(Mikenski da-pu-ri-to-jo ~ labirint)

Oznake: priroda, ljubav, odnosi, odabir, život, put, hod, odrastanje, razvijanje

Sjedile su za malim crnim stolom poslije jela.

- Moraš upoznati Anteu. - veselo je prokomentirala Sanja. Izvadila je Iphone da pokaže Anteine fotografije s posljednjeg okupljanja.

- Nisam sigurna da je želim upoznavati. - istaknula je Doris.

- Sve su ti već ispričali? Mi se družili i stvarno je smišna. Skoro smo sinoć popadali pod stol od smija u konobi. Prije par godina nas je gledala s visoka. Ispričavala se sad. Ne treba sudit'. Tko smo mi da sudimo? - komentirala je Karmela.

- Ne treba suditi, ali nije osoba s kojom bih se družila. Nisam licemjerna. Ne odgovara mi profil osobe. - Doris je pokušavala preciznije pojasniti svoje stavove.

- Ma pusti prošlost! Cura je karizmatična i simpatična. Digne atmosferu za čas. Da vidiš kako su sve žene plesale neku večer. Okrenula se prema ženskom društvu. Muškarce nije doživljavala, a za stolom su sjedili ljudi s opasnim ciframa. Vilice su im popadale. Sva je mazna i uđe ti pod kožu. Ne bih se privatno družila s njom, ali što fali ovako.

- Kako prošlost? O tome gdje je radila, nećemo. Ne može mi odgovarati osoba koja materijalno iskorištava nekog. Teo je vaš prijatelj. U siječnju je rekao da ona dolazi ovdje, za dva mjeseca da su prekinuli, u svibnju da ide u Irsku, sad je ovdje pa ide odraditi praksu u Sarajevo na više od pola godine. Vama se to čini normalno s obzirom na to da svi jako dobro znamo kakve cifre izvlači? Ako misli ovdje ostati duže, ne može više provoditi bahatu politiku niti navući gnjev drugih žena. Sukladno tome se pažljivije ponaša. - Doris je bila crvena u licu. Ova tema joj nije bila ugodna.

- Po meni je on više kriv, nego ona. On uživa u tome da je drugi vide uz njega. Njemu su 42 godine, a njoj 28. Već se zavlače ovako deset godina. Koliko sam shvatila ni ne spavaju zajedno. Nije glupa, a zašto i ne bi uzela od njega ako može? On je taj koji govori da ne može bez nje kad prekinu. Ti kao ne bi uzela da ti se takvo što nudi?

- Ne, ne bih uzela. Oboje su krivi. On nije dobro ni fizički ni psihički. Pitam se što biste rekle svojim kćerima da se tako ponašaju? Bile biste ponosne? - bez obzira na to što su je sarkastično optuživali da je feministica, nije odustajala u obrani svojih stavova.

- Meni je nje žao. - dobacila je četvrta žena koja je sve pažljivo slušala.

- I meni.

- Ne znam što se tu ima žaliti. Nitko je nije doveo ovdje protiv njene volje, niti natjerao da radi ono što je radila i kako se sad ponaša. Čini mi se da je danas veća sramota kad je žena domaćica i u braku, nego sponzoruša i bivša... Ma bolje da se tu zaustavim. Šutnut će ga ionako kad nađe bolji izvor.

- Lijepa je. Istina, napravila je nos i usta, ali ne možeš reći da nije lijepa. Svi muški sline kad se pojavi. Meni je baš sjela ovog puta. - Karmela je točila bijelo vino u čašu.

- Super, ali nemoj mi nametati druženje s njom jer nisam zainteresirana. Nisam komentirala njen fizički izgled. Lijepa je. Ne radi se ovdje o ljepoti, energiji koju šalje, nego o principima, karakteru i ponašanju koje se kosi s mojim uvjerenjima. Ja ionako idem kući jer ovi moji mi skoro pola sata mašu da im se ide, stoga ću vas sad pozdraviti.

Doris se pozdravila s ostalima prostoriji, a ostavljeno žensko društvo je za početak zakolutalo očima.

Oznake: život, društvo, odabiri, ponašanja, stavovi, muškarci, žene, odnosi

Napokon se vozimo.
Jednom u godini.
948 kilometara.
Umorna sam.
Ili traumatizirana?
Nisam sigurna.
Moguće osjetljiva.
Na nepromišljenost, sebičnost i nezrelost.
Ponajviše tužna.

Orilo se ulicom ovog vikenda.
Nekoliko dana.
Svađa par koraka od našeg ulaza.
Pas i mačka.
Poznaju se točno mjesec dana.
Osobe u četvrtom desetljeću života.
Iz kluba u krevet.
Došla je svakog narednog vikenda.
Ispod srca se dogodio plod.
On spreman. Odriče se svih ovisnosti.
Planira.
Kuća, brak, dijete.
Ona želi drugačiji stil života. Luksuz.
Karijera. Ističe da želi biti sama na svijetu.
Ali ne želi ga pustiti.
Kuca mi na vrata da pita jesam li vidjela da bilo tko dolazi kod njega. Znamo li kada on ide spavati. Zašto joj ne odgovara na poruke dok radi. Postaje agresivna, laže, poznato je da se bavi sumnjivim poslovima, skriva informacije o sebi, očekuje da se on odrekne najbližih i gleda u pod samo za nju. Govori mu da joj je uništio život. Smeta joj način na koji diše. Govori mu da će se ubiti jer je skuhao ručak za prijatelje.
Vozi ga kući s posla.
Počinje vrištati za volanom da se najradije želi zabiti negdje.
Obostrano blokiranje.
Odlučili su da će tabletica sve riješiti.


Oboje su pitali za mišljenje.
"Sramotni ste."

Mi smo ležali u krevetu.
Držali se za ruke.
Zatvorili prozore, iako je bilo strahovito sparno.
Trudili se stvoriti tišinu.
Ostala sam bez riječi.
Bez sklopljenog oka te noći.
Šokirana.
On me tješi jer nisam navikla na ovakve turbulencije u blizini.

Trebamo odmor.
Najdraži će nam pokrpati sve pukotine.

Oznake: putovanje, odmor, mentalno zdravlje, psihologija, odnosi, toksičnost

poljubi me za laku noć
početak nam je bio kraj
ostavi stihove i svetost
pripremi kavu i tople vafle
zažmiri
večeras se ogoli do kosti
raspusti kosu, stavi masku i nahrani moje demone
ugrizi me, besmrtnice
zarij zube ponovno
postao sam ti
ujutro...
postala si ja
ujutro te vraćam čim se prve ptice oglase
kraj će nam opet biti početak
nikome ni riječi!
o svim našim bojama
o svim našim vremenima
o svim našim svjetovima
poljubi me za dobro jutro

Oznake: brak, veza, odnosi, muškarac i žena, svakodnevica

Oznake: psihologija, mentalno zdravlje, partnerstvo, odnosi, život

ostala je gola ispred njega
skinula krhkost
izula jad
odvezala strah

ne ostavljaj me na hridi

inače
hvala na odvojenom vremenu
mogu shvatiti
nisi čovjek za mene
sretno i doviđenja

voljela sam prije tebe
njegova ljubav je boljela
bila je plava
bila je ljubičasta
zelena
žuta
sebe sam voljela više
i preživjela

evo me
ovdje sam
vjerujem u ljubav

Oznake: ljubav, život, žena, partner, odnosi

Sanja je jednom rukom pospremala knjige i albume u kutiju, a drugom prinosila cigaretu ustima. Iz albuma je ispala rastrgana fotografija. Korana je potrčala i zgrabila je.

- Bako, zašto nedostaje drugi dio fotke? - iznenađeno je upitala desetogodišnja djevojčica.
- Nemam pojma, pusti ti sad fotografiju. Idemo ovo brzo spakirati. - Sanja je pokušavala ignorirati upit.
- Znam da lažeš. Ispričaj mi, pliiiz! - zagrlila je Sanju oko struka i pokušavala škakljati.

* * *

Jedva je dočekala punoljetnost. Visoki konjski rep, bijeli kompletić i buket u rukama. Sloboda od života u tjeskobnim „gradskim kućama“, oca koji liječi postratnu bol alkoholom i majke koja pije uz njega. Solo igračica napokon ubire svoj san.

- Zemi remen i vudri ga il' vas bum ja oboje stukel! – Sanja je morala uzeti remen i udarati dvije godine mlađeg brata Egona.

Ona nije bila odabrano dijete koje će završiti školu. Starije je moralo pretrpjeti, stisnuti zube i ubaciti snove u kofer “snađi se“. Pronašli su joj posao u Tvornici obuće Astra, no novčanik nije bio u njenim rukama.
- Ti buš u školu išla? Zdenka, si čula? Buš ti išla delat'! Bracek bu išel u školu. Kaj si mislila? Da buš morti za učiteljku francuskog studirala? – roditelji su se smijali njenim ambicijama.

Potpisala je papir. Zažmirila, a riža je bockala njeno lice ispod neba iznad Zagreba. Poljubac s Ivicom nikada nije bio slađi. Trbuh se brzo uočio na njenom krhkom tijelu. On je sve kasnije dolazio u njihov dom. Mirisao je na Ralon, duhanski dim i konjak. Uskoro je sitna Natalija nezaustavljivo plakala iz malene kolijevke.

- Da, spavam s drugima. Sve je to samo dvjesto grama parizera! – na Sanjinom licu se crvenio trag prstiju.
Spakirao je svoje stvari. Rastrgala je njihove zajedničke fotografije i spalila njegov lik. Stajala je ispred ogledala, prinosila škare kosi, a pramenovi su padali oko nje. Prestala je biti gladna, a stalno je mirisala na gorku višnju i orah. Bila je žedna od loših odluka, razočaravajuće sudbine i straha od samoće. Ostavila je bočice kod Egona u toaletu.
- Sram te bilo! Natalija je kod naših roditelja po cijele dane, a ti ločeš! Zbog koga? Običnog mamlaza! Kaj si se uopće udavala? – Egon je galamio na nju.
- Pili su nam roditelji, pit' ću i ja!

Natalija je rijetko dolazila u Basaričekovu. Stan je u njoj izazivao panične napadaje i agresivne ispade. Nije mogla smiriti tikove na licu od nervoze.

- Nemoj vikati. Sjedni kad te primi! Bude te brzo pustilo. Molim te, smiri se! – Sanja ju je pokušala umiriti.
- Ti ćeš mi govoriti? – bacila je mobitel u zid. – Ti si me i dovela do ludila! – gledala je u izbezumljenu Sanju. Počela je plakati za nekoliko minuta. Ona je njena mama.

Dvadeset i osam godina je bila trijezna. Karlo je bio kamen na koji su se zajedno oslonile. Sanji je trebao netko iza koga će se sakriti da ne vidi svoj odraz u ogledalu.
- Tko si ti? Kaj si došla tu? Kud me vodiš? Pusti me na miru! – Karlo je vikao jer više nije mogao prepoznati njeno lice.
- Doktore, možete li mi reći kakvo je stanje?
- Tri do šest mjeseci maksimalno.
Odlazila je na Miroševac dva puta tjedno. Udarci po vratima su je prenuli iz popodnevnog sna.

- Dobar dan! Koga vi trebate?
- Pa tebe. Daj mi broj od Natalije! – bahato je odgovorio.
- Ako je trideset i sedam godina mogla živjeti bez tebe, onda će preživjeti i svaku narednu! – zalupila mu je vrata pred nosom.
- Naći ću je ja, budi ti bez brige! – slušala je kako govori s druge strane i udara šakama po vratima.
- Sam' je vudri. Batina je 'zašla iz raja! Treba njima pokazat' 'ko piša stojećki. – naučila je da ne smije plakati. Upamtila je očeve savjete Ivici kada ga je prvi put dovela pred njih.

Dan je zamijenila za noć, a noć za dan. Prestala je kuhati. Zaboravila je kako napraviti omiljene ćufte. Uzimala je Sanval tri puta dnevno. Doze za krivnju, tugu i zaborav. Šlauf protiv utapanja.
- Možete li mi prepisati neki drugi lijek? Ovaj mi više ne djeluje. – požalila se liječniku.
Upala je u gravitacijski bunar, a nikada nije planirala skočiti u njega. Potpisala je ugovor o prodaji stana i uplatila novac na Natalijin račun. Bio je to posljednji adut u kutiji za prvu pomoć.

- Mama, doći ćeš živjeti kod nas? Ne znam zašto nisi i prije.

* * *
- Stvarno nemam pojma. Možda je tvoja mama prerezala fotografiju dok je bila mala. Ne sjećam se! – odgovorila je Korani i napokon dovršila pakiranje.
Obukle su jakne, uzele posljednja tri kofera iz stana i predale ključ novom vlasniku. Šutljivo su šetale do autobusne stanice. Sanja se zabuljila u osmrtnicu zalijepljenu na oglasnom panou. Ivica je otišao.
- Mir s tobom! – tiho je izgovorila, ušla za Koranom u autobus i stavila dlan na prozorsko staklo.

Oznake: život, odnosi, story, emocije, odabiri

Godina 2020. me navela na razmišljanje o modernom čovjeku - užurbanom, urbanom životu u kojem smo stalno u "dodiru", a nerijetko usamljeni, stoga sam privremeno odlučila isključiti obavijesti mobilne aplikacije za razmjenu poruka. (Tko me uistinu treba nazvat će ili poslati mail. Ne vrti se sve oko Whatsapp i Viber aplikacija na kojima često izostaje elementarnost ljudske komunikacije). Dosadilo mi je, na neko vrijeme, biti dežurna budala i protočni bojler (može i kanta za smeće) tuđih problema, a da zauzvrat ne dobijem barem minimalnu podršku kada je zatrebam. Veliko osvježenje i iznenađenje bi moglo biti jedno KAKO SI?

Zar nam više uopće nije važno kako se drugi osjećaju? Nama, tobože, bliske osobe koje su dio naših života. Ili smo zaglavili u gustoj svakodnevici monotonije i sivila? Osobe koje volim ne smatram sjenama u mom životu. Ne dopuštam si kroničan nedostatak vremena upravo zbog njih. No jesmo li se otuđili od svih ostalih? Jesmo li postali imuni ili gluhi, slijepi za tuđe nevolje, patnje i boli? Što je poneke moglo zatrovati? Sebičnost, samoljublje, ljutnja, bijes, ljubomora, vlastiti problemi? Neumorno trčanje za snovima i željama bez obzira na sve prepreke? Zaboravnost je sve češći simptom nezdravih odnosa.

Prošli tjedan sam frustrirano, po prvi put, izrazila da sam preumorna od fraza dobro te imam posla. Shvaćam da sam daleko, ali bar danas to nije nikakva prepreka. Valjda možemo pokloniti dragim ljudima pet minuta svojih života. Za sebe bismo htjeli sve, a drugima nismo spremni pokloniti emocije, empatiju, iskrenost, poštovanje i trud. Obzirnost bi trebala biti uvijek jedan od uključenih elemenata vlastite čovječnosti. Degradaciju društvene svijesti dodatno nadopunjuje akumulacija materijalnih vrijednosti. Tko više strada u ovoj krizi - identitet društva ili pojedinca?

Nikada neću dokučiti kako izrasta bešćutnost pojedinca spram onog drugog. Nekompaktnost društva nikada ne bi trebala biti izgovor za nefunkcionalnost pojedinca. Ova godina je s obzirom na epidemiološku sliku dovoljno teška sama po sebi. Krajnje je vrijeme da počnemo širiti vlastitu svijest, razumijevanje te međusobnu podršku kako bismo ostali zdravi u svakom smislu navedene riječi.

Želim da ste mi svi zdravi, sretni i voljeni. Veliki pozdrav!

(P.S. Hvala mom divnom suprugu što uvijek ima vremena za mene. PMS utječe na moje "senzitivno" stanje - žene će razumjeti. )

Oznake: društvo, Zdravlje, briga, ljubav, čovjek, razumijevanje, odnosi, vrijednosti, identitet, pojedinac