- Udahni. Izdahni. Slobodno se otvori. Čitam ti s lica da si tužna. Što se dogodilo? - gledao je u nju iz narančastog naslonjača svakog petka. Zajedno su odlučili da je to najbolja solucija. Petak je njen "dan za metak". Dan za otpuštanje otpada koji je orbitirao u njenom sustavu. Nije se sramila potražiti nekog neutralnog za razgovor, iako joj je mama pet puta ponovila da ju je sram. Drugi bi mogli saznati. Drugi će sigurno saznati. Što ako drugi saznaju? Što onda? Kakvo će opravdanje izgovoriti kolegicama na poslu?

- Muči me...Premršava si. Moraš se "podebljati" malo. Vidiš li kako su ti noge tanke? Pogledaj se malo bolje u ogledalo. Hraniš ti nju što? Vidi je, kako je mršava. Jede li ona išta? Ručice su ti tanke kao da imaš deset godina. Sad si starija. Trebala bi nabaviti koju kilu. Kako ćeš takva jednog dana iznijeti trudnoću? - nabrajala je i mahala rukama. Brzo, ljutito i potrebito. Grlo joj se osušilo, a oči žarile. Zastala je i čekala njegovu reakciju.

- Kako se osjećaš zbog toga?

- Poljulja me. Prije je bila u pitanju bol. Ponavljam poput papige: "Zdrava sam. Jedem normalno i kilaža mi je okvirno ista od srednje škole.". Poslije se teško osloboditi misli. Zašto bi se uopće morala opravdavati nekome?

- Što bi im poručila u tim trenucima? - crtao je po papiru razne oblike i slušao što govori.

- Prestanite vršiti pritisak, ocjenjivati, procjenjivati, nametati, prozivati, savjetovati kako bi ljudi oko vas trebali izgledati. Uživajte u brizi o sebi i vlastitom životu! Vježbajte empatiju. Zašto bi se morali utopiti u bazenu ideala, tuđih očekivanja i mišljenja? Što bih time postigla? Proglasili bi me totalnom luđakinjom.

- Body shaming je veoma prisutan u svakodnevnom životu. Posebice na društvenim mrežama. Mjere nisu problem. Takvi smo, kakvi smo - taman smo. Problem je neugodna kultura koja se ukorijenila. Moraš znati da tuđi standardi nisu realni. Oni su projekcija njihove percepcije, želja i svega što ih čini. Bitno je tvoje vlastito zdravlje i osjećaji. Ljudi imaju potrebu komentirati, zabadati svoj nos u tuđe brige i tuđi život. Mnogima je lakše kritizirati, nego uputiti pohvalu.
Mene su zvali Casper zbog svijetle puti. Gdje god bih došao, netko je morao prokomentirati: ajme meni pa ti si kao zombi, što se ne sunčaš... Znam da najviše pogađaju riječi bliskih osoba.

- Svjesna sam da bližnji brinu. Neupitno, ali ta brižnost ima granice. S vremenom postaje bombardiranje koje se samo širi, širi i svi si dozvoljavaju sugerirati i prokomentirati. - prekinula ga je u njegovom izlaganju.

- Ta praksa neće nikada nestati, a ti se moraš truditi pronaći vlastiti obrambeni mehanizam.

- Ja sam ga izgradila. Zapravo, brine me, tko će obraniti krhke? One u razvoju koji tek grade i oblikuju svoju ličnost? Što društvo čini po tom pitanju? Čula sam u tramvaju ženu koja je govorila svom sinu "ne budeš se ti meni ukrmio i nosio nadimak poput XY ". Dijete je treptalo i šutjelo. Što će drugo? Što može? Osjetljiva sam, ali uistinu mi je lakše kad s vama pretresem sve.

Oznake: psihologija, body shaming, diversity, razgovor, motivacija, briga o sebi i drugima, mentalno zdravlje

Napokon se vozimo.
Jednom u godini.
948 kilometara.
Umorna sam.
Ili traumatizirana?
Nisam sigurna.
Moguće osjetljiva.
Na nepromišljenost, sebičnost i nezrelost.
Ponajviše tužna.

Orilo se ulicom ovog vikenda.
Nekoliko dana.
Svađa par koraka od našeg ulaza.
Pas i mačka.
Poznaju se točno mjesec dana.
Osobe u četvrtom desetljeću života.
Iz kluba u krevet.
Došla je svakog narednog vikenda.
Ispod srca se dogodio plod.
On spreman. Odriče se svih ovisnosti.
Planira.
Kuća, brak, dijete.
Ona želi drugačiji stil života. Luksuz.
Karijera. Ističe da želi biti sama na svijetu.
Ali ne želi ga pustiti.
Kuca mi na vrata da pita jesam li vidjela da bilo tko dolazi kod njega. Znamo li kada on ide spavati. Zašto joj ne odgovara na poruke dok radi. Postaje agresivna, laže, poznato je da se bavi sumnjivim poslovima, skriva informacije o sebi, očekuje da se on odrekne najbližih i gleda u pod samo za nju. Govori mu da joj je uništio život. Smeta joj način na koji diše. Govori mu da će se ubiti jer je skuhao ručak za prijatelje.
Vozi ga kući s posla.
Počinje vrištati za volanom da se najradije želi zabiti negdje.
Obostrano blokiranje.
Odlučili su da će tabletica sve riješiti.


Oboje su pitali za mišljenje.
"Sramotni ste."

Mi smo ležali u krevetu.
Držali se za ruke.
Zatvorili prozore, iako je bilo strahovito sparno.
Trudili se stvoriti tišinu.
Ostala sam bez riječi.
Bez sklopljenog oka te noći.
Šokirana.
On me tješi jer nisam navikla na ovakve turbulencije u blizini.

Trebamo odmor.
Najdraži će nam pokrpati sve pukotine.

Oznake: putovanje, odmor, mentalno zdravlje, psihologija, odnosi, toksičnost

Pocahontas,
netko misli na tebe
priča mjesecu i zvijezdama o tebi
plače
moli se
boji
nada se da si dobro
anđele
neka te svjetlost čuva
gdje god da si
žao mi je što nisi rekla
"nisam dobro"


čekam te
čekamo te svi
i
vjerujem da će osmijeh opet biti na tvom licu
pomiri se sa svakim slomljenim komadićem
ti koja svima govoriš
"sve će biti u redu"
i mirišeš na ljubav

ponovno ćeš procvjetati

Oznake: mentalno zdravlje, psihologija, psihijatrija, čovjek, ljubav

stavila sam cvjetove u kosu
zalijepila leptire na haljinu
da me nose daleko
što dalje odavde
najdalje
hajde recite da ne valja
kako imate nešto protiv
naravno
vi biste drugačije
viknut ću s drugog kraja raja
hoćete li ikada prestati sa zlim
neću "zliti" i ujedati s vama
neću!

Oznake: i don't care, mentalno zdravlje, psihologija, živi život i uživaj, laku noć, doviđenja, zlice od opaka

Oznake: psihologija, mentalno zdravlje, partnerstvo, odnosi, život

Oznake: Zdravlje, priroda, briga o sebi i drugima, mentalno zdravlje, energija

Oznake: selfcare, mentalno zdravlje, motivacija, proljeće

Zašto "Izgubljena u galaksiji?" :)

Od početka 2020. godine sam bila konstantno pod stresom, tjeskobna, nisam mogla spavati, stalno zabrinuta, prestrašena, pod pritiskom, nesigurna i jednostavno rečeno nisam imala vremena biti sretna. Na sve sam mislila osim na sebe i zdravlje. Razbijala glavu "što ćemo, kako ćemo, što ako, kakvi će biti naredni događaji..." i tako iz dana u dan. Bila sam zaglavljena u toksičnim mislima.

Selidba iz Zagreba u Bjelovar krajem 2019. godine, ustajanje u pola 5 ujutro, a povratak kući u 23 sata, pandemija i njen utjecaj, pisanje diplomskog u tom periodu, online predavanja, nastava u gimnaziji, selidba u Njemačku za par mjeseci i online obrana diplomskog daleko od RH (diplomu nikada nisam primila u ruke, samo kopiju), selidba iz grada u grad u stranoj zemlji, novi početak...Kaos! Baš sam bila "izgubljena u galaksiji".

Kosa mi je počela nekontrolirano padati. Moje dugogodišnje 52 kile su se počele gubiti iako sam imala normalne obroke. Prvo sam pomislila da je sezonski zbog promjene godišnjeg doba, ali nije prestajalo bez obzira na uzimanje vitaminskih dodataka i vremenski odomak.

Lice me počelo peći te svrbjeti, obrazi i područje oko nosa stalno u crvenilu, vidljive kapilare...

Bez obzira na pravilnu prehranu, pažljivi program tjelovježbe, nekonzumaciju alkohola, duhanskih proizvoda i kofeina, redovitu osobnu higijenu te održavanje čistoće životnog prostora - pojavila se rosacea. Iako je u mom slučaju također genetski uvjetovana, neprestani stres je bio okidač pojave.

Uz pridržavanje dermatoloških uputa,  postalo je bolje tek kada sam prestala biti neprijatelj vlastitom mentalnom zdravlju, razgovarala s psihologom, trudila se navesti na put pozitivnih misli i činiti sve da bih se osjećala spokojno, odmorno, zadovoljno i sretno.

"Sve će biti u redu." - rečenica od koje više ne odustajem.

Čuvajte svoje zdravlje. Mislite na sebe.

Oznake: selfcare, ljubav, mentalno zdravlje, sreća

Zašto bismo trebali "popustiti" nerealnim dimenzijama savršenstva kakvima nas svijet svakodnevno "bombardira"?

Poznanica me upitala jednom: "Hjoj pa kako to da još nisi sredila nos? Sve je super na tebi, samo da taj nos središ! Ne paše ti uz ostatak lica.". Nekako mi se to tada uvuklo u uho, ukopalo, počela sam sumnjati i ponekad fotografirati profil nosa. Javio mi se negdje, ispred ogledala i propitkivanja, onaj glas koji je začuđeno upitao - "Što to izvodiš? Zašto bi morala izgledati onako kako netko tvrdi da bi se trebalo izgledati?".

Moja prijateljica nije htjela provoditi slobodno vrijeme, u doba gimnazijskih dana, s društvom jer je u sebi ponavljala "Kada bih izgledala kao drugi, bilo bi drugačije." Rastrgana između potrebe za "stapanjem" s okolinom, srama i mržnje prema sebi samoj. Priznala je to tek na prvog godini fakulteta.

Isto tako, bila sam šokirana kada mi je rođakinja, dvanaestogodišnja djevojčica, rekla da su je vršnjakinje pozivale da dođe na stranu u školi i rekle joj: "Moramo ti reći da bi izgledala puno bolje da imaš veće grudi i guzu." Sinu od moje prijateljice su usadili vršnjaci u glavu rečenicu "Ja nisam lijep jer nemam...".

"Hrabar/hrabra si jer si nešto obukla!", "Dobila si koju kilicu, jesi li trudna?", "Bio/bila bi tako zgodan/zgodna da...", "Na tvom mjestu, ja bih..."

Servirana univerzalna ljepota ne bi trebala biti "TREND", ali danas uvelike utječe na samopouzdanje, samopoštovanje, sram, razvija komplekse i negativnu samokritičnost.

Smatram da bi se ljubav prema tijelu te sebi i zalaganje protiv #bodyshaming trebalo neprestance promicati, a pogotovo u školama jer suvremeni teror o idealnom izgledu najviše pogađa djecu i mlade osobe, na dnevnoj bazi zbog utjecaja društvenih mreža. Takve teme u sklopu odgoja i obrazovanja znače prevencija negativnih slika i moderan hod u skladu s prilikama.

Nama svima, savršeno - nesavršenima i unikatnima.


Posljednja fotografija profila nosa, 30.6.2018. I nikad više.

Fotografija je samo primjer kako takvi komentari mogu poljuljati osobu. S nosom je sve u redu. Zrak prolazi kroz njega. Fotografija je samo refleksija kako je na mene utjecalo to bombardiranje o "idealnoj ljepoti" koja mislim da ponajviše pogađa školski uzrast. Voljela bih da se svijet edukacije u Hrvatskoj malo više posveti i otvori prema takvim temama u odgoju i obrazovanju jer su one dio globalnosti, dio suvremenog društva.

Oznake: body shaming, kolač, selfcare, mentalno zdravlje, Positive, odgoj, Obrazovanje, internet, suvremeno društvo

Obući negliže i zavesti život? Klimavo koračati u vrtoglavim potpeticama po svom? Ustati i odjenuti leptirova krila za slobodan let? Zar nismo užarene žarulje emocija pod mikroskopom egzistencije? Daleko smo od iscijeđenih i osušenih limuna.

Ima nas koji se razumijemo. Plohe unutrašnjosti nam se dodiruju poput korijena i ploda. LA VIE EST BELLE; nemojte me pogrešno shvatiti, ali sječivo je ponekad oštro. Ja još uvijek samo pružam rukicu svijetu da me uhvati i da zaplešemo zajedno vatreni tango. Možda mi odgrize rukicu. Zašto bih bila skrivena u praznoj puževoj kućici? Napuknutoj?

Kada sagledam vrijeme u kojem živimo, bojim se nepoznatog koje pristiže. Jeste li Vi „slobodni“ ovih dana? Kakve su Vam misli? Osjećate li se kao da ste dio postapokaliptičnog SF horor filma? Jeste li zahvalni na životu? Ili ste možda zarobljeni? Hoćete li sada nositi masku „JA“ te iznijeti se iz natrpanog koša onih koji Vas ograničavaju jer niste isti? Nazdravljate li životu ili se pitate gdje su ona stara vremena? Pitate li se što nosi budućnost? Što ćete doživjeti u nezaustavnom sivom vrtlogu? Ili ste zabili glavu u pijesak pa životarite od danas do sutra; ponašajući se kao da Vam miris nepoznate paljevine ne draži nosnice? Zagrlite li svoje bližnje čvršće, nego ikada? Strah je ovdje. Opipljiv je u zraku. Sudionici smo, a ne možemo presjeći uže jezivih okolnosti koje su nas zadesile. Čekamo li, u krletci - ćeliji bez ključa, milost nepoznatog? :)

Oznake: život, egzistencija, Zdravlje, mentalno zdravlje, svakodnevica, realnost, osbna pitanja, promišljanja