- Udahni. Izdahni. Slobodno se otvori. Čitam ti s lica da si tužna. Što se dogodilo? - gledao je u nju iz narančastog naslonjača svakog petka. Zajedno su odlučili da je to najbolja solucija. Petak je njen "dan za metak". Dan za otpuštanje otpada koji je orbitirao u njenom sustavu. Nije se sramila potražiti nekog neutralnog za razgovor, iako joj je mama pet puta ponovila da ju je sram. Drugi bi mogli saznati. Drugi će sigurno saznati. Što ako drugi saznaju? Što onda? Kakvo će opravdanje izgovoriti kolegicama na poslu?

- Muči me...Premršava si. Moraš se "podebljati" malo. Vidiš li kako su ti noge tanke? Pogledaj se malo bolje u ogledalo. Hraniš ti nju što? Vidi je, kako je mršava. Jede li ona išta? Ručice su ti tanke kao da imaš deset godina. Sad si starija. Trebala bi nabaviti koju kilu. Kako ćeš takva jednog dana iznijeti trudnoću? - nabrajala je i mahala rukama. Brzo, ljutito i potrebito. Grlo joj se osušilo, a oči žarile. Zastala je i čekala njegovu reakciju.

- Kako se osjećaš zbog toga?

- Poljulja me. Prije je bila u pitanju bol. Ponavljam poput papige: "Zdrava sam. Jedem normalno i kilaža mi je okvirno ista od srednje škole.". Poslije se teško osloboditi misli. Zašto bi se uopće morala opravdavati nekome?

- Što bi im poručila u tim trenucima? - crtao je po papiru razne oblike i slušao što govori.

- Prestanite vršiti pritisak, ocjenjivati, procjenjivati, nametati, prozivati, savjetovati kako bi ljudi oko vas trebali izgledati. Uživajte u brizi o sebi i vlastitom životu! Vježbajte empatiju. Zašto bi se morali utopiti u bazenu ideala, tuđih očekivanja i mišljenja? Što bih time postigla? Proglasili bi me totalnom luđakinjom.

- Body shaming je veoma prisutan u svakodnevnom životu. Posebice na društvenim mrežama. Mjere nisu problem. Takvi smo, kakvi smo - taman smo. Problem je neugodna kultura koja se ukorijenila. Moraš znati da tuđi standardi nisu realni. Oni su projekcija njihove percepcije, želja i svega što ih čini. Bitno je tvoje vlastito zdravlje i osjećaji. Ljudi imaju potrebu komentirati, zabadati svoj nos u tuđe brige i tuđi život. Mnogima je lakše kritizirati, nego uputiti pohvalu.
Mene su zvali Casper zbog svijetle puti. Gdje god bih došao, netko je morao prokomentirati: ajme meni pa ti si kao zombi, što se ne sunčaš... Znam da najviše pogađaju riječi bliskih osoba.

- Svjesna sam da bližnji brinu. Neupitno, ali ta brižnost ima granice. S vremenom postaje bombardiranje koje se samo širi, širi i svi si dozvoljavaju sugerirati i prokomentirati. - prekinula ga je u njegovom izlaganju.

- Ta praksa neće nikada nestati, a ti se moraš truditi pronaći vlastiti obrambeni mehanizam.

- Ja sam ga izgradila. Zapravo, brine me, tko će obraniti krhke? One u razvoju koji tek grade i oblikuju svoju ličnost? Što društvo čini po tom pitanju? Čula sam u tramvaju ženu koja je govorila svom sinu "ne budeš se ti meni ukrmio i nosio nadimak poput XY ". Dijete je treptalo i šutjelo. Što će drugo? Što može? Osjetljiva sam, ali uistinu mi je lakše kad s vama pretresem sve.

Oznake: psihologija, body shaming, diversity, razgovor, motivacija, briga o sebi i drugima, mentalno zdravlje

Zašto bismo trebali "popustiti" nerealnim dimenzijama savršenstva kakvima nas svijet svakodnevno "bombardira"?

Poznanica me upitala jednom: "Hjoj pa kako to da još nisi sredila nos? Sve je super na tebi, samo da taj nos središ! Ne paše ti uz ostatak lica.". Nekako mi se to tada uvuklo u uho, ukopalo, počela sam sumnjati i ponekad fotografirati profil nosa. Javio mi se negdje, ispred ogledala i propitkivanja, onaj glas koji je začuđeno upitao - "Što to izvodiš? Zašto bi morala izgledati onako kako netko tvrdi da bi se trebalo izgledati?".

Moja prijateljica nije htjela provoditi slobodno vrijeme, u doba gimnazijskih dana, s društvom jer je u sebi ponavljala "Kada bih izgledala kao drugi, bilo bi drugačije." Rastrgana između potrebe za "stapanjem" s okolinom, srama i mržnje prema sebi samoj. Priznala je to tek na prvog godini fakulteta.

Isto tako, bila sam šokirana kada mi je rođakinja, dvanaestogodišnja djevojčica, rekla da su je vršnjakinje pozivale da dođe na stranu u školi i rekle joj: "Moramo ti reći da bi izgledala puno bolje da imaš veće grudi i guzu." Sinu od moje prijateljice su usadili vršnjaci u glavu rečenicu "Ja nisam lijep jer nemam...".

"Hrabar/hrabra si jer si nešto obukla!", "Dobila si koju kilicu, jesi li trudna?", "Bio/bila bi tako zgodan/zgodna da...", "Na tvom mjestu, ja bih..."

Servirana univerzalna ljepota ne bi trebala biti "TREND", ali danas uvelike utječe na samopouzdanje, samopoštovanje, sram, razvija komplekse i negativnu samokritičnost.

Smatram da bi se ljubav prema tijelu te sebi i zalaganje protiv #bodyshaming trebalo neprestance promicati, a pogotovo u školama jer suvremeni teror o idealnom izgledu najviše pogađa djecu i mlade osobe, na dnevnoj bazi zbog utjecaja društvenih mreža. Takve teme u sklopu odgoja i obrazovanja znače prevencija negativnih slika i moderan hod u skladu s prilikama.

Nama svima, savršeno - nesavršenima i unikatnima.


Posljednja fotografija profila nosa, 30.6.2018. I nikad više.

Fotografija je samo primjer kako takvi komentari mogu poljuljati osobu. S nosom je sve u redu. Zrak prolazi kroz njega. Fotografija je samo refleksija kako je na mene utjecalo to bombardiranje o "idealnoj ljepoti" koja mislim da ponajviše pogađa školski uzrast. Voljela bih da se svijet edukacije u Hrvatskoj malo više posveti i otvori prema takvim temama u odgoju i obrazovanju jer su one dio globalnosti, dio suvremenog društva.

Oznake: body shaming, kolač, selfcare, mentalno zdravlje, Positive, odgoj, Obrazovanje, internet, suvremeno društvo