Kad se hoće, sve se može

utorak , 07.12.2021.


Poznajem one koji pate od kroničnog nedostatka vremena, no i one koji bi mogli napisati knjigu o savršenoj organizaciji. :)

Već 28 godina, moja majka je učiteljica razredne nastave i poljoprivrednica.

Kod nje ne postoji "neću stići" ili "nemam vremena". Uvijek je vedra, nasmijana i nepresušni izvor kreativnih ideja za svoj, trenutno II. razred. Uz obaveze na poljoprivrednom imanju, stigne biti predsjednica Školskog odbora i nije joj teško doma besplatno održati dopunsku nastavu učenicima koji je zamole za pomoć oko učenja. Uspije pročitati jednu knjigu tjedno, uživati u hobiju pripreme kolača, baviti se konjima, kravama, magarcima i preuzimanjem mlijeka drugih mještana...

Zbog toga, vjerujem u onu - "Sve se može kad se hoće!" - ako se posao uistinu voli svim srcem!

Odgojila je nas troje totalno različitih bića, odaslala svakog na svoje putovanje samoostvarenja i podržala izgradnju naših vlastitih poziva.

Okej, biti dijete učiteljice je jedna posebna priča. Zamislite da vam se mama nenajavljeno pojavi na vratima prvog dana u trećem razredu i kaže da će vam biti razrednica naredne dvije godine. Zatim vam kroz glavu prolazi njena strogoća doma, "ne možeš!", "hoćeš se smirit?", "ideš ranije na spavanje!", "briga me što drugi mogu, ti si moje dijete i ti ne možeš!",
"ne valja ti taj sastavak, izostavi te smiješne dijaloge.", "izvoli to odmah ispravit!"... Slušate glas ispred vas i ne možete doći k sebi, okrenete se par puta po prostoriji da vidite sanjate li, ali vas probudi - "M. hoćeš li, molim te, sjesti i prestat' se vrpoljit'?". Dođeš doma i već nabraja "Danas si ovo, danas si ono...". Tata se smije i šapće "Sad si gotova! Tvoj diktator te svuda prati.".

Smiluje se neka sila i drugo popodne na vratima osvane učiteljica Katarina. Meni sunce ozarilo, leptiri po učionici lete, hoću iskočiti iz kože od sreće. :")

- Pozvala me ravnateljica. Ja ostajem u matičnoj školi. Hvala Bogu! Tako je najbolje za nas obje. - obraća mi se nakon što sam se vratila doma poslije nastave, a meni lice nikad sretnije.

- Baš šteta što odeš! - izgovaram te obje umiremo od smijeha.










Oznake: ljubav, majka, mama, vrijeme, organizacija, posao, kolač, Poljoprivreda

Teror zvan idealna ljepota

ponedjeljak , 28.06.2021.


Zašto bismo trebali "popustiti" nerealnim dimenzijama savršenstva kakvima nas svijet svakodnevno "bombardira"?



Poznanica me upitala jednom: "Hjoj pa kako to da još nisi sredila nos? Sve je super na tebi, samo da taj nos središ! Ne paše ti uz ostatak lica.". Nekako mi se to tada uvuklo u uho, ukopalo, počela sam sumnjati i ponekad fotografirati profil nosa. Javio mi se negdje, ispred ogledala i propitkivanja, onaj glas koji je začuđeno upitao - "Što to izvodiš? Zašto bi morala izgledati onako kako netko tvrdi da bi se trebalo izgledati?".

Moja prijateljica nije htjela provoditi slobodno vrijeme, u doba gimnazijskih dana, s društvom jer je u sebi ponavljala "Kada bih izgledala kao drugi, bilo bi drugačije." Rastrgana između potrebe za "stapanjem" s okolinom, srama i mržnje prema sebi samoj. Priznala je to tek na prvog godini fakulteta.

Isto tako, bila sam šokirana kada mi je rođakinja, dvanaestogodišnja djevojčica, rekla da su je vršnjakinje pozivale da dođe na stranu u školi i rekle joj: "Moramo ti reći da bi izgledala puno bolje da imaš veće grudi i guzu." Sinu od moje prijateljice su usadili vršnjaci u glavu rečenicu "Ja nisam lijep jer nemam...".

"Hrabar/hrabra si jer si nešto obukla!", "Dobila si koju kilicu, jesi li trudna?", "Bio/bila bi tako zgodan/zgodna da...", "Na tvom mjestu, ja bih..."

Servirana univerzalna ljepota ne bi trebala biti "TREND", ali danas uvelike utječe na samopouzdanje, samopoštovanje, sram, razvija komplekse i negativnu samokritičnost.

Smatram da bi se ljubav prema tijelu te sebi i zalaganje protiv #bodyshaming trebalo neprestance promicati, a pogotovo u školama jer suvremeni teror o idealnom izgledu najviše pogađa djecu i mlade osobe, na dnevnoj bazi zbog utjecaja društvenih mreža. Takve teme u sklopu odgoja i obrazovanja znače prevencija negativnih slika i moderan hod u skladu s prilikama.

Nama svima, savršeno - nesavršenima i unikatnima.


Posljednja fotografija profila nosa, 30.6.2018. I nikad više.



Fotografija je samo primjer kako takvi komentari mogu poljuljati osobu. S nosom je sve u redu. Zrak prolazi kroz njega. Fotografija je samo refleksija kako je na mene utjecalo to bombardiranje o "idealnoj ljepoti" koja mislim da ponajviše pogađa školski uzrast. Voljela bih da se svijet edukacije u Hrvatskoj malo više posveti i otvori prema takvim temama u odgoju i obrazovanju jer su one dio globalnosti, dio suvremenog društva.


Što Vi mislite o tome?



Oznake: body shaming, kolač, selfcare, mentalno zdravlje, Positive, odgoj, Obrazovanje, internet, suvremeno društvo

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.