugi je ranjen klečao i proklinjao sebe.
Krvavi prsti su iščupali pulsirajuću polovicu iz jecajućeg mesa.

Kako nitko nije vidio dječaka s rupom umjesto srca?
Kako nitko nije vidio ozlijeđenu djevojčicu?
Utisnula je u njegova prsa svoj dlan i pokrpala prazninu, a on je podignuo njeno krhko tijelo i odnio ga daleko.
Svaki je zgrabio svoju planetu.

Izvadili su metke iz tijela i previli rane.
Duboko su zakopali stare skelete.
Nitko ne mora znati.
Obukao je crni smoking i zatražio jedan jedini ples.
Poželjela je vatreni tango bez kraja.

Dugo su gradili kameni paviljon jer je trebalo pronaći prave sastojke za čvrsto vezivo.
Ružin grm je iz pukotina niknuo i zaštitnički omotao zdanje.
Mast od dodira, pogleda i šapata je prekrila zašivene rubove.
Njene suze su isprale tragove.
Zalijepili su ruke i lebde poput balona.








Oznake: ljubav, pjesma, život, misli, vrijeme


- 16:04 - Komentari (62) - Isprintaj - #

28.07.2021., srijeda

Mama je imala pravo



Telefon je zvonio duže vrijeme. Marija se jučer nije javila, ali danas je bilo neizbježno. Primila se za korijen nosa, spustila glavu, zažmirila, duboko udahnula i podignula slušalicu. Pretpostavljala je da će morati slušati majčino predavanje u svojoj pedeset i drugoj godini.

- Halo? De ste? Kaj se ništ' ne javljate? - glasilo je standardno pitanje.

- Došla sam iz škole, ručali smo i popila sam kavu sa šogorom. Spremam se sad ispravljati zadaće. - odgovorila je ukratko, ali pripremala se za kolutanje očima jer je znala što slijedi. Baka ide braniti svoje “svete unuke” i njoj, koja radi dvadeset i šest godina u školi, soliti pamet kako se postupa s djecom.

- Čuj, moram ti nekaj reć'. Viš', tvoj tata i ja smo se trudili pružit' ti baš sve kaj mi nismo imali. Istina, bili smo duži period podstanari. Bila su druga vremena i nije nam bilo lako. Školovali smo te, završila si fakultet, mislili smo da ćeš nać' posao u gradu i ostat' ovdje. Došla sam sa šesnaest sama u Zagreb i za tebe sam htjela nekaj drugo. Srce si nam slomila kad si rekla da ćeš se udati za nekog tko ima samo osam razreda škole i na selo Bogu iza nogu. Tvoj tata i ja smo se plakali cijelim putem do doma kad ste nam saopćili jer nismo mogli vjerovat'. Bila je tvoja odluka, poštovali smo to i dobro. Imali smo druge snove za tebe, al' oni nisu bili tvoji. Ti si sama slijedila svoj put i nikad ti nisam prigovarala. Pa zakaj si onda sad ti takva? Sara će završit' fakultet u roku, s tim dečkom je nekoliko godina i ti si se sad našla njoj pametovat' jer se žele vjenčat'. Pa kaj ti nisi nas slušala prije 25 godina? Ma, vidjela sam ja tebe kad si išla mlađoj kupit' haljinu za maturalnu. Tebi se nikaj ne sviđa, nego ja baba od 73 godine moram djetetu davat' savjete. Tak' bi ti flisku prilijepila odmah. Pusti ih da odaberu sami kaj će i kak' će u životu. Ti uopće ne znaš razgovarat' sa svojom djecom, a ni mene ne zoveš. Javiš se samo kad ja tebe zivkam. - mama je brzo izgovarala, a Marija je zamišljala kako je gleda kao nekad dok je peglala s viklerima na glavi uz zvukove Elvisa na radiju. Sara je bila bakina kopija. Ona se nikad nije voljela šminkati ili nositi visoke potpetice poput njih. Čak su se jednako brzo “nafunjile” za svaku sitnicu.

Napokon se ubacila u razgovor.

- Sara kako posije, tako će i žeti. Briga me. Maturalne haljine su prestrašne i kriminalne. Dobro, zašto ti meni moraš objašnjavati kako se trebam ponašati s djecom? Meni koja radim u školi. - odgovorila je pomalo bezobrazno te očekivala da počne izvirati mamin i Sarin drhtavi glas.

- Dobro, bolje da nikaj nisam išla govorit'. Samo se naživciram svaki put. Ne budem ni ja živjela sto godina. Budeš ti vidjela! - samo što ne počne plakati.

- Joj, ženo Božja, daj se smiri! Sve je okej! Šta bi se bez veze živcirala?! Opusti se! - pokušavala ju je umiriti uz smijeh. Nastavila je razgovor.

- Idem sad. Moram ići. Čeka me ispravljanje zadaća. Budem te nazvala sutra. - pozdravile su se, a Marija je zapravo išla čitati knjigu. Htjela se odmoriti od škole i svih koji su je umarali.

Ana je spustila slušalicu i udubila se u svoj bakreni naslonjač. Nastavila je gledati serije na televiziji. Sara je otvarala vrata od boravka.

- Bako, jesi se čula s mamom? Što ti je rekla?

- Ništa, milo. Sve je u redu. Moraš shvatit' da se mama samo brine za tebe. Mame se uvijek brinu za svoje bebe. Budeš vidjela kad ćeš bit' mama jednog dana. Daj Bože da budeš! Jooooj, imam kolača! Potpuno sam zaboravila na njih. Hoćeš da odem složit' limunadu ili hoćeš možda pit' kavu sa mnom? Odmah odem složit', samo sjedni tu sa mnom. - starica je brižno objasnila i poželjela društvo.

Sara je dobila poruku na Viberu.

Mama:

“Ti i tvoja baka ste baš prave tračerice. "










Oznake: obitelj, mama, ljubav, roditelji, odnos, život, odrastanje


- 16:04 - Komentari (31) - Isprintaj - #

25.07.2021., nedjelja

Idemo na more:)



- Osvojio sam zelenu kartu. Tanja, osvojio sam je! Možeš li vjerovati? Idemo u Ameriku! Ne mogu vjerovati da sam uspio! Imamo je i na konju smo! – Luka je skakao od sreće dok je ulazila u stan.

- Stvarno? Baš mi je drago! – nabacila je kiseli osmijeh, a on nije dobio povratnu informaciju koju je očekivao.

- Fakat? Nisi zadovoljna? Pa nemoj me... Znaš šta, mislio sam da ćeš biti oduševljena! - klimao je glavom u nevjerici.

- Ej, ma sve si krivo shvatio. Sretna sam! Znam sve procedure, rokove i obaveze dalje. Idemo skupa i u svemu smo nas dvoje. – Tanja mu je prišla i nježno ga zagrlila. U grlu joj je stajala knedla, a misli su letjele; „Kako ću ja to?“.

- Ne znam, nisi mi se baš činila najsretnijom kada sam ti rekao. - u nevjerici je podignuo obrve.

- Ovdje mi je obitelj. Kako ću ih ostaviti? – sjela je na trosjed i pogledala ga.

- Ma nemoj, a ja ti nisam obitelj? Samo što se nismo vjenčali, Tanja. Jesi li svjesna što govoriš? Podržavala si moje ideje i do sada nisi progovorila ni „A“ protiv. U procesu zatvaranja obrta sam zbog naših dogovora. – tri crte na čelu su mu se naborale od ljutnje.

- A znam, ali kako da sam tada rekla „ne“? Bio si toliko zanesen, a ja sam fakat bila uvjerena da ništa od toga. Volim svoj posao, mislim da bi mi se srce slomilo. - snuždila se.

- Stvarno? Zavidna razina sebičnosti! Prvo me toliko vremena guraš u nešto, a na kraju mi pokazuješ srednjaka. Hoćeš reći, ako odem... Veza nam je na rubu propasti? - sjeo je i stavio ruke na lice.

- Nemoj tako. Gle... - prekinuo je njen pokušaj spašavanja situacije.

- Ne mogu održavati vezu na daljinu. Znaš kakav sam. Kakav je to život? Odluka je veoma laka: ili mi ili prekid. Vidiš da mi trenutno ne ide ovdje i da sam stalno na početku. Ovo je prilika života! Sve sam podredio tebi, a ti jednom ne možeš učiniti nešto za naš boljitak. Nikad te nisam ništa tražio. Htjela si živjeti u Zadru, ok, išao sam. Selidba u Zagreb, opet sam pristao. Sve tvoje želje o putovanjima su ispunjene. Budi precizna, molim te, ajde. Reci što je na stvari! - nabrajao je.

- Želiš znati što je? Ne mogu više. Nemam više volje za nas! Umorila sam se, žao mi je. - gledala je u pod.

- Žao ti je? Jesi ti normalna? Dao sam ti devet godina života! Dogovarali smo brak. Praktički si živjela pola veze u kući mojih roditelja. Kod tete si stanovala u Sesvetama dvije godine besplatno za vrijeme diplomskog jer je znala da doma imaš tešku situaciju. Moja mater ti sprema svaki dan jelo prije posla kako ne bi imala problema s gastritisom. Vodio sam te u Veneciju prošle godine samo da napišeš kvalitetan završni. Voziš naše automobile! Padam nisko jer ovo nabrajam, ali zar tebe nije nimalo sram? Ne mogu ti opisati koliko sam bijesan! Ne poznajem te i tu stajem. Što još trebam znati?- u očima su mu bile suze.

- Luka, žao mi je. Spojila nas je prometna nesreća. Ja znam kako ovo sve zvuči, ali bila sam premlada. - prekinuo je njena opravdanja.

- Premlada prije godinu ili dvije da prekineš ovu farsu? Bilo je dobro dok je budala plaćala, a sada si nam tako jadno okrenula leđa. - stao je ispred zida, naslonio čelo i zatvorio oči.

- Gle, nisam znala kako da ti kažem... - pokušala ga je dodirnuti.

- Ma pusti me! Šta nisi znala? A danas si znala? - odmicao se od nje.

- Šta da ti kažem? Imam drugog, čujemo se nekoliko tjedana. - izbacila je iz sebe kao iz topa. Napokon je puknula po svim šavovima.


- Čekaj, ti mene zajebavaš? Šališ se? - dignuo je ruke da joj pokaže da se udalji i šokirano stao zaleđen. Ostajao je bez zraka i pokušavao je sjesti.

- Oprosti mi, molim te! Žao mi je što ti nisam rekla! Znam da sam trebala. - kleknula je ispred njega i gledala ga u oči.

Dignuo je glavu i mrtvo hladno izgovorio.

- Jedino što želim je da uzmeš stvari momentalno, ostaviš ovdje sve ključeve i odjebeš iz mog života. Sad je meni jasno zašto tebe i tvoju obitelj zovu krpeljima. Ova budala te više neće slušati ni trena. Doviđenja! Nema dalje! Tutto finito, hasta la vista baby ili kako god želiš! Ne trebaš mi nikada reći zašto i nemoj slučajno pokušavati jer znam što sam radio krivo. Volio sam te i sve bespogovorno uradio za tebe, za nas i živio sam u dimenziji za koju sam mislio da je zajednička. Nikada nisam sumnjao u tebe. Nadam se da udarac nakon tvog buđenja neće biti jako bolan. Da, slomljen sam, ali ovo... Ne želim ti pokloniti epitete jer... Ma nema priče više. Makni mi se s očiju. Bolje sada, nego da si čekala još koju godinu. - crvenio se od bijesa. Ustao je i otišao u svoju radnu sobu.

Sjela je na pod i gledala neko vrijeme u kopije fovističkih slika na zidu koje je odabrala. Mrzila ih je i nema pojma zašto ih je kupila jer su joj odvratne. Kao povjesničarka umjetnosti, voljela je sve osim fovizma. Prošlo je nekoliko sati od njenog odlaska. On je zaspao nad radnim stolom. Zazvonio je mobitel i probudio ga. Papiri su mu se zalijepili za lice zbog suza.

- Luka, gdje si? Hoćeš li doći dolje? Vidjela sam Tanju da je otišla s prtljagom. Ide na put? - začuđeno je upitala njegova majka.

- Briga me gdje ide. Mama, dobio sam na lutriji. Višestruki dobitak u jednom danu. Zelenu kartu za Ameriku i slobodu. Hoćeš da idemo danas na more? Treba mi.- upitao je uz razvlačenje svake riječi zbog pogleda u daljinu i razmišljanja o budućnosti.

- Čuj, ovaj, dobro sine. Nije mi ništa jasno. - zbunjeno je zastala.

- Idem spremiti nešto robe u torbu pa siđem. Uzmi svoje i idemo. Sve ću ti ispričati. Ti voziš! - odlučno je izgovarao, posezao za vlažnim maramicama da obriše lice i krenuo dalje.









Oznake: ljubav, prekid, život, fikcija, more, odmor, amerika, Lutrija


- 01:50 - Komentari (37) - Isprintaj - #

20.07.2021., utorak

Puding, sapunice i taškice



- Alkohol je veliko zlo. Najveće, dijete moje. - izgovarala je starica buljeći u scene na televizoru.

- To uvijek govoriš. Zakaj? - uzvratila je pitanjem jedanaestogodišnja djevojčica.

- Nemoj se ljuljat' na stolici! Buš opala. - upozoravajućim tonom se okreće prema djevojčici i ubija muhe po stolu.

- A daj mi reci! Znam da nikad nećeš! - djevojčica je uporno moljakala.

- Nemam ti kaj reć'. - nastavlja gledati meksičku seriju.

- Joj, sigurno imaš. Samo si ti takva i nikad nećeš ništ' ispričat'. - djevojčica koluta očima i proširuje rupicu na stolnjaku.

- Nemoj trgat' to! Bum te poslala doma! Jesi me došla zajebavat' sim? - starica je zakreštala.

- Pa kad mi nećeš reć'... - zacvilila je.

- Nemam nikaj puno za ispričat'. Udala sam se sa šesnaest. - starica se nagnula nad stol i počela slagati cigarete.

- Koliko je pradeda imao godina? - ubacila se djevojčica.

- Dvadeset i tri. Daj me pusti da ispričam kaj imam. Donesi mi vode. Pazi kak' hodaš, još samo fali da opet padneš s kriglom pa da imaju posla u ambulanti. - oblačila je svoj plavi prsluk.

- Ajd', ajd'. Slušam te. - trčala je prema vodi i nabacila osmijeh od uha do uha jer je napokon namolila za neku priču.

- On je bio u ratu, kasnije smo se vjenčali. To buš sve učila u školi o ratu. Bio je negdje u sklopu njemačke vojske. Nisam ga ispitivala nikad jer nije bio doborovoljan odlazak, dokumente je pobacao prije povratka u Zagreb da ga ne nađu. Nije htio pričat' o tome jer nije volio rat i politiku. Rodila sam Jasnu, a dvije godine poslije tvog dedu. Tvoj pradjed se zatim propio, a zajedno s njim sam i ja pila. Kad su Elizabeta i Ivan znali bit' zločesti, dao im je da biraju hoće li ih on istuć' ili mogu uzeti remene pa jedan drugog tuć'. Bio je na psihijatriji, a ja sam ostala s djecom. Sabrala sam se. - pričala je udubljena u izradu cigareta. Bijesno je povlačila spravicu koja je ubacivala duhan u filter.

- Rekao mi je deda da je skupljao žohare i igrao se s njima dok je bio mali. Zato što ste vi pili i niste pazili na njih? - djevojčica je nastavila ispitivati.

- Da. Beta se propila kasnije dok se razvodila od prvog muža. Rekla je bratu: "Moji roditelji su pili, pit ću i ja.". - nastavila je pričati.

- Rekla mi je baka jednom da je teta Beta došla kod njih na ručak, otišla u WC i ostavila ispod školjke male boce nekog pića. - prepričala je ono što je prije saznala.

- Sigurno. Trećeg muža je upoznala u birtiji. On je isto imao problema s alkoholom. Nakon što ti je pradjed izašao s liječenja, više nikad nismo imali alkohol u kući. Prošlo je neko vrijeme, a mene je udario kamion u Heinzlovoj. - vratila se unazad ponovno.

- Aaaa, čekaj, zato uvijek kažeš da dok si živa moraš pit' one plavo - bijele kapsule? - sjetila se djevojčica.

- Da, to me s kamionom, ajmo reć', spasilo. Velika kazna i opomena. - palila je cigaretu.

- Još imam samo jedno pitanje. Čekaj, zato ti stalno za Betinu kćer govoriš da je sirotica? Ona ima malo nekih problema zato što je nisu dobro odgajali? Rekla je baka da ju je Beta slala kod vas dok ste se preselili na selo samu sa sedam godina iz Zagreba na bus i tak' svaki vikend na put od 2 sata? - znatiželjno nastavlja s pitanjima.

- Je, slala ju je stalno. - srknula je svoj hladni čaj.

- Nikad ne bih rekla ništa od toga. Jel' ti zato više voliš Nataliju kao unuku od moje mame? Zato što je imala težak život, tata ju je napustio i sve ostalo? Bako, ja možda imam jedanaest godina, ali sam vidjela da ti je zamrzivač prazan. Dala si joj sve od mesa kaj imaš. Zašt' je toliko braniš? Nije ona mala, ima muža i djecu. Ajde reci, tko je bio s tobom prošle zime kad te ulovila gripa i kad si dehidrirala? Ja sam pazila na tebe i donijela ti lijekove koje meni mama daje kad sam bolesna jer nisi dala da kažem da ti je loše. Onda su te vozili u zadnji čas na hitnu. Uvijek sve moji roditelji urade za tebe, a čini mi se da više voliš Naticu. Ona samo uzima sve od tebe, a ti uvijek daješ. Znam da se i djed ljuti na tebe zbog toga. - ljulja se na stolici.

- Volim ih jednako, samo mi je Natalije oduvijek žao. Više je provela vremena sa mnom i dedom, nego sa svojom mamom. - objašnjava iza oblaka dima.

- A mene voliš? - udara baku lagano šakom u rame.

- No, no, to me boli. Naravno da te volim, s tobom sam najviše vremena i jesi ti mala, ali si mi najbolja prijateljica. - dodiruje joj obraz.

- Hoćeš ti meni danas pokazat kak' se slaže frizura s onim tvojim škarama što ih gurneš u peć i staviš na kosu? I skuhat' puding? Kakav imaš? - diže se, otvara ormarić i pregledava vrećice pudinga.

- Hoćemo danas bananu? Pitala sam sinoć mamu da te pusti sa mnom na zabavu penzionera jer ide Katina unuka i Matina isto, ali nije bila oduševljena. Rekla je da ne može. Ajde, danas ćemo složit probnu frizuru da pokažemo mojim bapcima kaj znači duga kosa sa 75. - smijala se glasno i gasila televizor.

- Hoćeš mi ostavit' sve štikle, torbice, nakit i bunde kad umreš? Znaš koliko ih volim nosit' i šetat' u njima. Jooooj, a ne mislim da budeš umrla, nego samo da znaš da ih volim. Nemoj se ljutit'! Pogotovo one cipele od zelene zmijske kože koje si nabavila u Trstu. - djevojčica je pogladila punđu na glavi starice.

Silna si. Ja ću do 105. živjet'. Neke stvari su stare oko pedeset godina. Odi sim da ti pokažem kapicu s mrežicom preko očiju koju sam imala na vjenčanju 1949. To je najstarije kaj čuvam. - hvata je za ruku, vodi u sobu do ormara i pokazuje.

- Vauuuu! Smijem si to stavit' sad dok sam u kući? Baš je prekrasna! - opčinjeno je vrti po rukama i dodiruje mrežicu.

- Smiješ, a ja idem puding slagat'. Počinje nam druga serija u frtalj dva, moram se požurit'.

Perdoname mi amor! - smijala se djevojčica oponašajući likove iz sapunica i plešući odjevena u bakinu maslinastu plisiranu haljinu.







Da se udaljimo malo od fikcije... Volite li Vi "stare stvari"? Osjećate li se kao da su one Vaš "uređaj" za putovanje kroz vrijeme?









Oznake: fikcija, pria, fotografija, život, ljubav, razgovor, prošlost, sapunice, puding, odjeća, moda


- 15:51 - Komentari (39) - Isprintaj - #

18.07.2021., nedjelja

Feniksi postoje



Robert je sjedio u automobilu, držao se za volan, zatim nekoliko puta lupio po njemu, a po prvi put su mu se suze slijevale niz lice. Nije plakao dok je gledao Amaliju kako odlazi s njihovim, tek nekoliko mjeseci starim djetetom. Jedan posljednji brzinski poljubac je označio olakšanje za obje strane. Nikada nije htio da ode dok je njihova kći toliko malena, ali način na koji su se strijeljali pogledom i riječima od prvog dana je bio nepodnošljiv. Jebem mu, jednostavno im se dogodilo, poprilično neočekivano, a ljubav se nikada nije stigla roditi. Veselio se djetetu, ali on u dvadeset i drugoj godini nije znao kako biti otac, a ona još ni fakultet nije završila, ali odlučila je zadržati trudnoću. Doduše, on joj nije bio od pomoći nakon što se doselila u njegovu kuću. Radio je, ali zanimao ga je alkohol, njegov pomoćnik u uklanjanju svih problema. Naočale za neki drugi svijet gdje njegov otac nema tri sina – jednog veliku radilicu, drugog najpametnijeg i njega najstarijeg; kukavicu. Nikada im nije bio dobar, a baka i djed su neprestano mrmljali još dok je bio dijete da kakav je on to, nenormalno živahan. Drugi svijet u kojem ne mora slušati svoju „pravu hrvatsku i katoličku obitelj“, kako su naglašavali i pokazivali na grb ovješen odmah na zidu koji posjetitelj vidi čim uđe u kuću kao opomenu da su samo njihove životne postavke one prave. Naučen je da mora šutjeti i ne pokazivati osjećaje dok njegova obitelj upravlja njegovim životom te donosi svaku odluku umjesto njega. Amalija je mjesecima pokazivala bunt prema zaraznoj toksičnosti tog lijesa u kojem je boravio sada zajedno s njom, ali nije imala snage nekog ugrabiti ispod površine dok tone sve dublje i dublje. Nije mogla ni sebe samu natjerati da ispliva. Postala je bijesna i gnjevna jer nije mogla shvatiti zašto on dopušta vlastitoj obitelji da povlače konce koji ga pokreću. Nestala je i ona mala nit koja bi možda značila toplinu za njih dvoje. Jedino što je imao bio je alkohol i tetovaže koje je mrzila njegova obitelj. One su bile njegov jedini vrisak. Majku je toliko razbjesnio kada je stigao kući s novom slikom na tijelu da je uzela njegov laptop, odnijela u polje i razbijala ga sjekirom jer nije poslušao da ih nikako ne smije uraditi ponovno. Amalija nije imala ničiju podršku, svima je na licu pisalo da si je sama kriva za sve. Sama, bez novaca i ponekad nekoliko dana na žgancima, a dijete s cjelodnevnom pelenom jer je morala štedjeti kako bi preživjele... Nekada je napunila kadu i razmišljala kako želi umrijeti jer zašto se ovo sve baš njoj moralo dogoditi, ali kada je začula veselo gugutanje iz susjedne prostorije srce je govorilo da nema odustajanja.

Pet godina kasnije, Robertu je stigao nalaz koji je pokazao da jetra neće izdržati još dugo ukoliko se ne prestane ubijati. Tražio je mobitel ispod sjedala i Amalijin broj. Ona je uspjela, postala je liječnica, ima novog čovjeka koji je njegovoj kćeri pravi tata i još jedno dijete na putu.
- Bok. Hoćeš čuti Iskru? – odmah se javila te kao i obično direktno poželjela proslijediti mobitel djetetu.
- Ne, ovaj... Želim vas čuti obje. – rekao je drhtavim glasom jer ga je grlo peklo.
- Bok tata, tu sam! – veselo je poručila djevojčica.
- Slušamo te, reci. Idemo se uskoro voziti na biciklima. – nervozno je rekla Amalija.
- E, jetra mi nije baš dobro. Spakirat ću stvari i odlazim u Austriju za par dana. Želim vam se objema ispričati za sve što sam vam učinio. Tebi, Amalija za pijanstva, bezobrazluk i što nisi dobila ni mrvicu ljubavi. Iskra, doći ću se pozdraviti, tako je najbolje. Tata mora ići. – jecao je, a oči su ga boljele od plakanja jer nikada nije osjećao ovo, čak ni kada je pokušao prerezati žile dok je imao osamnaest godina jer ga je napustila prva djevojka koju je ikada volio.

- Sve je onako kako je moralo biti. Nikome život ne donese ono što ne može podnijeti. Mi nikad ne bismo uspjeli. Nisi ti loš, tvoja duša je Roberte dobra, ali ja i ti smo pas i mačka. Bili i budemo, ali Iskra nam je poklon za koji smo oboje morali ukloniti svo kamenje na putu. Netko prije, netko kasnije. Meni je drago da odlaziš jer ćeš se preporoditi, isto kao što sam se ja ponovno rodila iz pepela dok sam napustila onu nakaznu kuću u kojoj jedino možeš doživjeti da te netko neprestano gazi kao kukca. Iskra i ja se ne želimo petljati, ali ona djevojka s kojom ste išli prije dva mjeseca na sladoled nam se baš sviđa i čuvaj je. – obje su hihotale.

- Da, tata. Bilo mi je lijepo onda kad smo išli s njom na sladoled i vidjeti dvorac gdje su živjele princeze. Sjećaš se? – pitala je Iskra.

- Stvarno to mislite? Hvala ti Amalija. Ti si dobra žena. Bog je znao zašto nas spaja i zašto nam poklanja dijete. Ma ne znam što će biti s njom, otjerao sam je od sebe. – brisao je oči maramicom.

- Ha gle, teško je naći danas nekog tko će lijepo prihvatiti tvoje dijete, a po svemu što mi je Iskra ispričala, ta djevojka je veoma brižna, razumna i pametna, a i škicnula sam kroz prozor – stvarno lijepa. Potrudi se. Ja tebe ne mrzim i nisam ti neprijatelj. Naravno da želim da otac mog djeteta ima dobar život. – izrekla mu je onako čvrsto kako je uvijek znala.

Taj poziv nitko od njih nije zaboravio, a Robert više nikada nije okusio alkohol.

***
- Sofija, što kažu Amalija i Iskra? Vas tri ste sad kao BFF? Da mi je netko rekao da će moja bivša i sadašnja žena biti najbolje prijateljice... Na poslu nitko ne može vjerovati da ste si tako dobre. – čudi se Robert.

- Iskra nas je sve ujedinila. Vesele se što ćemo uskoro doći na ljetovanje. Jedva čekam popiti kavu s Amalijom. Što misliš da poklonimo njoj i suprugu? Neko vino? – govorila je Sofija dok pakira odjeću.

- Falila si mi, znaš to? Dođi da ti dam tisuću pusa! – namigivao je i širio ruke za zagrljaj. Napokon je pronašao drugi dio kojem se ne boji pokazati osjećaje, onaj koji ga je naučio kako da više nikada ne šuti.









(Savudrija. Priča nema veze sa stvarnim događajima.)








Oznake: ljeto, prica, život, ljubav, rastanak, obnova, dijete, fotografija, prijateljstvo


- 01:59 - Komentari (34) - Isprintaj - #

23.06.2021., srijeda

Cipelice za šetanje do snova


Noge su mi umorne nakon kamenog puteljka, stopala više nemaju volje. Stoji plašljivo na vrhu brežuljka iza trnovite haljine. Nosila sam svjetlucave cipelice i polako ušetala... Vrata i prozore sam jedvice otvorila. Zidovi su bili puni plijesni, a parket je ispuštao zvukove cvileža. Klimave drvene stepenice prema visinama, a na tavanu gnijezdo stršljena. Krov je prokišnjavao posvuda. Evo me u radnom odijelu. Stojim sa špahtlom i kistom u ruci. Bršljan je počeo rasti iznad poluraspadnutog kreveta. Miris vlage para nosnice. Alat me čeka u podrumu gdje puzaju žohari. Kuća se smješkala padu zidova, rasutoj cigli i stvaranju rupe koja guta sve oko sebe. Nije htjela novog vlasnika. Umorila se i iscrpila od svih prethodnih stanara. Miševi i štakori trče uz rubove prostorija. Skoro sam svaku kost polomila kako bih obnovila kuću u koju sam vjerovala. Osvojila me odbačena i poluraspadnuta.

Napokon sjedim na izglancanom podu. Postavila sam posvuda ogledala da sama vidi odraz čistoće. Oprosti što ponekad promatram i ležim bez riječi. Hajde reci, kakva sam stanarka? Jesam li ozlijedila tvoje zidove? Pustila sam nježne note da lelujaju između tvojih prostorija. Sjećaš li se koliko smo dugo bili bez struje? Zaigraj šah prije počinka uz izgaranje svijeće. Možda potraje dugo u noć i ponovno završimo u zagrljaju koprene ušutkanog neba.


Priznajem, namjerno sam provalila i ušetala u skrovište gdje želim biti do kraja života. Nisam otrčala iza spaljene zemlje, a sve je u zjenicama izgaralo. Od ulaska, premda i bez kamina mi je bilo toplo. Otvaram oči, držim se za kvaku kojoj nije trebao ključ. Cipelice su same našle mapu i put za useljenje do pravog srca. Dotakni svoje zidove, znam da se crvene. Tvrđavo moja, vidim da si baš to htjela. Vrtjeti me bez prestanka u praznoj plesnoj dvorani, a tvrdila si da najgore plešeš.




Oznake: ljubav, snovi, život, partner, veza, brak


- 17:01 - Komentari (47) - Isprintaj - #

15.06.2021., utorak

Dobrodošao, noćni leptiru






Stalno nosim crnu haljinu.

Zar nije kamen s mojih leđa prokleto težak?

Odguraš ga, ali ponovno naraste.

Dok svi spavaju, letim s noćnim leptirima.

Hvataš me po svim zidovima pa me nježno držiš na svom velikom dlanu.

Zalijevam papir krvavim suzama.

Sakupljaš svaku kapljicu i čistiš potoke.

Nebo nema nijedne zvijezde jer su sve bile na mom tanjuru.

Svaku sam uspjela pojesti.

Toliko je svjetlosti ispod moje kože, ali tama isparava gdje god da dotaknem.

Kako mi uspijevaš obući vjenčanicu?

Odijevaš, šiješ, krpaš i izbjeljuješ.

Sjena me ispija do dna.

Gdje si našao ljestve do vrha mjeseca?

Bojim se.

Znaš da stalno hodam na klimavoj visokoj potpetici.

Za tren se pretvaram u šišmiša koji se skriva u tvojim odajama.

U najtamnijem i najudaljenijem kutu.

Ne bojiš se. Privijaš me na grudi i držiš čvrsto da ne odletim u daleku, mračnu noć.

Kada se soba pretvori u mećavu, tvoja toplina sve otopi.

Dok nepomično ležim, polumrtva i nestala,

režeš misli, ulaziš i zadihano vičeš – „Idem s tobom!“.

Kažeš da ti je samo tren dovoljan da protrčiš kroz praznine između mojih redaka.

Nepozvan si se uselio, a toliko dobrodošao.

U vlaku sam naslonila glavu na tvoje rame.

Putujemo stalno, a ne putujemo nigdje.

Mladenka bez krila i kradljivac svjetlosti u provaliji.

Nebo gori, raspada se i utopljeno leži,

a ti znaš kako ga sakupiti u malenoj čaši.

Kroz staklo nam se zjenice dodiruju, miluju i šapuću

da tvoj bljesak ne živi bez moje tmine.







Oznake: ljubav, galaksija, nebo, zvijezde, život, put, svemir, muškarac, žena


- 02:19 - Komentari (44) - Isprintaj - #

10.06.2021., četvrtak

Običan dan Romea i Juliet





Ustaju veoma rano. Romeo uvijek trči što prije do kupaonice da lice zalije hladnom vodom, a Juliet juri prema kavi i šalicama kako bi mu pripremila onu njegovu s tri kockice šećera, iako je ona uopće ne pije i ne razumije zašto se on toliko veseli kavi. On se neprimjetno kreće poput duha do prozora, kako bi gurnuo glavu van na jutarnju hladnoću i zapalio, prema njegovim tvrdnjama, "hranu" kojom ne želi trovati svoju Juliet. Do zadnjeg dima, čeka ga doručak na stolu, ali prije negoli prvi put zagrize, povlači je sebi, poljubi, a ona odleprša prema svojim jutarnjim ritualima.

Na rastanku se uvijek izljube i izgrle. Poruka "Volim te" joj je stizala na Viber, svakog jutra čim se on probudi, otkad su se upoznali. Sada joj zvuk signalizira novu obavijest čim izađe iz stana. Tradicija se nije prekinula bez obzira na zajednički život. Romeo je uvijek smatrao da njemu ne treba nikakav papir da potvrdi ljubav, a kada je Juliet istaknula nakon podosta vremena da se napokon slaže, odmah se predomislio i poželio „drevni papir“. Tijekom dana, u pauzama od obaveza i svakom slobodnom trenutku do ponovnog susreta slijedi podsjetnik koliko si fale, zašto se vole i da jedva čekaju biti doma. Ne daj Bože da Romeo ne dobije poljubac kada se pojavi na vratima. Iste sekunde slijedi pitanje: "Pusa ništa, a toliko sam ti falio?". Izgrli ga, izljubi, već na stolu čeka pripremljeno sve jer ljubav ide i kroz želudac. Standardno, njemu je njena hrana nešto najbolje što je ikada okusio, a ona skeptično ispituje kako to da nikada nema niti jednu jedinu zamjerku. Potom, Juliet ima hrpu primjedbi, pitanja, zahtjeva i prohtjeva - ne jedi kao divljak jer ćeš se zadaviti, nemoj hodati bos, nemoj piti leden sok iz hladnjaka, zašto se ne obučeš, zašto nisi pojeo bananu na poslu, jedeš samo jabuke i moram te tjerati da konzumiraš drugo voće, sutra ću ti spremiti breskvu uz gablec, nemoj previše buljiti u igrice jer te to dodatno umara, trebali bismo ići u šetnju da budemo na zraku barem malo... Romeo uvijek naglas pomisli da Juliet viče na njega, ona mu objašnjava da nikako to ne radi i da ga ne kritizira, ali ne ulazi u duboke rasprave jer zna da će on istaknuti kroz određeni period da se doista brine za njega. On zna koliko Juliet strogo voli red pa je do savršenstva usvojio sva pravila čistoće kako bi vladao mir. Prolazi im zajednički ostatak dana u razgovoru oko njegovih virtualnih ratnika, krila i kamenja, novih događaja unutar njihove stvarnosti, naučenih informacija u okviru tog dana, a zatim mu Juliet pročita poneku riječ koju je osmislila. Romeo ustvrdi da njemu to sve divno - krasno zvuči, ali da je seljak i da on to ništa ne razumije. Uz neizostavan dodatak: „Svaka čast, Juliet! Opet se o meni radi?“. Smiješno mu je kako se ona naljuti dok on izgovara da ne razumije. Ona se samo ljuti da bi on prišao bliže i ponovno je obasipao zagrljajima.

Stigla im je prebrzo večer i pomalo se žale jer nije petak pa da su dva cijela dana zajedno. Juliet je navečer previše spora jer uči, piše, vrti knjige oko sebe, vježba, slaže svom čovjeku gablec, priprema mu odjeću, namirnice za sutrašnji ručak koji će skuhati prije ostalih obaveza... Romeo je nervozan jer je on čovjek koji voli spavati, a ova njegova Juliet je stalno u pokretu pa on ni ne zna da ona ide na spavanje u dva ujutro, no prije snova moraju biti u obostranoj simbiozi zbog zagrljaja i poljubaca s odgovorom na pitanje "Zašto me voliš?" - "Neću ti reć'. Zato. Hihi!". Nakon što utone u duboki san, Romeo je zagrljen do jutra još tisuću puta. Samo jedan dan u prekratkom trajanju iz knjige još jednog Romea i njegove Juliet.

Kakvi su Vaši ulomci iz vlastitog romana o modernom Romeu i Juliet?







Oznake: ljubav, prijateljstvo, život, pria, romeo, julija, brak, sreća


- 18:45 - Komentari (41) - Isprintaj - #

03.06.2021., četvrtak

Zapleteni u letu


Nestaju oblaci, nedostaje zrak,
ako nema tebe što u oku skrivaš gore.
Iza nas, u praznini samo mrak.
Spušteni zastori sakrivaju obzore.

Filmska traka se prebrzo vrti.
Na zidovima bljesak slika.
Mračna sjena drhti.
Dragi, neizbrisiva klasika.

Slobodno zagrizi šećerno tijelo.
Ona nas svejedno slijedi.
Naše gnijezdo, možda skriveno i cijelo,
no ona nasmiješena pobijedi.

Zažmiri i lebdi.
Iza nas, zatvori vrata!
Na vrh sakrivenih gora me povedi.
Odletimo izvan jata.

Namjerno zapleteni dahom.
Dobrovoljno zaključani u tišini.
Spojeni opipljivim strahom.
Koračamo u divljini.







"All for love and love for all."




Oznake: pjesma, love is love, happy pride month, ljubav, život


- 18:19 - Komentari (56) - Isprintaj - #

20.05.2021., četvrtak

Neočekivana


Prekinula si dažd i upalila zvijezde
koje izgaraju zajedno uz nas.
U kočiji koju guta noć i konja kas,
pronašla si puteve koji nikada ne blijede.

Istrošene cipele mogu skinuti.
Snažno grlim dom.
Lutao sam za njim sa sitnom nadom
da će na nekoj mirisnoj livadi niknuti.

Šušte šaptom šumske sjene.
Obukla si strah na svoje tijelo.
Ne brini, u rukama nosiš vječno žezlo.
Misli su mi tobom zagrljene.

Neprimjetno si se ušuljala,
upozorena da stanice nema.
Samo miris bagrema i još jedna poema.
Mi, proključala luna i jecajuća magla.

Naš voz slijedi nježnu melodiju.
Krv nam pleše uz neumornu violinu.
Razrezala si gorčinu i pretvorila me u glinu.
Dodirom mi prekrižila svaku teoriju.






Pjesmu dopunjuje prekrasan crtež moje sestrice (M.P.). Hvala joj što je dopustila da ga upotrijebim uz stihove!





Oznake: pjesma, stihovi, lirika, žena, muškarac, ljubav, život, Crtež, ilustracija, Osjećaji, vrijeme


- 01:02 - Komentari (21) - Isprintaj - #

12.05.2021., srijeda

Putovanje oko svijeta





Obukla je za njega haljinu od mjesečeva sjaja da uvijek u mraku pronađe put. Tijelo je okupala u nježnom povjetarcu da mu uvijek bude onaj potreban „vjetar u leđa“. Na noge je stavila cipele od mora kojima će lepršavo plesati na svim stanicama koje će se nenadano pojaviti. A on? On je postao za nju onaj čije ruke stvore ono što oči vide.




Zajedno su izgradili ladice osobnih memorija i sakrili ih u srce najdubljeg vulkana sjećanja. Lampice njihovih toplina još uvijek sjaje... Povremeno zatitraju, ali im ne dopuštaju da se ugase. Njihove svijeće osjećaju sunce i hladne kiše obavijene silovitim vjetrom. Nažalost, zagonetne čimbenike ne mogu zamoliti za prilagodbu uvjeta poradi kojih će trajati, ali dlanovi su mi zašiti. Nemilosrdni udari života su im postali odjednom najlakši ruksak. Malo ga nosi on, malo ona. Drže se za nevidljive niti unutar nježnih srca i plahe misli. Pospremili su snove u torbicu, ponijeli ih u nepoznatu odiseju i nadaju se. U nadi rastu. U odrastanju stvaraju. Kroz stvaranje pobjeđuju. Po potrebi primjene kintsugi. Ponekad pomisle - ukopajte satove da vremeplov ne teče. Ona mu šapne – „Kada bi bar umjetnik mogao baciti bijelu i žutu na trenutno crno platno za nas mini sanjare željne utopije - gladne veselih nota i vrelih luči.“ On je pogleda, obujmi oko struka, podigne u vis, a ona se zatim otisne na putovanje oko svijeta.




Ona povremeno odluta. Ugrize je slika kako je brzim korakom jurila na dogovoreni termin u dugoj haljini, koja joj je otkrivala stopala, kako bi ponovno osjetila vrelinu ljetnog asfalta. Prisilno sakrivena hodala su za slobodu. Crveni ruž na usnama i novostečeni osmijeh kao pozdrav svijetu. Opojni miris čistoće u Domu zdravlja je izmamio i pronašao negdje staru nervozu te prikazao hodnik poput tunela do vrata straha. Ovaj tunel koji je trebala proći nakon prvog nepotrebnog ..... Duboki glas je uzviknuo ime i bila je prisiljena sjesti iza tih vrata okupana velikim kapima znoja. „Zašto? Tako ste lijepi i mladi. Izađite, pozdravite očekivanja i zagrlite stvarnost.“ A ona? Voštana figura s jezivim osmijehom. Usta puna stakla čiji komadići otkidaju unutrašnjost. Trgajući kožu oko noktiju do krvi, promišljala je kako nije sama. Izvan zidova ima još mnogo takvih – skrivenih, bolnih i zarobljenih. Zašivena su nam usta da središnji ubodeni organi ne zadobiju nove posjekotine. Tko bi želio još jednom večerati fekalije koje su se nasukale na pladnju...

Tone ispod površine, a njegova ruka je izvlači. Ponovno i ispočetka.




Povodom Majčinog dana i Očeva dana (koji se obilježava sutra u Njemačkoj) uhvatila me posebna nostalgija za roditeljima kojima još jednom želim zahvaliti ponajviše što su mi bili najveća podrška te uzor tijekom cijelog života prilikom izgradnje vlastitog poziva i samoostvarenja.

Slike će reći više od bilo kakve riječi:








(izvor za ove tri fotografije - bespuća interneta)


Još malo slika iz moje točkice u svemiru:







Vaša M.






Oznake: ljubav, obitelj, Majčin dan, Očev dan, Njemačka, priroda, cvijeće, špar, prijateljstvo, život


- 23:20 - Komentari (58) - Isprintaj - #

05.05.2021., srijeda

Svi vlakovi vode do tebe

5. 12. 2016.

Ponedjeljak, dva sata poslijepodne. Sjedila je u predavaonici, taman je počela pauza. Stigla joj je poruka: "Hoćeš li danas doći da se vidimo? Umoran sam od puta iz Njemačke, ali ne mogu se dočekati da te vidim." Skočila je kao da ju je netko piknuo iglom. Svi su je pitali što joj je. Sakupljala je papire -"Odlazim, imam neodgodiv termin." Kolega uporno ponavlja - "Što ti je, za deset minuta imamo mini kolokvij iz Opće povijesti srednjeg vijeka? To su ti dva boda." Pozdravlja se, juri jer vlak ide u pola šest. Otvara poruku i odgovara - "Vidimo se u pola osam."




2018.

„Ne idem na Mars. Jednog dana ćeš doći kod mene. Treba mi mir dok odlazim, a ne da mislim kako se ti osjećaš jer ćeš me nokautirati. Kužiš? Ako si ti dobro, ja sam dobro. Moram ovo učiniti. Nemoj samo dramiti jer sam na to alergičan. Umiri se. Vidiš da ovdje ne ide.“

Dva dana poslije...

Promatrao je kroz prozor vlaka prve pahulje snijega kako se lijepe za staklo. U daljini se nalazila malena točkica koja još uvijek nije prestala plakati. Izdahnuo je nekoliko puta te otvorio kuvertu.

Nikada ti nisam znala reći sve što želim jer uživo previše filozofiram zbog tvojih zelenih očiju i dječačkih gluposti. Sad, dok te ovu posljednju večer gledam kako igraš „Miscreated“, vrtim naše dane, godine, mjesece, slušajući „Because the Night“; imajući na umu da je posljednja večer kako ću spavati s tobom u „našem“ krevetu – osjećati tebe, tvoju kožu i miris prije tvog odlaska. Molim Boga da večer što duže traje! Izgradio si me u ovih godinu dana. Oblikovao riječima, pogledom, dodirom, svojim postojanjem. Znam da ćeš biti dobro. Pametan, marljiv, drag, plah. Svim srcem vjerujem da ćeš uspjeti. Nemoj dozvoliti da te ikada išta pokoleba. Uvijek će ti biti otvorena sva vrata za nove pokušaje, a zauvijek ćeš imati nekog tko u tebi vidi iznimnu vrijednost. Oduvijek! Kako god bude, ja ću te uvijek čekati. U mom srcu i mislima si stalno.
...
P.S. Jedna ribica neka ide s tobom, jedna ostaje sa mnom.


Muškarac uzima svoju prtljagu i silazi na prvoj stanici „Zagreb - Zapadni kolodvor“. U Talovčevoj ulazi u prvu „dvojku“ koja nailazi. Nervozno gleda na sat u mobitelu. Bljesnula je poruka uz njeno ime. Napisala je: „Već deset minuta stojim na istom mjestu i pokušavam uloviti zrak.“

Nervozno je cupkao na mjestu. Glas obavještava - stanica „Botanički vrt“. Ustaje i uzima svoje stvari. Srce mu želi iskočiti iz tijela. Tramvaj kreće. Vidi je u daljini, u sebi glasno psuje kako je uopće mogao poželjeti otići bez nje. Oni nisu taj par. Napokon je sišao. Potrčao i stavio ruke na njene oči. Uplašila se. Osjetio je kako ubrzano diše. Okrenula se i vrisnula. Lice joj je još uvijek bilo crveno od suza.

- Na meni je da nas čuvam. Neću dopustiti da nas dijeli jedan milimetar. Ti si moja dobra strana mjeseca. Proći će jednom ovo sve i neće biti nas, ali sada smo „mi“.

2021.

Njemačka. Zavezali su malom žicom kamene ribice. Puštaju ih u Majnu.





Kako Vi promatrate svijet posljednjih dana? Ja kroz prozor. Pomalo me to umorilo, ali živim za onu - doći će i bolji dani.


Vaša M.



Oznake: ljubav, vlak, Zagreb, Njemačka, Hrvatska, Osjećaji, život, brak, odnos, muškarac, žena


- 23:30 - Komentari (43) - Isprintaj - #

27.04.2021., utorak

Kakao s jednorozima :)



Dogodio nam se "neplanirani" život - novo normalno. Nadam se da niste usamljeni te iscrpljeni vremenom i događajima oko sebe.
Pitaju li Vas često kako ste? Jeste li sretni? Imate li vremena za sebe? Živite li kao da je svaki dan posljednji? Dobivate li mnogo virtualnih zagrljaja kada nam oni pravi izostaju? Imate li prijatelje koji su Vam uvijek oslonac? Postoji li mjesta u Vašem srcu za nove ljude? Jeste li naučili slušati druge i udijeliti toplu riječ?

Nalazimo se na mirisnoj, cvjetnoj livadi uz maleni potok. Piknik na travi uz šarene jednoroge na popodnevnom suncu uz pjev ptica. Probušila sam oblačić.

Crtam drugi oblačić. Zamislite da imate sat kojim vrijeme možete vratiti unazad. Posvetiti se svim ljudima s ljubavlju koju možda niste udijelili, postupiti drugačije ili proživjeti ponovno najbolje trenutke Vašeg života. Nažalost, taj uređaj ne postoji. Ne treba zaboraviti činjenicu da život može završiti dok si rekao "keks". Tko Vam uljepšava dan? Kada pogledate svojih nekoliko posljednjih poruka i poziva, postoje li ljudi koji su u ovo doba učinili za Vas sve kako bi slika izgledala isto? Vi i oni u oblačiću - nasmijani, pijete svoj omiljeni napitak, sunce Vam miluje lice. Vidite li kako Vam velika sreća sjedi na ramenu?

Treći oblačić. Gusjenica se umorila jer svaki dan s nasilnom nestrpljivošću čeka kada će se pretvoriti u leptira. Još se nije pretvorila u leptira, ali se jedno jutro probudila, pogledala u kapljice kiše na listu te zaključila: "Svaki dan ću živjeti kao da mi je prvi". Tada je počela cijeniti sebe i svijet u kojem živi. Preobrazba je ubrzo započela. Još traje, ali kamen po kamen - palača.

Što ti je život; jedan dan SF film, drugi romantika, a treći nastupa komedija, no cijenite li Vi tu čaroliju repertoara s Vaše filmske trake?



Oznake: život, izolacija, sreća, prijatelji, vrijeme, Leptir, film, oblak, Sunce, gusjenica


- 19:27 - Komentari (43) - Isprintaj - #

24.04.2021., subota

In my head, in my blood :)


Nedodirljiva


Zacrnilo se njeno srce.
On se pita gdje uloviti obojenog leptira?
Nestalo je jedino toplo zrnce,
što se skrivalo u zagrljaju ispod njegova šešira.

Grebe dok prsti ne vrište,
samo da skine lažne tapete.
Ni zagrljaj ga ne tješi!
Ni to što mu se smiješi:
"Malena, pruži mi ruku i samo zapleši!"

Ne čuje one violine i trube
što njega nose.
Jedino vidi na koži nevidljive zube
koji je odnose.

Najljepša mu je čak i trula,
dok luta mračnim stazama po kojim je krenula.
Jedna jedina i samo njegova.
Ona koja se skriva iza vjetrova.

Čeka sunce da je opet u krošnjama čuje,
da u zraku osjeti trag parfema kojim ga je vječno zaplela.
Dok gleda u daljinu samo o njoj snuje.
Kako joj je u gradu anđela?

Kad pogleda u krevet i dalje kraj njega spava.
Čista i snažna - njegova obrambena tvrđava.
Spakirat će prtljagu da spremno stoji.
Živi za trenutak da se i njemu u crno srce oboji.

U zemljanoj postelji sve njegovo šuti.
Čeka njega da se zauvijek spusti.




S pozitivom u bolje sutra...



Spomenula sam da volim slikarije na arhitekturi. :)

Šparoge posvuda, jednostavno je teško im reći - ne.




Birate li špagete i bolonjez umak ili hladnu salatu od tjestenine, piletine, mozzarele, feta sira, paprike, luka, rajčice, krastavaca i zelene salate?






Brokula i cvjetača sa svinjetinom ili varivo?






Najbolje lisnato pronašla - naravno - u ruskoj trgovini. Punjenje od jabuka, pudinga s vanilijom i bourbonom te grožđicama.



Vaša M.





Oznake: Njemačka, Raspoloženje, prehrana, život, girl on fire, poezija, pjesma, arhitektura


- 01:07 - Komentari (37) - Isprintaj - #

09.04.2021., petak

Sunčani ples



U zraku struji flaute zvuk,
s grane promatra šutljivi ćuk.
Žute sjene dodirom mame,
đurđice snježne bude iz tame.

Zumbuli se nježno smiju,
narcisima što polako zriju.
Otmjeni bor svoje iglice njiše,
ponosno gleda tulipana što novu godinu piše.

Tratinčice sunčaju haljinice svoje,
gospodina maslačka zovu da ručice spoje.
Bumbar im ugodan dan želi,
a šareni leptir poljupce dijeli.

Neumorna krtica glavu diže
i straši se – što će ako ljuta zmija na sunce dogmiže.
Ljubičici bubamara zagrljaje daje
jer želi da njihovo prijateljstvo što duže traje.

Vrapci pjevaju zagonetne pjesme,
pokraj tihe i svježe Česme
uz koju plešu čarobne vile
što su se oduvijek vješto krile.

Mali Ivan sluša i sjedi u travi,
čudi se kako stanuju marljivi mravi.
Pita se gdje rode žive,
što su pčele ljudima krive,
kamo se sakriju gliste
i hoće li dogodine slike biti iste.












Oznake: proljeće, pjesma, biljke, Životinje, život, radost, travanj, Sunce


- 23:10 - Komentari (29) - Isprintaj - #

03.04.2021., subota

Ispod duge + SRETAN USKRS!

Sreća je u svakom kutku našeg prebivanja. Čeka na nas u ogromnom prostoru, iza šarenih vrata koja doista nisu zaključana. Pogledamo li preko ramena unazad, u daljini vidimo obrise malenih sitnica koje su nam risale veliki osmijeh. Tračak radosti koji možemo dijeliti s ljudima oko sebe. Iskre u očima upijene iz zraka sunca, nebeskog plavetnila, procvjetalog zelenila... Sreća nije nigdje zalutala! Drži se za nas, a mi je s vremena na vrijeme jednostavno ne vidimo. Život, zdravlje, ljubav, obitelj, prijatelj, posao, kućni ljubimac, pomaganje, mir, dobrota - naziv: sreća. Sitnice samo dočaravaju portret života duginim bojama. Živjeti i nasmiješiti se onom rasporedu te redu - katkad moraš, katkad želiš. Takav životni kufer je pun bogatstva. Ako zavirimo u njega, ne nedostaje ni svijetlih, ni tamnih boja. Sitnice mogu zauzeti veliki prostor u našem srcu i učiniti da s nas padaju svjetlucave šljokice zadovoljstva. Svi smo mi čarobni. Naša vanjština je unikat, a unutra se skriva topla ili hladna zvijezda. Vi koji ste svjesni sreće, ne štedite na zahvalnosti! Znam da je svaki dan novi izazov i nova borba - jedinstveno naša. Puna snova, osmijeha i suza. Bačeni da volimo, grlimo, ljubimo, učimo, stvaramo i dijelimo. Mi u vremenu, savršeno - nesavršeni, u neprestanom otkrivanju. Život nam je najveći dar i najveća nagrada, stoga svaki novi dan možemo shvatiti kao novo rođenje. Dijeliti radost i dobrotu u ljepoti svakodnevice. Slavite svoj život i svijet oko sebe - tiho, ponizno i s osmijehom na licu! Odlučite se za ljubav jer uz nju sve ima smisla.















Sretan i blagoslovljen Uskrs Vama te Vašim obiteljima!




(Pisanicu fotografirala moja A. u mom rodnom Bjelovaru.)

Od srca, Vaša M.




Oznake: čestitka, Uskrs, sreća, radost, život, priroda, Životinje, ljepota, srce


- 21:30 - Komentari (47) - Isprintaj - #

27.03.2021., subota

La Vie Est Belle


Obući negliže i zavesti život? Klimavo koračati u vrtoglavim potpeticama po svom? Ustati i odjenuti leptirova krila za slobodan let? Zar nismo užarene žarulje emocija pod mikroskopom egzistencije? Daleko smo od iscijeđenih i osušenih limuna.

Ima nas koji se razumijemo. Plohe unutrašnjosti nam se dodiruju poput korijena i ploda. LA VIE EST BELLE; nemojte me pogrešno shvatiti, ali sječivo je ponekad oštro. Ja još uvijek samo pružam rukicu svijetu da me uhvati i da zaplešemo zajedno vatreni tango. Možda mi odgrize rukicu. Zašto bih bila skrivena u praznoj puževoj kućici? Napuknutoj?

Kada sagledam vrijeme u kojem živimo, bojim se nepoznatog koje pristiže. Jeste li Vi „slobodni“ ovih dana? Kakve su Vam misli? Osjećate li se kao da ste dio postapokaliptičnog SF horor filma? Jeste li zahvalni na životu? Ili ste možda zarobljeni? Hoćete li sada nositi masku „JA“ te iznijeti se iz natrpanog koša onih koji Vas ograničavaju jer niste isti? Nazdravljate li životu ili se pitate gdje su ona stara vremena? Pitate li se što nosi budućnost? Što ćete doživjeti u nezaustavnom sivom vrtlogu? Ili ste zabili glavu u pijesak pa životarite od danas do sutra; ponašajući se kao da Vam miris nepoznate paljevine ne draži nosnice? Zagrlite li svoje bližnje čvršće, nego ikada? Strah je ovdje. Opipljiv je u zraku. Sudionici smo, a ne možemo presjeći uže jezivih okolnosti koje su nas zadesile. Čekamo li, u krletci - ćeliji bez ključa, milost nepoznatog? :)




Vaša M.

Oznake: život, egzistencija, Zdravlje, mentalno zdravlje, svakodnevica, realnost, osbna pitanja, promišljanja


- 13:46 - Komentari (86) - Isprintaj - #

25.03.2021., četvrtak

Kapetane, jedinoga broda

Ako pružiš srce na dlanu svima,
rastu ti anđeoska krila,
što tama ih je davno skrila,
tamo gdje vlada jedino zima.

Žeravicu si svoju ponudio,
da osmijeh oko tebe dugo traje.
Zvijezde sada sjaje
jer si demone osudio.

Treba ih zatrpati u bezdane špilje,
neka trajno šute
i sakupljaju komadiće dobrote prosute
u kojoj se skriva ranjivosti obilje.

Svijet te na koljena ponekad srušio.
Napravi mu do sebe mjesta,
da zagrliš ga smjesta.
Na urlike si mračne oglušio.

Ljubav je tvoj jedini pravac,
kojim uvijek maleni idemo.
Pobjede i poraze nižemo.
Dok god se držiš za jedan lanac, preskočit ćeš strašni klanac.

U svima se svjetlost skriva,
no ponekad daljinama pliva.
Kao ledenjak svoje sunce čeka
da postane morska pjena meka.

Mašeš onom koji je do jučer nosio odijelo stranac.
Ponovno rođen,
hrabrošću vođen,
usmjeravaš obzoru čelični pramac.




Oznake: pjesma, život, more, brod, kapetan, borba, osobnost, put


- 21:50 - Komentari (22) - Isprintaj - #

18.03.2021., četvrtak

Wunderland Deutschland

(U tekstu iznosim vlastitu percepciju životnog okruženja koje me ispunjuje - uskoro godinu dana. Vjerujem da će se moje mišljenje dodatno oblikovati kroz godine i mjesece.)

Spakirali smo dva života i ponešto blijedih snova u kofere s pravcem u nepoznato. Ti i ja, ja i ti u našoj maloj letjelici za budućnost, spremnoj za devetsto kilometara lutanja. U ruci luč i kaleidoskop, u očima strah, u srcu želja, a u glavi – moraš. Četiri prekoračene linije i ogromni šećerni natpis „Willkommen in Bayern“ – odgrizi komadić zapadnoeuropskog sna. Dobrodošli u svemirsku točkicu gdje teče piva, kobasice su na tanjuru, toplih peciva uvijek ima, posla na svakom koraku, euro je u džepu, priroda diše, dvorci blješte, no ni vi više niste onaj isti zarobljeni kukac koji čeka svoj preobražaj.

Dočekao nas je Aschaffenburg – raširenih ruku te ispunjen osmijesima stanovnika koji razbijaju svakodnevno nebesko sivilo. Zagrljen niskim planinskim lancem Odenwaldom i okupan žuborom rijeke Main. Renesansni dvorac Johannisburg je postao glavni simbol prošlih vremena u središtu moderne urbane stvarnosti. Grad je prava riznica bogate povijesti, umjetnosti te baštine onih prije nas. U našoj bavarskoj Nici, bacili smo sidro u naselju Leider, uz samu obalu tmurne i hitre Main. U labirintu ulica, potkrovlje na broju 14 je naša mirna luka. Malena kapelica u tom spletu je preživjeli svjedok davnih doba i ondašnje borbe s epidemijom gube. Prognani te izolirani iz grada, tražili su utočište upravo ovdje, gdje mi nekoliko stoljeća kasnije okrećemo novo poglavlje života u periodu pandemije koronavirusa. Ruska trgovina na uglu ulice je ogledalo slike stvarnosti, što potvrđuju melodije različitih jezika koje posvuda stvaraju skladnu simfoniju jedinstva. Dokaz ujedinjenja svih rasa, nacija te vjera na jednom tlu. S ponosom se možete osjećati kao čovjek i stanovnik svijeta.

Grad ustaje veoma rano i požrtvovno se predaje radu, a svoje oči zatvara te uranja u san dok je noć još mlada. Pet dana se trči do cilja, zatim posljednja dva juri na biciklima, šeće poklonima prirode i udiše sloboda. Nigdje do sada nisam vidjela toliko nasmiješenih ljudi u ranu zoru dok prolaze ulicom s prvom jutarnjom kavom u ruci i pozdravljaju strankinju „Guten Morgen!“. Čim vas malo bolje upoznaju, obavezno će vam preporučiti da svakako morate probati tradicionalne bijele pečenice, špecle sa sirom te maultaschen – tijesto punjeno mesom i povrćem. Istovremeno, oduševit ćete ih svojom balkanskom kuhinjom. Sarme nikad dosta! Šetnja s maskom na licu se ustalila ove jeseni, a krucijalno poštivanje epidemioloških mjera kod samih stanovnika grada nosi predznak „ich muss“. Živi se „svi za jednoga, jedan za sve“, a poslodavci koji cijene točnost, preciznost i trud obavezno nagrade marljivost. Poneki nisu osjetili što znači biti cijenjen radnik dok nisu pristigli ovdje, gdje svaki čovjek postaje važan te jednak drugome. Ova zemlja je uistinu veliki te šaroliki vrt u kojem se poštuju različitosti, a diskriminaciji bilo kakvog oblika nema prostora te se na nju doista strogo gleda.

Svaki dan se razmišlja te ističe „Die Zukunft ist jetzt!“, a skoro sve ćete vidjeti da provode politiku „više cvijeća, manje smeća“. Shodno tome, nije začuđujuće da se u Njemačkoj sve planira unaprijed – svaki fragment cijele godine je do najsitnijih detalja određen, a vrijeme nosi iznimnu dragocjenost. Organizacija države te efikasnost birokracije su na zavidim razinama.
Zaboravili smo plaću u trajanju od 24 sata. Već i vrapci na grani pjevaju da potraga za domom nije nimalo laka te da su stanarine skupe, no stvarno se može ugodno i dostojanstveno živjeti sa sigurnošću da ćete sutra imati za kruh, a nakon toga se vaša kasica prasica može puniti iz mjeseca u mjesec. Najbitnije, odmorili smo mozak – nema opterećenosti poviješću na svakodnevnoj bazi. Misli se na budućnost, a prošlost je učiteljica kako se ne bi ponavljale nepotrebne greške. Iz tog razloga, ovdje sve raste - od države do onog kukca s početka koji se pretvara u leptira. Perspektiva nikad ne izostaje, vedrog je spektra boja i nikada crna. Pripremite se samo za tmurni plašt iznad vas uz česti vjetar i kišu.

Vrlo brzo se uvidi bitnost duhovnog u oblicima grandioznih i monumentalnih sakralnih građevina. Ne zaboravljaju nikada podsjetiti na neizbježnu i nužnu simbiozu čovjeka i životinja, stoga ponegdje cvjetaju skulpture poput vapnenačkih kugli s navedenim motivima koje reprezentiraju takvu povezanost. Ponekad se osjećam kao da sam napokon povezana sa svojim životom. Grad je probudio moj povjesničarski senzibilitet te duh, za koje sam mislila da će ostati zaglavljeni u domaji. Svaki kutak ovoga kraja za svakog ponešto skriva. Niz šumovitih planina u regiji Spessart, kako u prošlosti, tako i danas, obiluje florom i faunom oko rijeke Main. Ovdje čak i djelo slikara Matthiasa Grünewalda spava.

Poletjeti i stopiti se s prirodom možete u Nilkheimer krajobraznom parku; ili Schönbuschu koji je jedan od najstarijih u Njemačkoj, a izgrađen u stilu engleskih krajobraznih parkova. Možete zaplivati prošlošću koja glasno vrišti iz pažljivo očuvanih esencija opipljivog arhitektonskog srca Aschaffenburga.
Kada te put nanese u seoske doline našeg kraja, zaustavi se u kući starog seljaka i pogledaj mu umorne ruke. Osvrni se, upamti zelenilo polja i poslušaj melodiju radnog stroja. Osjeti poštovanje tuđeg osobnog identiteta, ponašanja, stavova, odabira ili životnog stila. Zavoli čovjek tu točkicu gdje se možete „otrijezniti“ od svih kaosa te hodati ulicama na kojima se snovi mogu ostvariti. Snovi o stvaranju, transformiranju, rastu, miru, stabilnosti, toleranciji i općem dobru. San u kojem svaki dan možete dostojno mahati krilima.


Auf Wiedersehen, mein Freund!

Wunderland Deutschland – Čudesna zemlja Njemačka
Willkommen in Bayern – Dobrodošli u Bavarsku
Guten Tag – Dobar dan
Ich muss – ja moram
Die Zukunft ist jetzt – Budućnost je sada
Auf Wiedersehen, mein Freund – Doviđenja, prijatelju moj





Lijepo Vas pozdravljam iz našeg labirinta ulica! :)


Oznake: Njemačka, Aschaffenburg, život, osobni putopis, osobni dojmovi, putovanje, inozemstvo


- 00:27 - Komentari (85) - Isprintaj - #

12.03.2021., petak

Iznad oblaka


Dok koračaš po planetu
i sakupljaš osmijeh i suze u salvetu,
oblaci te zanesu
i bace na neznanu adresu.

Preskačeš nedostižnu dugu
pa tražiš nježnu ruku u bodljikavom krugu.
Sakupljaš mrvice na mračnom dnu
te letiš do veličina koje rastu u dječjem snu.

Od gusjenice do leptira preobražaj -
prirodan svemirski saobraćaj.
Stepenicama: gore – dolje, dolje – gore,
dok ne jauknu umorne zore.

I tako stigne čas,
kada ne možeš zabosti u crno – bijeli atlas.
I prohuja vremeplov, donese glas:
cjelov tame odnosi sve nas.





Oznake: poezija, život, ciklus života, rođenje, smrt, stihovi, pjesma


- 00:19 - Komentari (56) - Isprintaj - #

25.02.2021., četvrtak

U nepoznatom smjeru


Pružio si mi ruku
i jednu kartu autobusnu.
Odbacila sam krhku ljusku,
sad vozim se uz melodiju tajnu.

Šapnuo si da me čekaš u sakrivenom kutku.
Nakon što zagrizem oluju:
tamo gdje siloviti vjetrovi tuku,
likovi na platnu gladuju,
anđeo u svjetlo uperi pušku,
a srca se smanjuju.
Padale su suze u ponor
dok đavoli u tami caruju.
Do tebe vodi svaki obzor
i svaki zemljani otvor.

Od kolodvora bez putokaza
i tunela punog mraza,
do skakutanja po zvijezdama
i leta na mirisnim krošnjama.

Sjediš i ljutu ispijaš.
Nečujno planiraš:
posljednji poljubac kojim ćeš me ugasiti,
a tijelo moje u crnicu sahraniti.

Vi me nemojte tražiti,
nemojte za mnom plakati.
I Vaš će se sat ugasiti!



HŽ uspomene (u poznatom smjeru):



(u divljini, prašini, 40 stupnjeva, klima - otvoreni svi prozori u "plavcu" prema Bjelovaru)



Vaša Marta,
XOXO!


Oznake: stihovi, pjesma, život, simbol, putovanje, uspomene, fotografija


- 15:43 - Komentari (50) - Isprintaj - #

14.02.2021., nedjelja

Nakon nas

Bojiš se moje mladosti
jer kažeš da bi te mogla progutati.
Za nas je trebalo imati hrabrosti.
Ti znaš da mogu sve tvoje nemire zaključati.

Naučila sam tvoje rascjepe zabosti.
Kažeš da sam te ogolila do kosti.
Znaš li ti koliko je bilo teško do pravog tebe doplutati?
Koliko je vjetrova trebalo obuzdati?

Pitaš me zašto se bojim,
kada se uvijek u krilu tvom sklonim.
Ne plašim se izgaranja,
strepim od odvajanja.
Kazaljke trenutak skrivaju,
tiho počivaju.

Želim nas zalediti.
Zauvijek pospremiti.
Kad tad će nas sudbina objesiti.
Našu ću sliku na zid ovjesiti.
Ona će joj pištolj usmjeriti.
Nikada neće naš trag izgnječiti.

Kažeš mi - s tobom sam dok god dišem.
Moliš me - dođi da ti suze obrišem.
Dragi, jedino se tog čudovišta plašim,
što dolazi s tunelom strašnim,
što vodi smjerom bespovratnim.

Ne boj se, jedino moje:
pronaći ćemo se i tamo gore.




Jutro dana kada smo potpisali dovijeka. :)


Oznake: ljubav, sreća, Zajedništvo, život, osmijeh, radost, prijateljstvo


- 00:00 - Komentari (50) - Isprintaj - #

03.02.2021., srijeda

la magie de la vie:)

Nalazite se u mračnoj, čudesnoj i gustoj šumi. Noć Vam sakriva puteljak. Priznajete, pomalo se plašite. Ispustit ćete pokoju suzu u vrebajućoj džungli. Nastavljate put, znajući da se negdje oko nas nalazi roj veselih krijesnica. Ne vidite ih, no morate ići dalje. Prekidač za trag vruće žarulje se skriva u Vašim mislima. Penjete se na vrhove prstiju i puštate da spektar sunčane svjetlosti leti daleko ispred Vas. Vjerojatno ste duboko u svojim jamama iskopali vrijedan bakin savjet koji ste slušali iznad najslasnijeg kolača - "ti si zlato, rasprši svoj sjaj!".

Susreli ste u magičnoj avanturi maleno lane koje bespomoćno traži svoju majku. Tražite i Vi jer takva nit u najmračnijim gustišima, riše dugu iznad Vas iza koje lete feniksi i skakuću čarobni jednorozi. Zar nam nije onaj jedini san kojeg snivamo nepredvidljiva priča u kojoj ne možemo odabrati hoće li nas zgrabiti i pojesti veliki medo ili ćemo veselo doskakutati do čistine na kojoj se odvija ples leptira? Dok tako šetate u mraku, zaključili ste da nije ovo nesretna bajka u kojoj će ljutita vještica poslati silovitu oluju. Ustvari, neće postati takvom jer ako je vještica stvarno stvori, mogao bi to biti tornado koji će pročistiti Vaš put, uhvatiti Vas u vir te ispustiti kod velikog čarobnjaka. On bi Vas mogao probuditi i dokazati da čarobnjaci ne postoje. Svi magični recepti spavaju u Vama. Vi ste jedini komadić svemira koji možete pretvoriti u vatromet sreće, note smijeha i vulkan ljubavi. Kada odlomite pokoju zvijezdu, nećete izgubiti puno. Samo ćete darovati najdragocjeniji putokaz onima koji su usnuli u tmini jer ne zaboravite - Vi ste isto možda bili tamo.

Sigurno ste pomislili - "Zašto baš ja na tom putu; u kojem sam bezbroj puta upao u skučenu, neobilježenu rupu?", a onda nakon bezizlaznog ležanja u sivoj kišnici, gledate u konopac kojim se polako penjete do vrha. Krajolik je nov, a Vi na svježem proplanku širite ruke i udišete dan jer svi događaji u čarobnoj šumi ne ovise samo o Vama. Osvrtanjem oko sebe, upoznajete i shvaćate da postoji nekoliko linija za koračanje u daljinu. Kada se kazaljke na Vašem satu zaustave, svi ti putevi vode do iste točke, ali na Vama je da odaberete i ugrabite onaj svjetlucavi te šećerni oblak- samo Vaš. Velika je dogodovština putovati iz dana u dan, osjetiti hladnoću i vrućinu, ali ako ste se smjestili i uhvatili za mekane obrise što lebde - sretno i ne zaboravite, mnogo je šuma te oblaka ispred nas!





Kako je na Vašem putu ovih dana? Padaju li kiše ili Vas obasjava sunce? Jeste li na svježem proplanku ili koračate džunglom?


Vaša M.




Oznake: život, pozitivne misli, Izazovi, put, ljubav, potraga, čovjek, sudbina


- 00:00 - Komentari (47) - Isprintaj - #

18.01.2021., ponedjeljak

Ledena sonata

Zalijepljeni dozivamo Lunin sjaj.
Otopine tišine rastu u gorki jecaj.
Blijeda koža smrznuto diše.
Predvečerje prolazi, sve tiše i tiše.

Na odru bjeline,
ogledalo tmine.
Tamnice i špilje nepoznate dubine.
Glasne slutnje tiho sakrivene.
Pojedene snove i usisane topline,
gutaju i kradu gorde raspukline.

Kristali u krletci zaključani.
Ispod zaleđenog jezera ključ.
Silovito udahni.
Ugrabi luč.
Digni roletne,
nek' zjenice procijene.
Ne budi slijep,
zakrpaj rascjep.
Ne otvaraj lijes.
Ne kopaj jamu.
Upali krijes.
Pronađi putanju.

Sumračni tunel zatrpaj.
Odsviraj ugođaj.
Zapjevaj oproštaj.
Oblačne more naciljaj.
Praskozorje dozovi urlikom vatre.
Slomljeni orlovi sudbinu prate.
Ranjeni lete, visinama plamte.




"Kristalna zavjesa" od svježeg snijega me potaknula da pokušam napisati pjesmu nakon poprilično dugo vremena. Predstavlja "imago" kukca u meni koji je ogreban i pokušava letjeti u vremenu. Mokrih krila čezne za zrakama blještavila.
Letite li Vi u visine koje želite? Nosite li sa sobom vrelu svjetiljku? Vidite li svjetlost? Imate li oscilirajuću putanju? Što očekujete iznad zvijezda? Kada rastrgate svoje meso, nalazi li se unutra topla utopija? :)


S ljubavlju i brigom za sve Vas,
Vaša M.



Oznake: lirika, svjetlost, mračno doba, čovjek zmaj, život, tuneli, snijeg, led, snježna oluja, visinama, sjaj


- 00:00 - Komentari (46) - Isprintaj - #

11.01.2021., ponedjeljak

Oni dani u mjesecu:)

Izustila bi moja majka uz prevrtanje očima: "M., zar baš moraš o takvim temama?". Negdje između straha, stresa i zabrinutosti s obzirom na dane kojima smo obavijeni i steguti, kada imam vremena za unutarnje monologe primjećujem... Nama ženama dolaze ponekad "neobjašnjivi dani" u mjesecu. Pomislim često u toj mjesečnoj fazi - "Blago muškarcima i činjenici da nikad neće osjetiti Predmenstrualni sindrom (PMS)." Jedino što ga Vi osjetite na svojoj koži, nažalost. Kako se Vi žene nosite s tim stanjem? Kako Vi muškarci gledate na period kada ne možete objasniti sami sebi kakve li su to čudnovate te šarolike promjene ponašanja kod Vaše partnerice, prijateljice, sestre, majke?

Već tri dana tulim za svaku sitnicu - zbog vijesti, zbog ponekih stihova, glazbe, zbog prolaznosti života, zbog "ne znam ni sama zašto". Ovaj moj samo zaključi "evo ga, raspoloženje se bipolarno mijenja iz sata u sat - slijedi nekoliko dana života - moram biti manji od makova zrna i paziti na svaku riječ". Svaki "ženski cvijetić" ima zasebne reakcije - fizičke, psihičke, emocionalne. Ne znam jede li mi se slatko ili slano, jesam li uopće gladna, smije li me se nešto upitati ili ujedam, na licu izbija prištić Himalaja, grudi kao prenapuhani baloni, umor od 0 - 24, aktivna nesanica, u trbuhu osjećaj kao da kamenje nosim u sebi.

Uskoro plešem, pjevam, smijem se i na snazi je "disco" u kući. Nakon toga optužim ovog mog par puta da me ne voli. Njemu ništa nije jasno, zbunjeno me gleda i tješi me, a potom nastupi dan kada olakšanje stigne; on dolazi s posla, a ja otvaram vrata nasmiješena od uha do uha - znak da može mirno živjeti narednih mjesec dana (P.S. Fantastično me trpiš, pusa!).



"Alat" za uspješno brisanje suza.

U nekim zemljama se dogodila "revolucija" za žene jer se pokušava provesti borba protiv "menstruacijskog siromaštva", stoga je primjerice Škotska jednoglasno odlučila da tamponi, ulošci i menstruacijske čašice za
žene te djevojke budu besplatni. Istodobno, razvija se sustav kako bi svakoj ženi bile osigurane potrebite higijenske potrepštine za "one dane u mjesecu". Prema statistikama, mnoge pripadnice ženskog roda nemaju
dovoljno financijskih sredstava kako bi pribavile higijenske proizvode, već se služe novinskim papirima, krpama, toaletnim papirom ili drugim improviziranim dosjetkama. Rezultati istraživanja Youth19 su pokazali da čak dvanaest posto mladih djevojaka izostaje iz škole pošto si ne mogu priuštiti nužno. Određene države odlučile su smanjiti porez na navedene higijenske potrepštine, a Novi Zeland ih uvodi u škole kao dostupne svakoj djevojci te besplatne. Ne trebamo napominjati da u određenim zemljama u razvoju, djevojke trpe diskriminaciju zbog menstrualnog ciklusa.



Kao pripadnica ženskog roda, smatram da higijenske potrepštine namijenjene za "one dane u mjesecu" kada nas prati "crvena prijateljica" ne smiju biti LUKSUZ. Isto tako, protivim se tabuizaciji te odbačenosti ove tematike. Ovo su mali, ali veliki koraci za nas žene jer "ona" je biološki dio nas tijekom velikog dijela života. Menstruacija je dio naše posebnosti.


Oznake: žena, menstruacija, predmenstrualni sindrom, život, mjesečno.


- 16:54 - Komentari (48) - Isprintaj - #

05.01.2021., utorak

Dobrodošli u Deutschland

Zanimalo me što se nalazi unutar naselja Leider, u kojem živimo, u gradu Aschaffenburgu - proradio je moj povjesničarski duh i senzibilitet. Nalazimo se na obali rijeke Main. Oduševljena sam šetnicom uz nju koja se nalazi dvjestotinjak metara od našeg doma (iako sam pomalo paranoična što se tiče velike količine vode u mojoj blizini).



Veoma volim divne karte iz devetnaestog stoljeća pa Vam postavljam jednu da uvidite geografski smještaj.



Na izlazu prema gradu se nalazi malena kapelica koja je služila kao dio urbane ustanove srednjeg vijeka za prihvat oboljelih od gube. Prema izvorima, kapelica se nalazila dvadeset stepenica od specijalne bolnice, a prvi put se spominje 1574. godine. Ovako je zabilježena na fotografiji iz 1900. godine nakon redizajniranja u osamnaestom stoljeću.



Danas je svjedok vremena o vjeri te jedini "preživjeli" dio spomenute bolnice.





Iza nje se nalazi "mini parkić" kao dio spomen - obilježja.



Nedaleko od kapelice se nalazi rimokatolička "Die Kirsche St. Laurentius" koja se prvi put spominje u 1340. godini.



Godine 1921. je osnovana župa pod nazivom "St. Laurentiuspfarrei", a kamen temeljac za novi izgled je postavljen sljedeće godine trudom župnika Friedricha Brune Kranea.

Danas je uistinu grandiozna.





Ispred crkve se nalazi fontana umjetnika Erwina Ragera iz 1978. s monumentalnom kuglom od vapnenca koja simbolično dočarava povezanost čovjeka i životinja.



Pusa i zagrljaj iz Leidera.




Vaša M. :)

Oznake: Njemačka, urbanost, grad, povijest, Kultura, religija, svakodnevica, život, arhitektura, voda, priroda


- 23:05 - Komentari (69) - Isprintaj - #

23.12.2020., srijeda

Blagdanski popis

Pred kraj godine, uvijek volim propitkivati mojih 365 koje pospremam u ladice osobnih memorija; duboko u kanjone i doline skrivenih kutaka mene same. Iznjedrila neke pobjede, priskrbila neke poraze, no nastavljam nositi žigice u duši. Ako se ikada ispuni žalosnom tminom da ih upotrijebim kako bi slijedila trag svjetlucave prašine.

Naši vlakovi jure. Ne znamo im perona ni odredišta, a zagonetnog strojovođu nikada ne možemo zamoliti za prilagodbu brzine. Promatrajući obrtaje kazaljki na satu, sjedim čvrsto, ali mirno osluškivajući rad motora. Snažan je moj vlak, nema ni tri desetljeća, ali nije da ga ne bi htjela u nekim trenucima pustiti da radi u toplini bez vožnje. Zaustaviti ga na ugodnom peronu koji grije moju dušu te ruke - zarobiti taj moment u vječnost. Postaviti ga za šifru moje galaksije. Onda se odnekud pojavi 365 s nesvagdašnjim uvjetima gdje ne možemo ni slutiti što nosi novo sutra. 365 koja mnoge vlakove izbaci iz tračnica ili dovede do kraja nepoznatog puta. Vlakovi i njihove brzine neizvjesno osciliraju, no svi naši vlakovi imaju svoju toplinu; svoj unikatni zbir svih nijansi boja - spektra naših duša. Nemojte me optužiti da futuristički poistovjećujem čovjeka sa strojem. Nikako i nikada - naši vlakovi imaju utkanu kogniciju, metakogniciju i afektivnost - ne zaboravljam. Vlak je simbol najljepšeg perioda na mojoj životnoj vremenskoj liniji. U zbilji me doveo do ozbiljno važnih stanica mog života koje će zauvijek biti dio mene.

Ovaj od krvi i mesa juri dalje. Nastavljamo dalje, nismo sami na ovoj ogorčenoj vjetrometini za koju vjerujem da nije jača od nas. Držat ću se čvrsto za korijenje duboko u nasmijanom srcu i vedrim mislima. Držite se i Vi. Držimo se skupa.

Ukrasila sam naš dom za nadolazeći Božić ljubavlju i toplinom. Nema blještavih ukrasa. Sve što želimo za Božić ne može se kupiti. Ne treba nam ništa osim života, zdravlja i ljubavi. Iste želje nosimo u svojim atomima za sve u našim srcima te za svako živo biće.

Blagdanski popis mojih istinskih obaveza:


1. Budi svjetlucava lampica - svjetlost nam svima treba.

2. Daruj mir, osmijeh i ljubav.

3. Budi najljepši poklon svojim bližnjima.

4. Ispuni svoj kutak ljubavlju.

5. Upiši svoje želje u zagrljaj.

Posljednja božićna jelka koju sam okitila s bratom i sestrom prije četiri godine.



Želim Vam ugodne te blagoslovljene blagdane - ispunjene toplinom, mirom i ljubavlju. Sretan Božić Vama i Vašim obiteljima!



Vaša M.


Oznake: godina, vrijeme, prolaznost, mir, ljubav, Božić, Blagoslov, radost, božićna jelka, život, Zdravlje, srce, svjetlost, poklon, zagrljaj


- 08:15 - Komentari (107) - Isprintaj - #

14.12.2020., ponedjeljak

Hvala dragocjenim prijateljstvima

Ovih dana osjećam sjetu i nostalgiju. Često sam zamišljena pa me suprug zbog toga zabrinuto ispituje - "Jesi li ljuta na mene? Jesam li što krivo uradio mom šuškavom bombončiću? Što je tužna mala dagnjica?". Ipak sam popustila pod pritiskom zbivanja oko nas. Mislila sam da ću biti usamljena kada se odselimo, ali mobilne usluge su mi dokazale da su uz mene ostale osobe s kojima se obostrano cijenim i poštujem - rječju te djelima.

Svaki dan u slobodno vrijeme zovem moju bakotu V. (tako je zovem od milja) da joj ispričam sve što mi se dogodilo u danu i pažljivo poslušam kako je prošla njena dnevna šetnja, što je kuhala, radila ostatak dana, što je novo u Hrvatskoj i da joj kažem neka pazi na sebe. Svaki dan otkada ne živim s njom nakon udaje. Ona je moderna, vitalna i zgodna žena u svojoj sedamdeset i prvoj godini života, no svejedno mi slomi srce kada kaže "Milo, ti si jedina koja me se sjeti, jedina kojoj budem falila kad me ne bude!". Odmah mi se oči napune suzama, a glasovi podrhtavaju. Baka kao da je studirala sa mnom svih pet godina - slušala moja glasna učenja; jednim uhom na meni, a drugim i očima na turskoj seriji. Hvala mojoj bakotici na svemu - svakom skuhanom ručku, radovanju mojim uspjesima, popodnevnoj čajanki i svoj brizi ispunjenoj ljubavlju.


Kava moje bake.

Moja rođakinja I. je bila sestrična mog djeda. Razlika u njihovim godinama je 38, a u našim 8 godina; što je rezultat velikog broja djece u obitelji tijekom prošlosti. I. je dolazila na ljetovanja kod moje prabake Lj., njene tete u naše mjestašce. Tada je postala moj anđeo čuvar i sa sedam godina sam je proglasila mojom kumom u svim budućim životnim događajima. Osjetila sam kao dijete da je plemenita duha te da će se jednog dana posvetiti humanitarnim djelima. Obistinilo se. Postala je moja kuma na krizmi, a zatim na vjenčanju. Hvala ti što si bila zaštita, moralni kompas i glas razuma kada je to bilo najnužnije za moje dobro.

Mojoj A. želim zahvaliti što je dopustila da postane moja prijateljica (danas najbolja i jedna od rijetkih iskrenih) bez obzira što je deset godina starija od mene i bivša žena mog supruga. Vjerujem da nas sudbina nije ovako spojila, sigurno bi pronašla put. Hvala što me uvijek strpljivo i s empatijom poslušaš, pronađeš riječi ohrabrenja, a uz to nikada ne dvoumiš podijeliti sve sa mnom. Kada pomislim na snažnu ženu - uvijek si mi ti prva u mislima. Hvala što si dopustila da sudjelujem u oblikovanju života, Vašeg tj. našeg, malog stvorenja.

Mojoj sestri koja je potpuno drugačija od mene, ali uvijek pronalazi nonšalantne i šaljive trenutke koji uljepšaju svaki dan. Da mi je tvoja bezbrižnost i flegmatičnost u životu, vjerojatno bi ga produžila za nekoliko godina. Uz to, ti si moja najdraža umjetnica.


Nacrtala me ugljenom.

O E. i Kleopatri sam Vam ispričala priču. Zahvalna sam životu i na njima. Posljednje javljanje iz Rusije je izgledalo ovako:



Voljela bi da ubrzo skinemo maske, virus nestane, a naši se životi nastave u stilu "Živjeli su dugo, zdravi i sretni!".


Eto i mene.

P.S. Suprugu sam zahvalna što me čuva kao samoga sebe i neizmjerno voli. Voli dagnjica i tebe (znam da me čitaš u pauzi na poslu - tvoj BND sve vidi). :)

Koliko ste Vi zahvalni Vašim prijateljstvima što obogaćuju Vaše živote?

Maya Sar - Hvala :)

Oznake: ljubav, prijateljstvo, sreća, hvala, zahvala, odnos, ljudi, život


- 09:16 - Komentari (64) - Isprintaj - #

06.12.2020., nedjelja

S vjerom i nadom u bolje sutra...

Kada otvorim prozor u svijet, vidim horor naš svagdašnji. Svakodnevne prometne nesreće, ubojstva, nasilje...Majka drži sina zatočenog tridesetak godina, frajer priznao da je zadavio dvadeset i šest žena širom Rusije, preminula trudna djevojka koju je youtuber natjerao da stoji polugola na hladnoći kako bi dobio novce, tragično umre mlada osoba, a komentatori domaćih internetskih portala dnevnih novina ostavljaju vesele emotikone kao reakciju. Ponekad me sram što sam čovjek zbog tuđih postupaka. U našim životima je zavladala pandemija koronavirusa - svakodnevno zbrajanje novih slučajeva, oporavljenih i smrtna statistika.

U takvoj situaciji, Hrvatska još uvijek ima mjesta za manipulacije s cijenama testiranja za PCR i antigene testove na virus, što svatko može saznati te vidjeti usporedbom medijski dostupnih podataka. U doba velikog gubitka ljudskih života i socijalno - ekonomske ugroze; još uvijek se ima vremena za krađu od izmorenog naroda. Kasnije će glavni vladajući banditi optužiti virus za sve, a zaboraviti kakav su neuređeni politički sustav stvorili u kojima su prazne općine i županije preslika izgubljenog realiteta. Kozmos stanovnika postao je jednak ropstvu vlastitoj državi, ali bez obzira na ropstvo - posao se mora tražiti poput igle u plastu sijena. Nemoćni, spakiraju torbe i odu iza linija u daljinu.

Jednog dana, vjerujem da će se "hrvatski nedužni robovi" osvijestiti, složiti i zapalili krijes (ne lampaše) za oslobođenje od korumpiranog i kriminalnog političkog sustava, krađe, neškolovane vlasti, ustaško - komunističkih tradicija i ortaštva - možda bi se zaustavilo "kvazi" izrastanje države apsurda. Samo ne sada jer su važni životi, a sve ostalo može uzeti pauzu. Utkane shematizirane probleme ne mogu zanijekati i nije ih donio koronavirus u 2020. godini. Drugi oblik vladajućeg virusa nas truje desetljećima. Ne probudimo li se uskoro, trovat će nas još godinama i godinama.

Trenutno te najvažnije - borba koju nose znanstvenici, liječnici te svi zdravstveni radnici na globalnoj razini je još uvijek neizvjesna. Mogli bismo im pomoći slušajući upute za preživljavanje. Nemojte se probuditi tek kada tragično padate sami ili onaj prvi do Vas. Sada jedino tako možemo pomoći sebi i drugima - čuvati živote i zdravlje - ono najvažnije što imamo.


S vjerom i nadom u bolje sutra, Vaša M...



Oznake: svakodnevica, pandemija, politika, virus, narod, život, Zdravlje, vjera, nada


- 22:08 - Komentari (63) - Isprintaj - #

19.11.2020., četvrtak

Priča iz Dalekog Kraljevstva

U Dalekom Kraljevstvu su živjele Kraljica Dobrotvorka i njena kći – pomagale su nesretnim ljudima koji su se nalazili u teškim životnim situacijama. Dovodile su ih u svoj ogroman dvorac na velikoj rijeci kako bi im dale smještaj. Uvijek nasmijane, prepričavale su kako pomažu svim potrebitim ljudima; ispunjene katoličkim vjerovanjima. Nesretna žena je napokon ugledala iskricu nade za uspon u svom životu. Kraljica Dobrotvorka i njena kći su joj pronašle posao kako bi im mogla plaćati stanarinu, a zauzvrat su poželjele pomoć „ponekad“ ukoliko bude potrebno. Kraljica Dobrotvorka po cijele dane je ležala u krevet i zvala ženu na svoj kat da joj čisti, kuha, posprema, ide s njom u trgovinu i pravi joj društvo. Nakon mjesec dana, Kraljica Dobrotvorka je pozvala ženu za manju stanarinu živjeti u njen stan. Njena kći se približila ženi kao najbolja prijateljica te se vječito žalila na svoju majku staru Kraljicu. Žena je bila umorna i iscrpljena, pošto svakodnevno nakon posla mora raditi u dvorcu na velikoj rijeci. Kraljica i kći su se posvađale te natjerale ženu da bira između njih dvije. Žena je stala na stranu kćeri, ali njih dvije su se ipak za dva dana pomirile te strpale ženu u sobičak u potkrovlje. O ženi su po cijelom susjedstvu ispričale gnjusne laži. Kraljica je bila veoma nervozna. Svakodnevno se tri godine svađa s dečkom i to sluša cijelo susjedstvo. Svaki treći dan ga izbacuje iz dvorca. Kako bi se utješila, odlučila je proširiti svoje velebno zdanje i izgraditi dodatno prekrasan vrt s terasom, no da bi to uspjela, morala je pronaći ljude koji će joj napraviti to po najmanjoj mogućoj cijeni. Kako su radovi tekli, ona nikako nije bila zadovoljna. Stalno je vikala na radnike ili provodila glasne rasprave sa svojom kćeri o izgledu vrta. Nikako se nisu slagale. Kraljica je urlala iz petnih žila na kćer - proglasila ju je promiskuitetnom nasred ulice. Kći je odmah potrčala ženi koju su „spremile“ u sobičak kako bi se tužila na groznu majku. Spakirala je prtljagu te pobjegla na tri tjedna. Kad se vratila, imale su zabavu pomirenja, a ženu ponovno nisu ni pozdravljale. Radnici su vrt dovršili, ali su ih one optužile da su ipak preskupi, ali pošto su već platile, odlučile su svima ispričati kako su oni loši radnici. U novom vrtu dvorca je trebalo zasaditi cvijeće i travu, a novi muškarac je tražio smještaj te su mu otvorile vrata dvorca. Jadikovale su mu kako su ih svi izdali te kako trebaju radnika za sadnju. Čovjek se sažalio, pristao i uradio sav posao. Tada im je bio najbolji prijatelj. Nakon završetka, smjestile su ga u prostor bez grijanja i svaki dan očekivale da im bude na usluzi. Trenutačno je u hitnoj potrazi za novim krovom nad glavom. Ostali stanari su doživjeli istu sudbinu, a svaki novi isprva ne vjeruje, dok ne doživi identično. Nadalje se može čuti kako Kraljica Dobrotvorka i njezina kći traže nove stanare žaleći se kako nijedan bivši nije valjao pod parolom „tko te brzo očara, još te brže razočara.“
Poznajete li Vi Kralja/icu Dobrotvora/ku koji nude pomoć, a zauzvrat Vam žele isisati slobodu jer ste vi oni „potrebiti koji ovise o njima“? Možda su im srca samo ispunjena bolom i razočaranjem. Možda samo trebaju zaviriti u „unutarnje zrcalo“ kako bi preispitali istinsko, dubinsko stanje vlastite duše.

"Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna." :)





Rijeka iza dvorca u Dalekom Kraljevstvu



U jesenskoj šetnji mojom ulicom. Pozdrav za sve :)

Oznake: Pomoć, život, društvo, osoba, ljubav, solidarnost


- 14:28 - Komentari (55) - Isprintaj - #

09.11.2020., ponedjeljak

Internacionalna mačka

U ovim čudnim, tmurnim danima koji su nad nama želim Vas upitati kako ste? Kako se osjećate?
Meni je ova 2020. godina stvarno uzbudljiva, natrpana, prijelomna i ohrabrujuća; ma koliko god bila neizvjesna i paranoična za sve nas. Uspjela sam završiti diplomski studij u dvadeset i trećoj godini života, odseliti se sa suprugom u Njemačku, upoznati dragu osobu iz Rusije kojoj sam čuvala mačku skoro dva mjeseca te podosta ljudi iz svih zemalja diljem Europe. Sto ljudi, sto ćudi i sto životnih priča, ali sve je to jedan veliki dar za mene.
Jesen mi je donijela nekoliko zadataka u okviru "moje" znanosti te sam iznjedrila moj prvi znanstveni rad. Drugi radovi su izradi (držite mi fige). No, mačka za moj život predstavlja poseban simbol ove godine. Naime, E. se trebala vratiti u Rusiju na neko vrijeme zbog zdravlja kako bi obavila sve pretrage. Mačku nije mogla ponijeti sa sobom zbog COVID situacije i nedovoljno vremena za prikupljanje papira. Mi smo se poznavale tek tjedan dana kada me upitala za uslugu. S obzirom na saznanje da nikad neće moći imati djece, pažnju je usmjerila na životinje. Dečko s kojim je živjela nije mario, kako za njeno zdravlje, tako ni za mačku. Odlučio je otići na putovanje dok je E. odsutna. Njegova mama je morala razmisliti na 2 tjedna želi li mačku ili ne. Odbila je pošto mačka označava prestresan čimbenik za njen život. Njena prijateljica iz Ukrajine koja živi u Münchenu dva dana prije odlaska u Rusiju, javila je da ipak ne želi primiti mačku jer nema neki poseban razlog, ali smatrala je kako će joj to biti veliki teret u životu zbog njenih rutina. Vlasnica zgrade u kojoj smo živjeli je također odbila jer bi njena pudlica mogla poludjeti zbog prisutnosti mačke, a nema dovoljno vremena u danu kako bi odšetala u stan iznad sebe da provjeri mačku na deset minuta i obavi sve potrebno oko nje. Ostali susjedi su rekli da su preumorni ili su izmislili neki glupi izgovor (poslije bi se podrugljivo ismijavali čuvanju mačke na materinjem jeziku kako E. ne bi razumjela). Ja sam zadnja dobila pitanje želim li joj pomoći i pristala sam, iako o mačkama nisam ništa znala. Pristala sam jer mi je bilo žao da mlada žena, daleko od svog doma nema nikog u stranoj zemlji tko bi joj mogao pomoći. Zamislila sam se na njezinu mjestu. Kao da nije bilo dovoljno što ima problema sa zdravljem...Dobila sam alergiju, mačka je bila zbunjena i tužna prvih par dana jer se nalazila s novom, nepoznatom osobom. Dugo je gledala u vrata i jurila prema njima svaki put kada bi čula korake po stepenicama. Nakon 10 dana, morala sam joj otvarati ormar kako bi mirisala odjeću od E. da se smiri. Kada bi me nazvali od doma ili poslali poruku te pitali što radim, na moj odgovor bi se smijali te prokomentirali "Bože sačuvaj". Uopće ne znam zašto. Mačka je prava internacionalna ženka. Rođena u Moskvi, nađena napuštena negdje na ulicama tog grada, doselila u Njemačku, životarila u stanu s Ruskinjom i Nijemcem, naučila ruski, njemački i engleski i bila na čuvanju kod Hrvatice te pratila hrvatski jezik. Često sam objavila sliku mačke na Whatsapp aplikaciji i odjednom su svi u mojoj blizini, koji su odbili čuvati Kleopatru, poželjeli biti u njenoj blizini. Bez obaveza prema njoj kao društvo, ali nisam to dopustila. Mačka je diplomirala skupa sa mnom online vezom sa Zagrebom. Sudjelovala je u meni veoma važnim trenucima. U ta dva mjeseca, moj život se obogatio s E. i Kleopatrom. E. se odlučila nakon 2 godine života u Njemačkoj vratiti u Rusiju. Prekinula je s dečkom i zaboravila sve koji su joj okrenuli leđa - potaknuta upravo izostankom empatije. Rekla je kako je odlazak iz Rusije bio bijeg iz kaveza, ali da se vraća u taj kavez jer se u njemu osjeća najvoljenije i najsretnije. Mislim da joj je to najbolji potez jer svi pripadamo tamo gdje osjećamo ljubav oko nas i u nama - spremnu za podjelu s drugima. Kleopatra je dobila nekoliko kilograma nakon povratka u Rusiju i novu prijateljicu - kujicu Almu na koju se još privikava. Vi dragi moji, pazite na sebe i svoje bližnje. Nadam se da ste svi dobro i da se nalazite u toplim domovima - ispunjenim ljubavlju.

mahmahmah

Oznake: život, mačka, ljubav, Životinje, dom, putovanje, hobi, prijateljstvo, Osjećaji


- 22:28 - Komentari (61) - Isprintaj - #

04.11.2020., srijeda

U vrtu ljubavi, tolerancije, mira i općeg dobra

Jeste li ikada osjećali ugnjetavanje nad vlastitim identitetom, ponašanjem, stavovima, odabirima ili životnim stilom? Jesu li ikada gušili Vašu različitost? Pokušavali Vas uvjeriti da radite nešto krivo zato što ne pratite tradicionalni te općeprihvaćeni obrazac po kojem živi većina ljudi u Vašem bliskom krugu?
Izašli ste na glasanje kao svaki drugi građanin te građanka Republike Hrvatske, ali ipak Vam svekrva stigne dobaciti da bi bilo super kada bi glasali u skladu s „pravilima“ Vašeg novog doma. Samo kako ne biste zaboravili da ste postali dio „plemena“. Iznijeli ste vlastito kritičko mišljenje o povijesnom razdoblju, no Vi se niste našli na bojnom polju pa je bolje da ne komentirate. Nema veze što ste marljivo učili jer u knjigama pišu laži. Niste se možda složili oko uloge i funkcije određene političarke u javnom te političkom životu Hrvatske – ljubomorni ste na njenu kosu. Odlučili ste se tetovirati, ali Vaš otac smatra da tetovaže nose kriminalci, prostitutke i pripadnici nacionalnih manjina. Bolje Vam je da ne dolazite doma jer glas s druge strane žice urla kako će Vam odsjeći obje ruke jer niste ostali čiste kože te preslika vlastitih roditelja. Jeste li možda odabrali životnog partnera koji je deset godina stariji od Vas? Sigurno ste se zaljubili u njegov bankovni račun ili možda imovinu. Što biste mogli tražiti s rastavljenim čovjekom koji ima dijete mlađe četrnaest godina od Vas? Vaša obitelj isto nije zadovoljna – udale ste se tako mlade, a najteži udarac im je što ste odlučili obilježiti najvažniji dan svog dotadašnjeg, proživljenog života samo s partnerom i kumovima. Očekivali su glazbu, jelo, piće i bar tristo ljudi oko Vas taj dan. Ni Vaša haljina nije bila zadovoljavajuća jer je izostala bijela boja. Majka Vam plače zamarajući se što će obitelj i prijatelji misliti. Ili možda imate 35 godina pa se još niste odlučili na ženidbu ili udaju? Njegova bivša žena Vam je postala skoro najbolja prijateljica i ne može Vam proći dan da ne komunicirate. Čudno kako se odavno niste počupale jer ne možete obje biti djetetu mama. Vaš bivši i sadašnji muž popiju kavu na sunčanoj terasi, a ponekad popijete svi skupa pa se negdje iz kuta gradskog kafića čuje „Vidi ih!“. Onda ih još više iznenadite pa zajedno s djecom pogledate novi animirani film u gradskom kinu. Dijete ima duplu podršku, razumijevanje i ljubav s obje rastavljene strane, ali okolina će Vam ponekad dobaciti kako im nije normalna pretjerana povezanost jer si ONI to nikada ne bi mogli dopustiti. Vi ste si ipak odlučili dopustiti jer je najvažnija izgradnja te sretno odrastanje jednog djeteta. Upoznali ste fenomenalnu, pametnu mladu ženu s kojom imate bezbroj tema za razgovor, no ona je lezbijka. Odlučili su Vas upozoriti kako ona sigurno nije baš normalna, a kada je dodatno napomenula svoju ljubav prema veganstvu – morali su je nezaobilazno podsjetiti što je svinjokolja i kako se izvodi jer možda promijeni mišljenje ako proba pravo, domaće meso. Ne razumiju Vas kada kažete da ne koristite društvene mreže poput Facebooka ili Instagrama jer danas to „svi“ koriste kako bi objavili najsretnije, najljepše i najblistavije momente svojih života. Što je s momentima koje želite sačuvati samo u svoja četiri zida? Jeste li možda zadnji put bili u noćnom klubu s osamnaest godina pa često dobijete upite što s Vama nije u redu? Zaključili su kako ste asocijalni. Još kad se prisjete da Vam idu na živce obiteljski roštilji, rođendani i okupljanja. Vaša definitivna dijagnoza je totalni bolesnik.
I tako Vi kao totalni bolesnik hodate ovim svijetom – stvarate, gradite, učite, poštujete i ljubite. No, ne odustajete od sebe jer znate da niste uradili ništa krivo. Vi samo živite u velikom vrtu različitih cvjetova. U vrtu gdje stanuje ljubav, tolerancija, mir i opće dobro.

Oznake: ljubav, tolerancija, mir, opće dobro, život, društvo, Kultura


- 14:04 - Komentari (50) - Isprintaj - #

02.11.2020., ponedjeljak

Vrtuljak života

Upoznala sam te prije četiri godine – stranca - potpuno drugačijeg od drugih. Stariji od mene, ali dijete u dubini duše. Stvorili smo Orion tišinom; kriomice hraneći se afekcijom duše. Tragajući za auričnom riznicom – dohvatili nas. Spasio si „djevojčicu“ koja je tada imala dvadeset godina. Spasio od modrica, batina i psihičkog maltretiranja. Dok nitko drugi nije mario... nikog nije briga zašto te netko premlati na ulicama Zagreba zato što si obukla haljinu, zato što si pozdravila prijatelja s kojim si odrasla, zato što si uzela papir iz muške ruke, zato što si bila prije njega u vezi. Tisuću bezrazložnih ZATO. Sve to je razlog zašto si zaslužila pritisak neugašene cigarete na svom tijelu. Više nisam samo ŽENA – stvorena za šutnju, poniznost, od rođenja kurva. Sve mi koje smo jednom u životu bile „samo ŽENE“ za nekog, ponekad ne možemo objasniti same sebi zašto smo na kraju svega dopustile nekome da nas gazi kao nikom bitnog kukca. Možda smo zalutale sanjajući ljubavnu priču iz romana uz koje smo odrastale, a možda smo izgubile pojam o značaju vrijednosti našeg života. Drage žene, upišite svaki oblik nasilja i diskriminacije u živu nit vrtuljka vlastitog života. Znam, najčešće ćete čuti - „Nemoj o tome pričati. Zaboravi to.“ – ali nemojte zaboraviti! Sjetite se kada završite svoje školovanje, prilikom prvog zaposlenja, osjećaja prave ljubavi, rođenja djeteta. U trenucima kada je „samo ŽENA“ pobjedila i izgradila novu stepenicu sebe te svog života. Tebi, moj stranče ogromno hvala što si me oženio, čekao da u mojoj dvadeset i trećoj godini života završim fakultet kako bi me uhvatio za ruku da strpamo naše živote u kovčege spremne za daleki svijet.
.

P.S. Svaki dan obučem haljinu te cipele s visokom petom kako bi zadovoljno slavila vlastitu slobodu.partypartyparty

Želim čuti Vaše komentare. Hvala Vam unaprijed! <3

Oznake: žena, sloboda, život, ljubav


- 13:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< lipanj, 2022  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Lipanj 2022 (8)
Svibanj 2022 (11)
Travanj 2022 (10)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (14)
Studeni 2021 (9)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (3)
Kolovoz 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Lipanj 2021 (5)
Svibanj 2021 (8)
Travanj 2021 (8)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (9)
Siječanj 2021 (7)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi