Fotografija

subota , 06.11.2021.



Sanja je jednom rukom pospremala knjige i albume u kutiju, a drugom prinosila cigaretu ustima. Iz albuma je ispala rastrgana fotografija. Korana je potrčala i zgrabila je.

- Bako, zašto nedostaje drugi dio fotke? - iznenađeno je upitala desetogodišnja djevojčica.
- Nemam pojma, pusti ti sad fotografiju. Idemo ovo brzo spakirati. - Sanja je pokušavala ignorirati upit.
- Znam da lažeš. Ispričaj mi, pliiiz! - zagrlila je Sanju oko struka i pokušavala škakljati.

* * *



Jedva je dočekala punoljetnost. Visoki konjski rep, bijeli kompletić i buket u rukama. Sloboda od života u tjeskobnim „gradskim kućama“, oca koji liječi postratnu bol alkoholom i majke koja pije uz njega. Solo igračica napokon ubire svoj san.

- Zemi remen i vudri ga il' vas bum ja oboje stukel! – Sanja je morala uzeti remen i udarati dvije godine mlađeg brata Egona.

Ona nije bila odabrano dijete koje će završiti školu. Starije je moralo pretrpjeti, stisnuti zube i ubaciti snove u kofer “snađi se“. Pronašli su joj posao u Tvornici obuće Astra, no novčanik nije bio u njenim rukama.
- Ti buš u školu išla? Zdenka, si čula? Buš ti išla delat'! Bracek bu išel u školu. Kaj si mislila? Da buš morti za učiteljku francuskog studirala? – roditelji su se smijali njenim ambicijama.

Potpisala je papir. Zažmirila, a riža je bockala njeno lice ispod neba iznad Zagreba. Poljubac s Ivicom nikada nije bio slađi. Trbuh se brzo uočio na njenom krhkom tijelu. On je sve kasnije dolazio u njihov dom. Mirisao je na Ralon, duhanski dim i konjak. Uskoro je sitna Natalija nezaustavljivo plakala iz malene kolijevke.

- Da, spavam s drugima. Sve je to samo dvjesto grama parizera! – na Sanjinom licu se crvenio trag prstiju.
Spakirao je svoje stvari. Rastrgala je njihove zajedničke fotografije i spalila njegov lik. Stajala je ispred ogledala, prinosila škare kosi, a pramenovi su padali oko nje. Prestala je biti gladna, a stalno je mirisala na gorku višnju i orah. Bila je žedna od loših odluka, razočaravajuće sudbine i straha od samoće. Ostavila je bočice kod Egona u toaletu.
- Sram te bilo! Natalija je kod naših roditelja po cijele dane, a ti ločeš! Zbog koga? Običnog mamlaza! Kaj si se uopće udavala? – Egon je galamio na nju.
- Pili su nam roditelji, pit' ću i ja!

Natalija je rijetko dolazila u Basaričekovu. Stan je u njoj izazivao panične napadaje i agresivne ispade. Nije mogla smiriti tikove na licu od nervoze.

- Nemoj vikati. Sjedni kad te primi! Bude te brzo pustilo. Molim te, smiri se! – Sanja ju je pokušala umiriti.
- Ti ćeš mi govoriti? – bacila je mobitel u zid. – Ti si me i dovela do ludila! – gledala je u izbezumljenu Sanju. Počela je plakati za nekoliko minuta. Ona je njena mama.

Dvadeset i osam godina je bila trijezna. Karlo je bio kamen na koji su se zajedno oslonile. Sanji je trebao netko iza koga će se sakriti da ne vidi svoj odraz u ogledalu.
- Tko si ti? Kaj si došla tu? Kud me vodiš? Pusti me na miru! – Karlo je vikao jer više nije mogao prepoznati njeno lice.
- Doktore, možete li mi reći kakvo je stanje?
- Tri do šest mjeseci maksimalno.
Odlazila je na Miroševac dva puta tjedno. Udarci po vratima su je prenuli iz popodnevnog sna.

- Dobar dan! Koga vi trebate?
- Pa tebe. Daj mi broj od Natalije! – bahato je odgovorio.
- Ako je trideset i sedam godina mogla živjeti bez tebe, onda će preživjeti i svaku narednu! – zalupila mu je vrata pred nosom.
- Naći ću je ja, budi ti bez brige! – slušala je kako govori s druge strane i udara šakama po vratima.
- Sam' je vudri. Batina je 'zašla iz raja! Treba njima pokazat' 'ko piša stojećki. – naučila je da ne smije plakati. Upamtila je očeve savjete Ivici kada ga je prvi put dovela pred njih.

Dan je zamijenila za noć, a noć za dan. Prestala je kuhati. Zaboravila je kako napraviti omiljene ćufte. Uzimala je Sanval tri puta dnevno. Doze za krivnju, tugu i zaborav. Šlauf protiv utapanja.
- Možete li mi prepisati neki drugi lijek? Ovaj mi više ne djeluje. – požalila se liječniku.
Upala je u gravitacijski bunar, a nikada nije planirala skočiti u njega. Potpisala je ugovor o prodaji stana i uplatila novac na Natalijin račun. Bio je to posljednji adut u kutiji za prvu pomoć.

- Mama, doći ćeš živjeti kod nas? Ne znam zašto nisi i prije.




* * *
- Stvarno nemam pojma. Možda je tvoja mama prerezala fotografiju dok je bila mala. Ne sjećam se! – odgovorila je Korani i napokon dovršila pakiranje.
Obukle su jakne, uzele posljednja tri kofera iz stana i predale ključ novom vlasniku. Šutljivo su šetale do autobusne stanice. Sanja se zabuljila u osmrtnicu zalijepljenu na oglasnom panou. Ivica je otišao.
- Mir s tobom! – tiho je izgovorila, ušla za Koranom u autobus i stavila dlan na prozorsko staklo.




( p.s. Budi čovjek.
Ne znaš što je iza tuđih zidova.
)





Oznake: život, odnosi, story, emocije, odabiri

Sakrivena

nedjelja , 12.09.2021.


Adrian voli svoju zaručnicu, a skupa broje devet sretnih godina. Te 2012. godine je jednom mladiću bilo iznimno važno osvojiti šest godina stariju djevojku. Košarkaška lopta, parket i dobar provod su bile njegove tri strasti. U isto vrijeme je upoznao dvije žene – začuđujuće i zbunjujuće rođene na isti dan s razmakom od deset godina. Obje su se našle u dvorani na njegovoj košarkaškoj utakmici, a bile su prve koje nisu radile paradu od njegova imena. U svlačionici je saznao sve o njima; frizerka Ema – kraljica noćnih izlazaka i samozatajna maturantica Judita. Bio je potpuno siguran da će kad-tad osvanuti poruka nakon zahtjeva za prijateljstvo, ako ništa drugo, barem od jedne. Mrzio je što radi košarke svi znaju njegovo ime, ali u ovom slučaju možda mu dobro dođe takvo breme.

Teško mu je pala odluka poslati mlađoj poruku. Oklijevao je par dana.

– Oprosti, nećemo se više čuti, imam nekog. Stvarno mi se sviđa! Žao mi je!

Odabrao je slatki izazov, divlje iskustvo, porculansko bijelu put, želju za dokazivanjem, kratku plavu kosu, vedre smeđe oči i primamljivu senzualnu zrelost, a pozdravio bojažljivu mladost, plamteće neiskustvo, egzotičnu tajnovitost, maslinastu kožu, razigranost, dugu smeđu kosu te sjetne zelene oči. Iznenadila ga je Njena potpuna smirenost i razumijevanje. Ema bi vjerojatno eksplodirala te urlala tko je ta druga i da će joj kosu počupati s glave. Nisu se poznavale i vjerojatno nikada neće. Ema nije čitala knjige i svijet promatrala kao da je ispala iz francuskog romana, no Ona jest, stoga je nije mogao izbrisati te iščupati iz sjećanja samo tako. Bila je ona za koju se doista moglo reći „drugačija od svih žena“ koje su bile u njegovoj blizini. Želio je povremeno znati gdje je, kako je i što radi, a ona bi mu uvijek pristojno odgovorila. Uputio se u Švedsku jer ga je ozljeda koljena natjerala da napravi neočekivani korak, a Ema je ostala kod kuće čuvati zajedničke pse i mačke. U tom periodu je povremeno vodio razgovore s Njom, ali odjednom je nestala. Promijenila je broj i ugasila sve društvene mreže bez pozdrava te iznenada. Postala je neuhvatljiva i potpuno zabranjena, a jedino je Njoj mogao reći sve. Bila je poput živućeg dnevnika te ugodnog opijata zbog kojeg je zaboravio na sve oko sebe. Omotani bršljan oko njegova tijela.




Par puta mjesečno je upisivao njeno ime u Google tražilicu kako bi uočio bilo što. Bilo kakva informacija bi zlata vrijedila. Poslije tri godine, za oko mu je zapelo Juditino ime u sklopu jedne obavijesti o obrani diplomskog rada. Imala je dodatak u prezimenu, ali Adrian je bio sretan što je voljena. Nije mogao izdržati, stoga je potražio broj Juditinog mobitela u imeniku, a obrazi su se nastavili crvenjeti. Ugledao je profilnu sliku na Whatsappu, a osmijeh se razvukao od uha do uha. Ema je dobila poneku kilu i nije mu smetalo, ali Ona je bila poput balerine. Nije mogao odoljeti, a da ne pošalje poruku. Razgovor je bio klasično pristojan, djelovala je sretno što joj se javio i morao je upitati sjeti li ga se ikada.

- Naravno da se sjetim, ali sada volim Simona. :)

Podaci da ga nije zaboravila i da pomisli na njega su bili pobjeda. Nikada je nije poljubio ili dotaknuo, a ni neće jer je davno odabrao. Dovoljno je da Ona bude tu negdje u dalekoj blizini, a njegov mobitel povremeno primi odgovor.

- Dobro sam, hvala na pitanju. Na poslu je fenomenalno. Idem u kupovinu sa Simonom, a potom na izlet. Kako ste ti i Ema? Čuvaj se! :)

Ema je ležala kraj njega, a on je poljubio njeno čelo. Voli je i s njom će provesti život, ali Nju neće nikada zaboraviti. Najslađi porok i jedinu tajnu koja živi zaključana u njegovoj glavi te sačuvana iza četveroznamenkastog PIN-a u mobilnoj aplikaciji. Sutra će joj poslati poruku da misli na nju, a Ona će opet uzvratiti:

- I ja pomislim na tebe, ali volim Simona. :)

Zadovoljno je promatrao zvjezdano nebo kroz staklo krovnog prozora. Mislima mu je strujalo poput travanjske svježine:

- Tvoje „ali“ znači da si odabrao Emu.

Spavala je na boku, okrenuo se prema njoj i utisnuo poljubac na golo rame. Jedna uz njega, druga trajno neprimjetna šutljivo u njemu, a svatko od njih točno tamo gdje mora biti, no od misli se nije mogao i nije želio sakriti.







Oznake: ljubav, online, story

Morski akvarel

utorak , 31.08.2021.



Lagani povjetarac je bio mirodija na savršen prizor Mirninog raja. Pogled kao iščupan i zalijepljen s njenih akvarela. Pod suncem, ovdje gdje leži, točno serviran pred nju. Nije razmišljala o zaštitnim faktorima ili o skorašnjem povratku u džunglu koja je čeka na poslu.

- Ti stvarno ne uživaš u moru, suncu, soli, kamenu, svježini i povjetarcu?- nije htjela okrenuti glavu prema njemu. Usporeno je nabrajala i umorno razvlačila riječi. Lice je zaronila prema suncu. Zatvorila je oči i čvrsto ih stiskala mršteći se. Alen je sjedio na velikom kamenu i odgovarao na mailove.

- Ne, meni ti je to bez veze. Dosta mi je mora nakon 10 minuta. - nije podizao glavu od mobitela.

- Ne osjećaš ovu ljepotu? Tišinu s kojom možeš voditi najljepši razgovor? Dobro, ako zanemarimo stotinu ljudi oko nas. Govorim o trenutku isključivanja iz stvarnosti. Ti i tišina goli. Jesi li ikad zažmirio i poželio biti negdje, ali znaš da ne možeš, zatim ideš osmisliti cijelu bajku kako bi to izgledalo te što bi se događalo? - dozvoljavala je da joj zrake sunca prže kožu.

- Ma neee, nisam ti ja baš romantičan. - tipkao je i letimično slušao njena pitanja.

- Ne radi se o romantici. Ponekad to radim prije spavanja. Pretvaram se da osmišljavanjem scenarija koračam prema snovima. - udubila se u priču, ali zaustavila na vrijeme kako ne bi bespotrebno prosipala riječi. Napokon je bacila pogled na njega.

- Evo meeee, za dvije minute sam gotov! Obećavam! - ubrzao je tipkanje te nastavio slušati.

- Dosadilo mi je da ja stalno pričam, a dobijem kratke odgovore. Na mojih deset minuta priče, svega nekoliko riječi. - uzdahnula je i klimala glavom.

- Znaš da sam takav. - objašnjavao je i dalje gledajući u mobitel. O čemu da pričamo? Što bi ti htjela pričati?- zna da će zeznuti ovo pa uzvraća pitanjima da situacija počne izgledati kao da se trudi.

- O ničemu, idem plivati! - skočila je u vodu prije negoli je bilo što uspio izustiti.

Ostavio je mobitel na ručniku i skočio za njom. Natjerao ga je uvijek prisutan strah o njenom nestanku. Mirna je znala da stiže iza nje. Uskoro će biti tik do nje. Htjela je dobiti taj zgoditak.


- Znaš da to što nisam previše razgovorljiv ne znači da te ne obožavam. - Alen je obgrlio njen trup.

- Znam! - izmigoljila se i nastavila plivati.

- Vidiš da se trudim biti na plaži i navečer šetati. Stalno te dodirujem, ljubim i dobacim nešto kratko, ali slatko. - opravdavao se te plivao za njom.

- Dobro. Da bi išao u šetnju, prvo moram 15 minuta moljakati da kreneš! - odgovarala je kratko jer on tada uvijek pomisli kako nešto nije u redu. Zaustavila se, okrenula i počela plivati nazad.

- Onda? - uspuhano je upitao.

- Što onda? Sve je u redu. Uživam u vodi. Znaš da ne volim hladno more. Uskoro idem u apartman. - ubrzala je tempo.

- Naravno da idem i ja. Što bih bez moje hobotnice na plaži? - pokušavao je biti slatkorječiv.

- Hobotnica danas crkiva. Uzela je pauzu. Slobodan dan! - odglumila je ubojitu hladnoću, a najradije bi se počela smijati, ali neće jer se onda uvijek pola plaže okrene i traži otkud dolazi taj kreštavi smijeh. Plivala je i suzdržavala da se ne dogodi taj prasak. Hvala Bogu da joj vidi samo potiljak.

- A daj, zašto si sad takva? Što sam ti uradio? Tu sam s tobom i družimo se. Baš nam je lijepo! Što sad ne valja? - razgovor ga je usporavao, ali lovio je svoju ribicu.

- Vidiš kako možeš pričati po potrebi. Bitno da za vrijeme igranja igrica s Nizozemcima, baljezgaš po 2 sata u komadu. Vidiš da se sve može, samo kad se ima volje! Zamisli da više nemaš prilike nikad progovoriti sa mnom. Možda bi ti to i htio?! - koračala je i pogledom tražila njihove ručnike.

- Nemoj pričati gluposti. Trudit' ću se više pričati. Obećavam, stvarno obećavam! - lovio je njen korak po plaži. Naglo se okrenula.

- I molim, smanji taj mobitel. Ide mi na živce! Kako ja nikad nemam potrebu toliko tipkati, a nije da nemam s kim? Veoma nekulturno prema sugovorniku!, ljutito je puhnula i dodala - Dosta sam rekla za danas!.

Ugrabio je njenu ruku, zaustavio i poljubio je u slani obraz. Kapljice mora su im se cijedile niz tijela.

- Idemo spakirati stvari, otuširati se i pogledati jednu epizodu zombija? - nije stigao izgovoriti do kraja, a ona ga je već grlila. Zaboravio je! Mirna je u PMS-u…Ali, najsigurnije je da tu rečenicu ne izgovara.

- Ovo sve sam ti izgovorila samo jer želim...da budeš dobar otac! - napokon je ispalila. Stisnula je usnice, ali nije mogla sakriti osmijeh.

- Stvarno? Čekaj, stvarno ili me zajebavaš? - Bio je potpuno iznenađen.

- Aha! Najstvarnije! - približio se i utisnuo joj najponosniji poljubac na svijetu.



Tri godine kasnije, našli su se na istoj plaži. Mirna je uživala u čitanju nove knjige Julie Quinn, a on je gradio pješčane dvorce zajedno s malenom Eleodorom. Odložila je knjigu i legla na pijesak do dvorca. Eleodora se priljubila uz nju, a Alen se odmah ugurao do Eleodore.

- Zažmiri i nasmiješi se suncu! - šapnula je djevojčici. Eleodora je pružala prstić prema suncu i kikotala.







Oznake: ljeto, more, plaža, Sunce, odnos, veza, story, 'tipkanje', valovi, sol

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.