Fotografija

subota , 06.11.2021.



Sanja je jednom rukom pospremala knjige i albume u kutiju, a drugom prinosila cigaretu ustima. Iz albuma je ispala rastrgana fotografija. Korana je potrčala i zgrabila je.

- Bako, zašto nedostaje drugi dio fotke? - iznenađeno je upitala desetogodišnja djevojčica.
- Nemam pojma, pusti ti sad fotografiju. Idemo ovo brzo spakirati. - Sanja je pokušavala ignorirati upit.
- Znam da lažeš. Ispričaj mi, pliiiz! - zagrlila je Sanju oko struka i pokušavala škakljati.

* * *



Jedva je dočekala punoljetnost. Visoki konjski rep, bijeli kompletić i buket u rukama. Sloboda od života u tjeskobnim „gradskim kućama“, oca koji liječi postratnu bol alkoholom i majke koja pije uz njega. Solo igračica napokon ubire svoj san.

- Zemi remen i vudri ga il' vas bum ja oboje stukel! – Sanja je morala uzeti remen i udarati dvije godine mlađeg brata Egona.

Ona nije bila odabrano dijete koje će završiti školu. Starije je moralo pretrpjeti, stisnuti zube i ubaciti snove u kofer “snađi se“. Pronašli su joj posao u Tvornici obuće Astra, no novčanik nije bio u njenim rukama.
- Ti buš u školu išla? Zdenka, si čula? Buš ti išla delat'! Bracek bu išel u školu. Kaj si mislila? Da buš morti za učiteljku francuskog studirala? – roditelji su se smijali njenim ambicijama.

Potpisala je papir. Zažmirila, a riža je bockala njeno lice ispod neba iznad Zagreba. Poljubac s Ivicom nikada nije bio slađi. Trbuh se brzo uočio na njenom krhkom tijelu. On je sve kasnije dolazio u njihov dom. Mirisao je na Ralon, duhanski dim i konjak. Uskoro je sitna Natalija nezaustavljivo plakala iz malene kolijevke.

- Da, spavam s drugima. Sve je to samo dvjesto grama parizera! – na Sanjinom licu se crvenio trag prstiju.
Spakirao je svoje stvari. Rastrgala je njihove zajedničke fotografije i spalila njegov lik. Stajala je ispred ogledala, prinosila škare kosi, a pramenovi su padali oko nje. Prestala je biti gladna, a stalno je mirisala na gorku višnju i orah. Bila je žedna od loših odluka, razočaravajuće sudbine i straha od samoće. Ostavila je bočice kod Egona u toaletu.
- Sram te bilo! Natalija je kod naših roditelja po cijele dane, a ti ločeš! Zbog koga? Običnog mamlaza! Kaj si se uopće udavala? – Egon je galamio na nju.
- Pili su nam roditelji, pit' ću i ja!

Natalija je rijetko dolazila u Basaričekovu. Stan je u njoj izazivao panične napadaje i agresivne ispade. Nije mogla smiriti tikove na licu od nervoze.

- Nemoj vikati. Sjedni kad te primi! Bude te brzo pustilo. Molim te, smiri se! – Sanja ju je pokušala umiriti.
- Ti ćeš mi govoriti? – bacila je mobitel u zid. – Ti si me i dovela do ludila! – gledala je u izbezumljenu Sanju. Počela je plakati za nekoliko minuta. Ona je njena mama.

Dvadeset i osam godina je bila trijezna. Karlo je bio kamen na koji su se zajedno oslonile. Sanji je trebao netko iza koga će se sakriti da ne vidi svoj odraz u ogledalu.
- Tko si ti? Kaj si došla tu? Kud me vodiš? Pusti me na miru! – Karlo je vikao jer više nije mogao prepoznati njeno lice.
- Doktore, možete li mi reći kakvo je stanje?
- Tri do šest mjeseci maksimalno.
Odlazila je na Miroševac dva puta tjedno. Udarci po vratima su je prenuli iz popodnevnog sna.

- Dobar dan! Koga vi trebate?
- Pa tebe. Daj mi broj od Natalije! – bahato je odgovorio.
- Ako je trideset i sedam godina mogla živjeti bez tebe, onda će preživjeti i svaku narednu! – zalupila mu je vrata pred nosom.
- Naći ću je ja, budi ti bez brige! – slušala je kako govori s druge strane i udara šakama po vratima.
- Sam' je vudri. Batina je 'zašla iz raja! Treba njima pokazat' 'ko piša stojećki. – naučila je da ne smije plakati. Upamtila je očeve savjete Ivici kada ga je prvi put dovela pred njih.

Dan je zamijenila za noć, a noć za dan. Prestala je kuhati. Zaboravila je kako napraviti omiljene ćufte. Uzimala je Sanval tri puta dnevno. Doze za krivnju, tugu i zaborav. Šlauf protiv utapanja.
- Možete li mi prepisati neki drugi lijek? Ovaj mi više ne djeluje. – požalila se liječniku.
Upala je u gravitacijski bunar, a nikada nije planirala skočiti u njega. Potpisala je ugovor o prodaji stana i uplatila novac na Natalijin račun. Bio je to posljednji adut u kutiji za prvu pomoć.

- Mama, doći ćeš živjeti kod nas? Ne znam zašto nisi i prije.




* * *
- Stvarno nemam pojma. Možda je tvoja mama prerezala fotografiju dok je bila mala. Ne sjećam se! – odgovorila je Korani i napokon dovršila pakiranje.
Obukle su jakne, uzele posljednja tri kofera iz stana i predale ključ novom vlasniku. Šutljivo su šetale do autobusne stanice. Sanja se zabuljila u osmrtnicu zalijepljenu na oglasnom panou. Ivica je otišao.
- Mir s tobom! – tiho je izgovorila, ušla za Koranom u autobus i stavila dlan na prozorsko staklo.




( p.s. Budi čovjek.
Ne znaš što je iza tuđih zidova.
)





Oznake: život, odnosi, story, emocije, odabiri

Bijela noć Sankt Peterburga

nedjelja , 11.07.2021.




Stvarno ćeš se ukrcati i otići? – začuđeno je upitao.

Odavno sam to učinila. – brzo je izustila.

Zar nisi nikad pomislila na naš ponovni susret? Kad me ugledaš, osjetiš li isisani zrak oko nas, opet samo ti i ja? Znaš što ja osjećam? Najradije bih platio bilo kome, nekome da bude ti! Tvoja ljubav je stvarno prestala? – suze su mu napunile oči.

Ne budi smiješan. Nikada ti nisam bila dovoljno dobra i neprestano si pokušavao izbrisati sve što me čini. – klimala je glavom s blagim osmijehom.

Ali ne mogu pojmiti da smo od onakve ljubavi na ovome sada... – digao je ruku u zrak i dlanom prolazio kroz kosu.

Život ide dalje. Nismo ni prvi ni zadnji. Da, sretna sam. I da, kakve ljubavi? One u kojoj si volio samo sebe? Mili moj, sve ima svoje granice. Što prije zakoračiš iz svog idealnog svijeta, to bolje po tebe. Umorila sam se od igranja uloge robota iz tvojih snova. Silno sam se trudila, ali to jednostavno nisam ja. Voliš me samo kada poželim otići. Prije negoli zakoračim preko praga, tada potrčiš, a do tog trena se vrtiš sam na svom planetu. – spojila je cipele, gledala u njih dok govori i naginjala se naprijed - nazad.

Znam, oprosti! Žao mi je! Sada znam da sve bez tebe znači jedno veliko ništa. Stajao sam protiv tebe, a mi smo trebali biti nasuprot svih i svega. A daj...– stisnuo je usne i strpao dlanove u traperice.

Umorila sam se od toga da te molim da otvoriš oči. Nemam vremena više. Žalim, stvarno sam ti davala previše prilika, a nikada se ništa nije micalo s mrtve točke. – slegnula je ramenima.

Svih ovih mjeseci sam te stalno čekao. Mislio sam, čekat ću te na Whatsappu, večeras, sutra, uvijek... Vrata nisam zaključavao i svaki put kada sam ulazio, zatvorio sam oči i zaželio da si unutra. Čekao sam te...Mogu li te zagrliti? – izgovarao je i koračao kao da hoda po žici.

Kako god želiš, ali to ništa ne znači. – odgovarala je potpuno hladno s pogledom u daljinu.

Čuo sam... Čuo sam da izlaziš s njim? Mislim, nije mi bitno. – čvrsto ju je zagrlio i poljubio u čelo. Istrgnula se iz zagrljaja i okrznula ga ramenom.

Izlazim. I? Što bi htio čuti? Kako se s njim osjećam? Ma daj me pusti... Napokon sam sretna! Sjećaš li se kada sam trebala ići na kontrolni ultrazvuk? Ti si se dan prije nalijao i spavao kao krme, a on? On je, u jebenih pola šest ujutro, stigao po najvećoj snježnoj mećavi i skakao kao kokoš da me nasmije jer zna koliko me strah! Četiri sata je sjedio sa mnom u čekaonici i nije me ostavljao. Nećemo dalje nabrajati jer te treba biti sramota tvojih postupaka. – povisila je ton i ubrzano disala.

Znam, oprosti, zasrao sam sve! Ja nisam ja bez tebe... – zacvilio je.

Ali ja sam bez tebe super i nikada te nisam povrijedila, a ti nisi prestajao. Ne može biti sve kako si ti zacrtao. Povratka nam više nema. Da, možda ti čuješ i dalje u pozadini „Angel baby“, ali nema onog para koji nasmiješeno pleše. Odrasti više. Ja više nisam ona koja će krpati i popravljati sve što namjerno uništiš, a uz to skupljati dijelove sebe koje razbacaš. – primila ga je za ruku.

Stvarno odlaziš? Ne znam kako ću ovo preživjeti. Nitko nije ti i nikad neće biti. – zatvorio je oči i duboko udahnuo.

Preživjet ćeš. Ako sam ja preživjela tvoje...Bože ne želim se ni prisjećati! Uostalom, ja tebe nikada nisam pokušavala prevariti. Nikada ti ništa nije bilo sveto. Poštuj me barem mrvicu i poštedi me nepotrebne količine sebičnosti. – raširila je usne u osmijeh.

Ne mogu vjerovati... – spustio je glavu.

Počni. – okrenula se i počela polako koračati.

Onda je to stvarno to? Ovdje sve prestaje? – pita šireći ruke.

Shvati, prestalo je odavno. Neće nas više nikada biti što god osjećali. Nemoj više nikada uraditi ono što si nama i sve će biti u redu. Nemoj ono što ne želiš da tebi drugi. – okrenula je glavu još jednom unazad, nasmiješila se i dobacila zbogom.

Gledao je za njom dok odlazi. Gurao kamenčiće nogom u vodu i strugao cipelom po tvrdom asfaltu. Onom koji je bio hladan, grub i bezosjećajan poput njega prije. Znao je da ona odlazi onom koji se neće kockati s njenom ljubavlju. Njemu je dovoljno da svaki dan sjedne za šank, naruči piće, nazdravi za nju i povremeno je sretne nasmijanu kraj drugog. Gledao je dok plovi u daljinu Mojkom i nestaje.

Njoj su na tren zasuzile oči i morala se čvrsto primiti za ogradu. Okrenula se još jednom da ga vidi i nezasitno je zatražila zrak. Upalila je ekran mobitela i ugledala poruku: Kuham tvoj omiljeni čaj i jedva čekam da stigneš.




(E. šalje fotku iz Sankt Peterburga)




Oznake: ljubav, prekid, emocije, špar, rusija, sankt peterburg

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.